Postoji fenomen u psihologiji koji se naziva “normality bias”, ili doslovno prevedeno “predrasuda normalnosti”. U pitanju je svojevrstan mentalni refleks na ideju pojave krizne i neočekivano opasne situacije, a koji je, kao opozit pretjeranoj, histeričnoj i paničnoj reakciji, podjednako, ako ne i mnogo više opasan. Prema nekim istraživanjima, čak 70 posto svih ljudi tokom neke krize iskazuje tendenciju potcjenjivanja opasnosti i dugoročnih posljedica koje kriza izaziva te usrdno vjeruje, uprkos svim dokazima, da će svakodnevni život uvijek funkcionirati “normalno”, onako kako se naviklo. Ovakva vrsta “zdravorazumskog” eskapizma tipična je za sva ljudska društva u svim stadijima razvoja, no posebno je izražena ondje gdje postoji veliki broj interesnih grupa koje utječu na društvena kretanja te ondje gdje je bilo kakva brza i adekvatna društvena mobilizacija otežana zbog čitavog spleta partikularnih interesa koje bi narušila.

U takvim je društvima za mnoge od “zainteresiranih strana” i utjecajnih društvenih faktora insistiranje na statusu quo, na opstanku “normalnosti”, mnogo veći prioritet nego pravovremena reakcija na krizu, pogotovo ako ona narušava navedene partikularne interese. Stoga se ne samo radije i spremnije vjeruje u neophodan nastavak normalnosti nego se u skladu s takvim uvjerenjem i djeluje, pa se minimalizira stvarna opasnost, tvrdi da ne postoji bilo kakva ozbiljna kriza, napadaju se glasnici loših vijesti, šire teorije zavjera, osporavaju svi postupci i mjere kojima se kriza želi zaustaviti ili ublažiti.

Ovaj fenomen nije izazvan običnom i svakodnevnom glupošću već prije svojevoljnim zanemarivanjem stvarnosti i izbjegavanjem suočavanja s činjenicama samo jer su i stvarnost i činjenice suviše strašni i potpuno van iskustvenog spektra. U pitanju je dobrovoljna abdikacija od pameti, neka vrsta “strategije noja”, zabijanja glave u pijesak jer se ne želi prihvatiti da su se i način života i prioriteti društva promijenili, vjerovatno zauvijek. U kontekstu pandemije koju trenutno proživljavamo, ovaj specifični mentalni refleks dovodi do pojave koju bismo mogli označiti terminom covidiotizam.

IDIOTIZAM NAŠ NASUŠNI

Bezbrojni su primjeri covidiotizma koji je zahvatio dobar dio našeg društva. Od negiranja da COVID-19 zaista postoji, pa do tvrdnji da je riječ o gotovo bezazlenoj bolesti, tek malo opasnijoj od “obične gripe”, pa su stoga bilo kakve poduzete mjere pretjerane. Pritom se zaboravlja da “obična gripa” uopće nije neka bezazlena bolest, te da se prosječna osoba njom zarazi jednom ili nekoliko puta u životu, što je iskustvo koje se brzo ne zaboravlja. No navika naših ljudi da svaku jaču prehladu nazivaju gripom dovela je do potcjenjivanje opasnosti i od gripe, ali i od COVID-a, koji je mnogo opasniji i smrtonosniji te izaziva višestruko veći broj teških kliničkih slika i hospitalizacija.

Dodatni je problem to što veliki broj ljudi nije kadar razumjeti razliku između eksponencijalnog i linearnog rasta i nije im jasno da se nova vrsta virusa u neprocijepljenim, imunološki naivnim populacijama gotovo uvijek širi eksponencijalno. Linearni rast rezultat je kontinuiranog dodavanja konstante samoj sebi, dok je eksponencijalan rast rezultat kontinuiranog udvostručavanja konstante. Zbog nepoznavanja ovih pojmova, imamo činjenicu da dobar dio ljudi ne shvata da se, ovisno o dužini perioda u kojem dolazi do eksponencijalnog rasta – a koji, pored virulentnosti virusa, zavisi ponajviše od poštovanja preduzetih mjera kakve su karantini, samoizolacija ili društveno distanciranje – epidemija ili donekle zauzdava ili potpuno izmiče kontroli.

