Ruske obavještajne službe pretvorile su Brazil u pravu montažnu traku za „proizvodnju“ svojih tajnih špijunskih operativaca, no tim brazilskih agenata posljednjih je godina uspio razotkriti i razmontirati tu tajnu mrežu, piše The New York Times u svom specijalnom istraživačkom izvještaju.
Špijunska hobotnica
Jedan od ključnih pripadnika špijunske hobotnice bio je stanoviti Artem Šmirev, za kojeg se činilo da je izgradio savršen lažni, tajni identitet. Vodio je uspješan posao, firmu koja se bavila 3D štampom, te je dijelio luksuzni stan u Rio de Janeiru sa svojom brazilskom djevojkom i mačkom.
No, ono što je najvažnije, imao je autentičan rodni list i pasoš koji su dokazivali njegov pseudonim – on je bio Gerhard Daniel Campos Wittich, 34-godišnji brazilski državljanin. No, nakon šest godina prikrivanja i špijunske „pasive“, bio je nestrpljiv da započne pravi špijunski posao.
„Niko se ne želi osjećati gubitnikom“, napisao je 2021. u tekstualnoj poruci svojoj ruskoj supruzi – koja je također bila obavještajni oficir – na nesavršenom engleskom. "Zato nastavljam raditi i nadati se."
Ipak, Šmirev nikako nije bio jedini – istraga NYT-a otkrila je da je Rusija godinama koristila Brazil kao odskočnu dasku za svoje najelitnije obavještajne oficire, poznate kao „ilegalci“. U smjeloj i dalekosežno planiranoj operaciji, ruski špijuni su se riješili svoje ruske prošlosti, pokrenuli poslove, stekli prijatelje i imali ljubavne afere, a sve je to tokom mnogih godina postalo temelj njihovih potpuno novih identiteta.
Cilj je bio nešto posve drugačije
Iako su velike ruske špijunske operacije otkrivene u prošlosti, uključujući i one u Sjedinjenim Državama 2010. godine, ovo je bilo nešto posve drugačije – cilj nije bio špijunirati Brazil, već postati Brazilac. Nakon što bi se prikrili vjerodostojnim pozadinskim pričama, krenuli bi u SAD, Evropu ili na Bliski istok i počeli s ozbiljnim obavještajnim radom.
Jedan od ruskih špijuna pokrenuo je posao s nakitom. Drugi, odnosno druga, bila je plavokosa manekenka s plavim očima. Treći je studirao na Američkom univerzitetu. Bio je tu i jedan brazilski istraživač koji je dobio posao u Norveškoj i bračni par koji je na kraju otišao u Portugal, da bi se potom sve to urušilo.
Posljednje tri godine brazilski agenti protivobavještajne službe tiho su i metodično hvatali ove špijune. Mukotrpnim policijskim radom, ovi agenti otkrili su obrazac koji im je omogućio da identificiraju špijune jednog po jednog. Agenti su, prema dokumentima i intervjuima, razotkrili najmanje devet ruskih oficira koji su djelovali pod brazilskim tajnim identitetima. Šest ih do sada nikada nije javno identificirano. Istraga je za sada obuhvatila najmanje osam zemalja, rekli su dužnosnici, a obavještajni podaci dolaze iz Sjedinjenih Država, Izraela, Nizozemske, Urugvaja i drugih zapadnih sigurnosnih službi.
Koristeći stotine istražnih dokumenata i intervjua s desecima policijskih i obavještajnih dužnosnika s tri kontinenta, NYT je sastavio detalje ruske špijunske operacije u Brazilu i tajnog napora da se ona uništi.
Demontaža kremaljske tvornice špijunaže bila je, kako se ističe, više od obične rutinske kontrašpijunaže, odnosno dio štetnih posljedica desetljeća ruske agresije. Ruski špijuni u tom su razdoblju pomagali u rušenju putničkog aviona na letu iz Amsterdama 2014. godine, miješali se u izbore u Sjedinjenim Državama, Francuskoj i drugdje, trovali navodne neprijatelje i planirali državne udare.
No, odluka ruskog vladara Vladimira Putina o invaziji na Ukrajinu u februaru 2022. potaknula je globalni odgovor na rusku špijunažu čak i u dijelovima svijeta gdje su ti oficiri dugo uživali određeni stepen nedodirljivosti i nekažnjivosti. Među tim zemljama bio je i Brazil, koji povijesno ima prijateljske odnose s Rusijom.
Brazilska istraga, kako piše NYT, zadala je razoran udarac ruskom programu ilegalaca. Eliminirala je kadar visoko obučenih oficira koje će biti teško zamijeniti – najmanje dvojica su uhapšena, a drugi su se brže-bolje povukli u Rusiju. Nakon što su raskrinkani, najvjerovatnije više nikad neće moći djelovati u inostranstvu.
