Mala Jelica, kota na Majevici, bila je već treći dan pod konstantnim agresorskim artiljerijskim i pješadijskim napadima. Četnici su i u rejonu 206. brigade pretrpjeli velike gubitke. To je bio onaj dan kada je Mladić vrištao na svoje da su potrošili deset vagona granata a nisu uspjeli zauzeti nijedan metar linije na Sapni i Teočaku.

Ukratko, došli smo na položaje u ranim jutarnjim satima. Cijelo brdo bilo je praktično uzorano od artiljerijskih projektila koji su pali svuda. Rasporedili smo se duž cijele linije, ondje gdje je bila potrebna dopuna momcima koji su ovdje bili već treći dan. Na vojnicima se vidio umor, a i to da su se itekako obradovali našem dolasku.

Momci su nam objasnili situaciju i stanje na kompletnoj liniji. Nisu morali mnogo ni objašnjavati. Bilo je dovoljno pogledati oko sebe da vidiš pravo stanje. Svuda oko nas bili su krateri od granata velikog kalibra. Tranšeje su bile napola zatrpane, a na većini rovova grudobrani gotovo da više nisu ni postojali. Sve oko nas izgledalo je sablasno i unakaženo. Na drveću se samo poneka preostala grana mogla nazrijeti u jutarnjoj magli. Balvani ispred tranšeje bili su išarani tragovima metaka.

Pokazaše nam prema rijetkoj šumici i rekoše da ondje trebaju pojačanje. Trebalo je preći stotinjak metara. Krenuli smo, a ja u tom brzom hodu shvatam da smo ovdje potpuno izloženi. Nisam ni završio misao kako treba, kad odvali tenkovska tridesetak metara ispred nas. Došla je odnekle izdaleka, ispaljenje joj nismo čuli. Zalegli, dovikujemo se šta ćemo i kako. Dogovorili smo raspršivanje.

Opali još jedna ispod nas, pa još jedna, pa još jedna, a onda doletješe i dvije-tri minobacačke od 120 mm. Srećom, okolo je bila samo zemlja, a nijedna nije pala bliže od dvadeset metara od nekoga od nas. I svi se, nekako, na taj zalegni-skoči-sprint-zalegni-skoči-sprint fol uzverasmo do “šumice” i uskočismo u nekakvu tranšeju.

Tranšeja, više zatrpana nego čitava, a šuma oko nas k’o bandere ulične rasvjete – nigdje nijedne grane, lišća, ničega. Stabla stoje kao direci pobodeni u zemlju. Momak na ulazu u tranšeju nabio šljem na glavu, sjedi i nasmijan podiže ruku. “Dobro nam došli, momci”, viknu ne skidajući ruku sa šljema.

Meša je stavio svoj mitraljez na grudobran, a mi krenusmo desno od njih nekih deset metara. Ondje su bila još dva momka iz Prve tuzlanske brigade. Pripomogoše nam s opremom i postavljanjem nosača mitraljeza.

“Gdje su četnici”, upita ih Meša? “Ima li još kakvih rovova?” Vojnik pokaza rukom prema čistini desno i odgovori: “Ondje su im rovovi, ali kad krene napad, dolaze sa svih strana. Jučer i danas imali smo pet poginulih i dvanaest ranjenih momaka. Artiljerija je izvrnula svaki dio linije.”

Suad, koji je bio na ulazu u zemunicu, nekako me blijedo pogleda slušajući naše domaćine. Spustio je pušku na grudobran. “Ništa, momci, ako je tako, hajde onda da se spremimo za doček”, reče vadeći redenike.

Uzeli smo alat koji je bio tu i počeli nabacivati grudobran i proširivati tranšeju. Nekoliko trenutaka kasnije ponovo su doletjele dvije granate, jedna za drugom, i nakratko prekinule našu radnu atmosferu.

Dobro smo napredovali u uređivanju borbenog zaklona. Bacajući zemlju na grudobran, svuda naokolo su ispadale čahure od metaka. Vidjelo se po tome da su se ovdje odvijale žestoke borbe.

Dolje, desno od nas, počelo je puškaranje. Meša je podigao glavu i pogledao niz šumu. Nekako mi proletje misao da smo svi zauzeti kopanjem skrenuli pogled od osmatranja terena ispred sebe. Uzmem pušku s grudobrana i krenem desno niz tranšeju. Naši momci bili su na samom ulazu u šumarak. Došao sam do njih, malo smo porazgovarali i krenuo sam nazad. Nije mi se nikako sviđao naš središnji položaj između dva rova. Tu su se nalazili potok i uvala koju nismo mogli kontrolirati ni mi ni naši saborci s desne strane.