Bez bilo kakvih poduzetih mjera, do uvećavanja broja oboljelih od virusa dolazilo bi otprilike svaki treći dan pa bi 20 zaraženih u ponedjeljak bilo 40 zaraženih u četvrtak, 80 u nedjelju, 160 u sljedeću srijedu, za kraće od ukupno tri sedmice taj broj iznosio bi 2.560, a dvije sedmice poslije bi s početnih 20 već bilo više od 20.000 zaraženih stanovnika. (U Njemačkoj je, naprimjer, od trenutka kada je broj oboljelih dosegao 51, uvećanje svaka tri dana teklo ovako: 51, 183, 721, 1.486, 3.596, 7.193, 15.241, 24.794, 37.244, 57.616, pri čemu je jasno da su uvedene mjere utjecale na usporenost širenja, što se uočava otprilike krajem treće sedmice, od dana kada ih je bilo 51.) U suštini, ako se širenje ne bi pokušalo obuzdati, djelovanje virusa ne bi se usporilo dok ne bi zarazilo barem 60 posto populacije naše države, čime bi možda došlo do uspostavljanja kolektivnog imuniteta, no cijena koju bi platili za tako nešto bila bi strašna. Ako zaokružimo današnji broj stanovnika Bosne i Hercegovine na tri miliona, to znači da bi se za stjecanje kolektivnog imuniteta virusom trebalo zaraziti barem 1.800.000 građana.

To bi  praktično značilo da bi se naš zdravstveni sistem suočio s 360.000 hospitalizacija i 54.000 teško oboljelih, i to sve u roku od samo nekoliko mjeseca. Nije potrebno niti spominjati da to naša, ili uostalom bilo koja država, nije u stanju podnijeti, te da bi tako nešto bilo ravno apokalipsi, jer bi pored smrtnosti koju prouzrokuje virus, teže oboljeli umirali i zbog manjka respiratora, a oni koji boluju od drugih bolesti uslijed nemogućnosti da prime bilo kakvu zdravstvenu njegu. U tom bi se slučaju smrtnost od virusa i posljedica koje izaziva na zdravstvo povećala sa za sada optimističnih i “idealnih” 1 posto na barem 5 posto (pogledati visoke procente u Italiji, Španiji i Francuskoj), što bi značilo da bi imunitet društva na virus platili s 90.000 mrtvih samo u našoj državi!

BIJEG U SVIJET MAŠTE

Ovakvi su brojevi, naravno, zastrašujući i ljudskom umu nepojmljivi, jer je riječ o broju žrtava sličnom onom koji je prouzrokovala Agresija na Bosnu i Hercegovinu, i to tokom gotovo četiri godine, pa stoga nije čudno što nemali broj ljudi odbija da ih prihvati kao mogućnost. Svakako treba uzeti u obzir da nije poznato koliki je zaista broj zaraženih te koliko je onih koji su zaraženi a asimptomatični su ili su prebolovali virus a da se nisu niti testirali, pa shodno tome, postoji dosta autoritativnih teza da je stvarni broj zaraženih barem između pet i deset puta veći, a samim tim i procent onih koji trebaju hospitalizaciju, koji su u kritičnom stanju ili koji umru znatno manji. No čak i u takvom slučaju eksponencijalni je rast virusa isti, kao što je isti i broj građana koji se moraju zaraziti da bi se stekao kolektivni imunitet. Naše društvo i država svejedno nisu u stanju podnijeti ni 36.000 hospitalizacija, ni 5.400 slučajeva za intenzivnu njegu u periodu od 2-3 mjeseca…, a da ne spominjemo 9.000 mrtvih. Samim tim, jasno je da ignoriranje virusa ili bilo kakav brzi povratak u “normalnost” nisu realna opcija, i to bi se mnogima u našem društvu moralo konstantno ponavljati i objašnjavati.

Dodatni je problem u tome što pravi efekti virusa imaju “zakašnjelo djelovanje”, tačnije postaju vidljivi tek do četrnaest dana nakon što se osoba zarazi. Ta vidljivost ostvaruje se na najgori mogući način, iznenadnim velikim skokom u broju teško oboljelih i mrtvih, pa time bilo kakve mjere, poduzete ODMAH I SADA, imaju efekta tek nakon dvije sedmice, a za to se vrijeme “kusaju” posljedice vlastite indolentnosti i neozbiljnosti od dvije sedmice prije.

