U bliskoistočnoj diplomatiji postoji posebna vrsta opasnosti od koje nijedan memorandum o razumijevanju ne može u potpunosti zaštititi: vođa koji nema šta izgubiti, a vojska mu je još uvijek pod komandom. To je danas Benjamin Netanyahu. Washington i Teheran potpisali su okvirni sporazum namijenjen okončanju aktivnih neprijateljstava koja gutaju regiju od marta. Izrael nije bio strana u njemu. A Netanyahu je nedvosmisleno dao do znanja da se ne smatra obaveznim njegovim uvjetima.

Odbijanje

U roku od nekoliko dana od stupanja na snagu okvira, Netanyahu je na ceremoniji u sjevernom Izraelu izjavio da će izraelska vojska "vratiti sigurnost i prosperitet sjevernim gradovima" te da to "zahtijeva održavanje sigurnosne zone u južnom Libanu; to zahtijeva da odande ne odemo sve dok to sigurnosne potrebe Izraela zahtijevaju".

Njegov ministar odbrane Israel Katz otišao je dalje, obećavajući da će Izraelske odbrambene snage ostati u Libanu, Siriji i Gazi "bez ikakvog vremenskog ograničenja". Iranski ministar vanjskih poslova pozvao je na potpuni prekid izraelske vojne akcije u Libanu i odgovornost za provedbu okvira prebacio je direktno na Washington. Hezbollah je nastavio angažirati izraelske snage duž granice. Sporazum o kojem su pregovori trajali mjesecima, u praksi već testira jedan regionalni akter kojeg nikada nije uspio obavezati.

Predsjednik gubi strpljenje

Ono što ovaj trenutak čini drugačijim od prethodnih Netanyahuovih prkosa jest ton koji sada dolazi iz same Bijele kuće. Predsjednik Trump, koji je nekada tretirao Netanyahua kao bezuvjetnog saveznika, navodno ga je privatno opisao kao "ludog" i javno sugerirao da su izraelski napadi u Libanu otišli predaleko: "Kažem da je moguće djelovati malo umjerenije. Možda ne morate rušiti zgradu svaki put kad u nju uđe član Hezbollaha." Potpredsjednik JD Vance bio je još direktniji, kritizirajući članove Netanyahuovog kabineta što Trumpa tretiraju kao potrošnu robu i javno ih podsjećajući da je otprilike dvije trećine odbrambenog oružja isporučenog Izraelu "izgrađeno i plaćeno američkim poreznim dolarima". Kao što je politički teoretičar Hans Morgenthau upozorio mnogo prije ovog sukoba, u logici realpolitike, tolerancija pokrovitelja nikada nije bezuvjetna, već je kalibrirana prema interesu, a interes se sada vidljivo mijenja u Washingtonu.

Domaća zamka

Netanyahuova nepopustljivost u inostranstvu neodvojiva je od njegove ranjivosti kod kuće. Nije postigao maksimalističke ciljeve koje je postavio za ovaj rat – ni promjena režima u Teheranu ni demontaža iranske nuklearne infrastrukture nisu se ostvarili, čak ni nakon što su SAD uvučene u sukob s Iranom. Ono što je uslijedilo bio je nagli porast globalnih cijena energije, nagli porast inflacije i vrsta međunarodne uzbune koja prati svaki rat u koji su uključeni susjedi nuklearno naoružane države. Kod kuće se suočava s biračima koji bi se mogli okrenuti protiv njega na jesen, suđenjem za korupciju koje nije prošlo i koalicijom koju drže ministri koji su mu više desno od njega. Opozicioni lider Yair Lapid optužio je vladu za "potpuni neuspjeh" u rješavanju završnice. Za premijera na toj poziciji, kapitulacija pred sporazumom koji su posredovale Amerikanci, a koji vidljivo ne donosi izraelske sigurnosne dobitke, nije samo neprihvatljiva, nego može biti i politički kobna.

Zašto ga niko ne može obuzdati

To je paradoks u srži odnosa SAD-a i Izraela. Washington opskrbljuje oružjem, finansiranjem i diplomatskom podrškom, a ipak ne može diktirati uvjete premijeru koji ovisi o sve troje. Realistički naučnici poput Johna Mearsheimera dugo su tvrdili – najistaknutije u svojoj i Stephen Waltovoj analizi "izraelskog lobija" – da struktura američke unutrašnje politike daje izraelskim vođama stepen slobode koji nijedan drugi američki klijent ne uživa, čak i kada se američki interesi razlikuju od izraelskih. Netanyahuova trajnost nije misteriozna, već je strukturna. On zadržava podršku republikanske klase donatora, uključujući megadonatorku Miriam Adelson, blok proizraelskih jastrebova u Senatu i prijateljski ekosistem desničarskih komentara koji svaki američki pritisak na Izrael predstavljaju kao izdaju.

Sam Trump je rekao da će "najvjerovatnije" podržati Netanyahua na jesenskim izborima, čak i dok ga kritizira. Upravo je ta kontradikcija Netanyahuova prednost – može ga se grditi, ali ne i napustiti.

Scenarij wild carda

Evo mehanizma kojim bi Netanyahu mogao razotkriti iranski okvir bez da ga ikada formalno odbaci. Nastavak izraelskih operacija u južnom Libanu – napadi u kojima su već ubijene hiljade ljudi i kojima Hezbollah aktivno pruža otpor – riskira ponovno uvlačenje Irana u sukob iz kojeg je upravo pristao izaći. Teheranski pregovarači jasno su dali do znanja da povlačenje iz Libana smatraju ključnim za duh sporazuma, čak i ako to nije eksplicitno navedeno u njegovom tekstu. Ako se žrtve Hezbollaha povećaju i Iran zaključi da Washington ne može ili neće obuzdati vlastitog saveznika, podsticaj Teheranu da poštuje krhki, neispitani okvir nestaje. Netanyahu ne treba raskinuti sporazum. Samo treba nastaviti raditi ono što već radi u Libanu i pustiti iransko strpljenje da učini ostalo.

Remetilački faktori

Diplomati imaju naziv za aktere koji mogu sabotirati sporazum kojim nisu obavezani i na koji nemaju formalno pravo veta – remetilački faktori. Netanyahu funkcionira kao jedan od njih, bilo kalkulacijom ili uvjerenjem da izraelske sigurnosne potrebe nadilaze diplomatski vremenski okvir Washingtona. Nijedan mirovni sporazum nije krhkiji od onog izgrađenog oko tihe suzdržanosti stranke koja nikada nije zamoljena da ga potpiše.

Washington je izgradio iranski okvir oko izraelske šutnje, a ne izraelskog pristanka. Taj propust mogao bi se pokazati kobnom greškom sporazuma, a Netanyahu, stjeran u kut kod kuće i neograničen u inostranstvu, upravo je onakav akter koji bi mogao natjerati Washington da plati za to.