Bio sam na sredini puta kada je odjeknula jaka detonacija iza mojih leđa. Čučnuo sam u tranšeju mahinalno, misleći da je granata. Salva metaka sručila se na našu tranšeju i grudobran. Još jedna detonacija uzdrmala je tranšeju, a onda sam uočio da se dolje, ispred naše zemunice, u zrak izvio crni stup dima. Pucnjava je dolazila sa svih strana. Vidio sam da momci iz našeg rova odgovaraju na vatru, ali se nisam mogao maknuti s mjesta. Tranšeja u kojoj sam se nalazio bila je veoma plitka i morao sam dopuzati do prvog usjeka gdje su bili balvani i grudobran.

Podigao sam se i zapucao ispred sebe. U tom momentu vidio sam da agresorski vojnici u crnim uniformama kroz potok prilaze veoma blizu našim tranšejama. Prve ručne bombe pale su u naše tranšeje i postalo je haotično. Svuda okolo bio je dim i čula se zaglušujuća pucnjava. Odozgo, s lijeve strane, pucao je Meša iz svog mitraljeza.

Pucajući, vidim da četnici ulaze u klin na desnoj strani, a ondje nam je preglednost bila nikakva. Niz tranšeju trkom prema meni dotrčali su Suad i dva momka iz Prve tuzlanske brigade. “Šta da radimo”, viknu Suad, “da idemo kroz tranšeju ili gore da zaobiđemo.” Nismo imali mnogo vremena za odluku. Gore nije bilo baš nekog zaklona i bili bismo lahka meta agresoru, a u drugom se slučaju moramo spustiti do tranšeje, što je još opasnije.

Pogureni na mjestima, podižući se i pucajući, uspjeli smo nekako da dođemo do našeg sljedećeg rova. Prizor koji smo zatekli mene je praktično šokirao. Svuda u tranšeji bilo je krvi. Jedan od momaka pogođen u vrat i rame ležao je kod samog ulaza u zemunicu. Neko ga je očigledno pokušao previti, zavoj je ostao krvav i razmotan pored njega. Drugi momak bio je pogođen u glavu i svuda izranjavan od eksplozije ručne granate.

Treći momak, koji je i dalje pucao, imao je zamotanu lijevu ruku i glavu. Bio je također izranjavan gelerima ručne granate.

Naslonio sam svoju pušku pored njega i uzeo puškomitraljez sa zemlje. Sasuo sam cio okvir prema četnicima.

Samir je prebacio redenik preko balvana, njegov je mitraljez zaštektao, a onda je neprekidnim rafalom počeo sjeći sve ispred sebe. Momak, koji je bio između nas, sav izranjavan splazao se niz zid tranšeje i sjeo.

Samirovi rafali smrti kosili su sve pred nama. Prvi na udaru bili su četnici koji su se pokušali vratiti prema usjeku na ulazu u šumicu. Druga je grupa i dalje pokušavala prići našoj liniji. U tom se momentu gromoglasna pucnjava prolomila iza naših leđa. Ispred nas su s drveća letjeli veliki komadi otrgnuti zrnima. Agresorskom vojniku, koji je krenuo prema šumici, jedan od ovih rafala otkinuo je nogu dok je pretrčavao, a drugog, koji je bio u polusagetom položaju, bukvalno je rastrgao.

Tutnjava je dolazila tačno iznad naših leđa. Pucano je u isprekidanom ritmu. Neko je čistio i raznosio sve ispred nas u liniji od stotinjak metara. Dolje, ispred nas, čulo se zlokobno jaukanje, najvjerovatnije ranjenika pokošenih rafalima.

Četnici su se brzo povlačili i ne pokušavajući da izvuku poginule. Za desetak minuta sve se smirilo, čulo se još samo sporadično puškaranje. U liniju su ušli momci iz Kalesije i pomogli da se iznesu poginuli vojnici. Momak koji je ostao s nama objasnio mi je da su gore iznad naših leđa iznijeli PAM jer su odande imali bolju preglednost. Četnici su se našli na čistini na njihovom nišanu i napad im je bio osuđen na propast.

Momak, koji je do našeg dolaska sam branio rov, sjedio je dok su ga previjali. Odjednom je počeo da jeca i da se trese. Nigdje na njegovom krvavom licu nije bilo suza. Izvadio sam cigaretu, pripalio je i dao mu je u ruku. Pogledao me je nekim tupim pogledom i klimnuo glavom. U njegovim očima nije bilo ništa, nije bilo ni suza, niti su pokazivale neki osjećaj. Njegova crna kosa bila je sva slijepljena od zemlje, prašine i krvi.

Sjeo sam preko puta njega i sanitetlije koji ga je previjao. Gledao sam kako vuče svaki dim cigarete. Htio sam ustati da mu pružim ruku, da ga zagrlim. Htio sam mu kazati koliko je hrabar, da mu kažem mnogo toga, ali nisam mogao ništa.

Šutio sam. Šutio je i on. I sanitetlija, i momci u tranšeji. Svi smo šutjeli.

Naša šutnje govorilo je više nego milion izrečenih riječi...