Čini se da neki ljudi nisu u stanju mentalno “svariti” svu ozbiljnost situacije jer ih ona suviše plaši, pa utjehu nalaze u odbijanju da prihvate realnost. Pritom na sve strane tragaju za bilo čime što bi im moglo ojačati njihovu nadu i potvrditi da su u pravu, a to, u današnjem vremenu interneta i društvenih mreža, nikad nije bilo lakše, svako u svakom trenutku može naći grupu istomišljenika u vezi s bilo čime. Poseban su problem pojedini takozvani autoriteti i epidemiološki eksperti, obično osobe koje zbog mnoštva često sasvim ličnih razloga kontriraju većini svojih kolega, a čije se izdvojeno mišljenje odjednom uzima kao isključivo relevantno i autoritativno. Iznenada njihov usamljeni, marginalni i manjinski stav u vezi s nekim elementima pandemije virusa i njegovog liječenja postaje za covidiote daleko relevantniji nego konsenzus hiljada drugih liječnika.

Na sve to, redovno se iz stavova ovih usamljenih eksperata, a koji se tiču neke uske oblasti, ekstrapoliraju i zaključci u vezi s čitavom pandemijom, pa se ovim ljudima pripisuje i ono što nikada nisu izjavili. Jedan ekspert izjavi kako je njegovo mišljenje da je stavljanje na respiratore suviše agresivna terapija, a odmah se počne pričati da liječenje ubija ljude, a ne virus koji i nije tako strašan; drugi doktor izjavi kako je broj zaraženih mnogo veći nego što se misli, odmah se virus proglašava bezopasnim poput “obične gripe”; treći saopći da je smrtnost od virusa gotovo minimalna u populaciji ispod 30 godina, i odmah se počne tražiti ukidanje karantina i bilo kakvih zabrana, mada je isti doktor rekao da mladi ljudi u velikom broju završavaju na respiratorima s težom kliničkom slikom. No to je još i pristojna i donekle razumna dimenzija fenomena odbijanja realnosti. Posebna priča osobe su sklone teorijama zavjera, no njihov specifični problem predstavlja višak, a ne manjak mašte i sposobnosti za apstrakciju.

Važno je shvatiti da virus neće nestati zato što ga se ignorira, štaviše, postat će opasniji, a najgore što se može uraditi jeste otežavati mobilizaciju društva iz razloga koji su u suštini krajnje sebični. Dok je odbijanje prihvatanja stvarnosti kao posljedice straha za sebe i svoje voljene i moguće shvatiti, dotle je nemoguće opravdati ignoriranje opasnosti iz sasvim proračunatih razloga.

Nažalost, nije mali broj onih koji pozivaju na ukidanje ili ublažavanje mjera za suzbijanje pandemije iz krajnje prizemnih razloga. Postoji čitav sloj ljudi koji se boji da će njihov način života biti zauvijek narušen ako ne dođe do brzog povratka normalnosti i čini se da su takvi spremni dati prednost svom standardu i bonluku na koji su navikli umjesto životima sugrađana.

DRŽATI ZAUZETI KURS

Fenomen covidiotizma poseban je izazov i za vlasti jer se suočavaju s vrlo teškom dilemom. Ako ne reagiraju adekvatno te se širenje virusa izmakne svakoj kontroli, bit će smatrani odgovornim za ogroman broj oboljelih i mrtvih, a što u situaciji kakva je naše može dovesti do ozbiljnih društvenih potresa i nemira. S druge strane, ako svoj posao obave dobro i poduzmu mjere kojima će širenje virusa staviti pod kontrolu, svejedno će biti izloženi kritikama raznih covidiota koji će protiv vlasti koristiti čak i njen uspjeh u zaustavljanju epidemije tvrdnjama da su restriktivne mjere bile pretjerane i da virus i nije bio tako strašan čim nema hiljada mrtvih. Iako je sasvim moguće da vlast bude žrtvom svog uspjeha, od životne je važnosti da se glasovi covidiota ignoriraju, te da se zaboravi na bilo kakvo strančarenje, političke posljedice ili ko će sutra biti vlast. Nalazimo se u situaciji u kakvoj svijet nije bio još od 1918. godine iz vremena pandemije tzv. španske gripe, s tom razlikom što živimo u društvu koje ne može i neće mirno prihvatiti stopu smrtnosti koja je obilježila tu pandemiju.