Potraga za duhovima
U središtu ovog spektakularnog poraza bio je tim kontraobavještajnih agenata brazilske savezne policije, iste jedinice koja je istraživala bivšeg brazilskog predsjednika Jaira Bolsonara zbog planiranja državnog udara. Iz svog sjedišta u glavnom gradu Brasíliji, oni su godinama pretraživali milione brazilskih identifikacijskih zapisa, tražeći obrasce. Taj je posao postao poznat kao Operacija Istok.
Početkom aprila 2022. godine, samo nekoliko mjeseci nakon što su ruske trupe ušle u Ukrajinu, CIA je brazilskoj saveznoj policiji poslala hitnu i vanrednu poruku. Amerikanci su izvijestili da se tajni oficir ruske vojne obavještajne službe nedavno pojavio u Nizozemskoj kako bi stažirao na Međunarodnom krivičnom sudu (ICC) i to upravo u trenutku kada je sud počeo istraživati ruske ratne zločine u Ukrajini.
Putovao je s brazilskim pasošem pod imenom Victor Muller Ferreira. Pod tim imenom diplomirao je na prestižnom Univerzitetu Johns Hopkins. No, njegovo pravo ime, navela je CIA, bilo je Sergej Čerkasov. Nizozemski granični službenici odbili su mu ulazak te se upravo nalazio u avionu za São Paulo.
S ograničenim dokazima i sa samo nekoliko sati za djelovanje, Brazilci nisu imali ovlasti uhapsiti Čerkasova na aerodromu pa ga je policija nekoliko neizvjesnih dana držala pod strogim nadzorom dok je bio na slobodi u hotelu u São Paulu. Napokon su policajci dobili nalog i uhapsili ga, ali ne zbog špijunaže, već zbog lakše optužbe za korištenje lažnih dokumenata. No, čak i to se pokazalo puno težim slučajem nego što je iko očekivao – tokom ispitivanja Čerkasov je bio samouvjeren, insistirajući da je Brazilac, a imao je i dokumente koji to dokazuju.
Autentični dokumenti
Njegov brazilski pasoš bio je autentičan, imao je brazilsku karticu za registraciju birača kako je propisano zakonom i potvrdu da je odslužio obavezni vojni rok. Riječju, sve je bilo autentično.
- Nije bilo veze između njega i velike Majke Rusije - rekao je istražitelj Savezne policije koji je, kao i drugi, govorio pod uvjetom anonimnosti jer je istraga još uvijek otvorena.
Tek kada je policija pronašla njegov rodni list, Čerkasovljeva priča – i cijela ruska operacija u Brazilu – počela se raspadati. U prošlosti su ruski špijuni često dobivali identifikacijske dokumente preuzimajući identitete mrtvih ljudi, često beba, ali ne i u ovom slučaju. Agenti su utvrdili da Victor Muller Ferreira nikad nije postojao, no on je bez obzira na to imao pravi rodni list.
Sve je počelo sa Sergejem
Dokument je ukazivao na to da je Victor Muller Ferreira rođen u Rio de Janeiru 1989. godine od majke Brazilke, stvarne osobe koja je umrla četiri godine kasnije. No, kada je policija pronašla njenu porodicu, agenti su doznali da žena nikad nije imala dijete, a vlasti nikad nisu pronašle nikoga ko bi odgovarao očevom imenu. To otkriće nametnulo je zapanjujuća pitanja – kako je ruski špijun dobio prave dokumente pod lažnim imenom i, najvažnije, ako je u tome uspio jedan špijun, zašto ne bi mogli i drugi?
Federalni agenti počeli su tražiti ono što su nazvali „duhovima“ – osobe s legitimnim rodnim listovima, koje su provele svoje živote bez ikakvog zapisa o stvarnom boravku u Brazilu i koje su se iznenada pojavile kao odrasle osobe, brzo prikupljajući identifikacijske dokumente. Kako bi pronašli te „duhove“, agenti su počeli tražiti odgovarajuće obrasce u milionima rodnih listova, pasoša, vozačkih dozvola i brojevima socijalnog osiguranja.
Operacija Istok
Nešto od toga moglo se automatizirati, ali ne mogu se, kako ističe NYT, sve brazilske baze podataka lako povezati i digitalno pretraživati. Velik dio toga morao se obaviti ručno, a cijela ta mukotrpna analitika omogućila je Operaciji Istok da razotkrije cijelu rusku operaciju.
- Sve je počelo sa Sergejem - rekao je jedan visoki brazilski dužnosnik.
Svi špijuni, bez obzira za koju zemlju rade, suočavaju se s istim izazovom – stvaranjem lažnog identiteta koji će izdržati provjere. Generacijama su tajni agenti koristili lažne pasoše, ukradena imena i dobro uvježbane priče za prikrivanje, no digitalno doba, u kojem gotovo svako ima online povijest, učinilo je stvari mnogo kompliciranijima.
To je posebno akutan problem za Rusiju. Iako sve špijunske službe zapošljavaju tajne agente, većina se oslanja na mreže lokalnih doušnika za obavljanje teškog posla prikupljanja obavještajnih podataka, Rusija je u tome jedinstvena. Još od najranijih godina Sovjetskog Saveza, tajni agenti posvetili su se doživotnoj službi, živeći i radeći kao neki posve drugi ljudi.
Putinovi posebni ljudi
Sam Putin priznao je da je nadzirao sovjetske tajne agente dok je bio raspoređen u Istočnoj Njemačkoj kao mladi oficir KGB-a krajem Hladnog rata.
- To su posebni ljudi posebnih kvaliteta, posebnih uvjerenja i posebnog karaktera - rekao je on u televizijskom intervjuu 2017.
- Ostaviti iza sebe svoj bivši život, ostaviti iza sebe svoje voljene i svoju porodicu, ostaviti iza sebe svoju zemlju na mnogo, mnogo godina kako biste posvetili život služenju domovini, nije nešto što svako može učiniti. Samo odabrani to mogu učiniti i to kažem bez ikakvog pretjerivanja.
Brazil se činio idealnim mjestom za Putinove odabrane špijune da izgrade svoju priču. Brazilski pasoš jedan je od najkorisnijih na svijetu, omogućava putovanje bez vize u gotovo jednako mnogo zemalja kao i američki. Neko s evropskim crtama lica i blagim naglaskom vjerovatno se neće isticati u multietničkom Brazilu.
Dovoljna dva svjedoka
A dok mnoge zemlje zahtijevaju potvrdu bolnice ili ljekara prije izdavanja rodnih listova, Brazil dopušta izuzetak za one rođene u ruralnim područjima – vlasti će izdati rodni list svakome ko u prisutnosti dva svjedoka izjavi da je dijete rođeno od barem jednog brazilskog roditelja.
Sistem je također znatno decentraliziran i ranjiv na lokalnu korupciju. S rodnim listom u ruci, samo je potrebno podnijeti zahtjev za registraciju birača, vojne dokumente i, konačno, pasoš. Nakon što se to dobije, špijun može ići gotovo bilo gdje diljem svijeta.
Jedno od prvih imena koje se pojavilo kada su istražitelji započeli potragu bilo je ime Gerharda Daniela Camposa Witticha, lažni identitet Šmireva. Činilo se da odgovara obrascu – u njegovom rodnom listu navedeno je da je rođen u Riju 1986. godine, no čini se da se niotkuda pojavio 2015. godine.
Uspješni privatni biznis i užasavanje od objektiva
Do trenutka kada su agenti započeli istragu, Šmirev je izgradio tajni identitet toliko uvjerljiv da čak ni njegova djevojka i kolege nisu imali pojma o tome. Savršeno je govorio portugalski s naglaskom koji je, kako je objasnio, posljedica djetinjstva provedenog u Austriji.
Činilo se da je sve što je imao uložio u svoju štampariju, 3D Rio, koju je izgradio od nule i za koju se, prema bivšim kolegama, činilo da mu je iskreno stalo. Provodio je puno vremena na poslu na 16. spratu nebodera u centru Rija. Ponekad je slao zaposlenike kući kako bi mogao raditi sam. "Bio je ovisnik o poslu", rekao je Felipe Martinez, bivši klijent koji se sprijateljio s tim Rusom kojeg je poznavao kao Daniela. "Razmišljao je na veliko."
Firma je postala uspješna, rekao je jedan bivši zaposlenik, imali su klijente poput televizijske mreže TV Globo i brazilske vojske, ali bilo je tu i neobičnih stvari, kako su svjedočili prijatelji i kolege. Primjerice, nikada nije držao računar spojen na internet kada ga nije koristio, a činilo se i da ima puno više novca nego što mu je posao mogao osigurati.
Iznenada bi putovao u Evropu i Aziju i šalio se o provođenju "industrijske špijunaže" protiv konkurenata. Ponekad se predstavljao kao kupac u drugim štamparijama, a jednom je poslao jednog od svojih zaposlenika na praksu u konkurentsku firmu da bi potom izvijestio o onome što se tamo događa. Također se činilo da se užasava objektiva i u toj mjeri nije volio da ga se fotografira da se jedan bivši zaposlenik prisjetio kako se znao šaliti da ga možda "traži savezna policija".
Šmirev se tako uspaničio kada su lokalne novine objavile njegovu fotografiju na kojoj stoji nasuprot gradonačelnika Rija na otvorenju tehnološkog centra, prisjetio se Martinez. No, tek s odmakom sve se to činilo značajnim, rekli su prijatelji. Privatno, Šmirevu je bilo dosadno i bio je frustriran svojim tajnim životom. "Nema pravih postignuća na poslu", napisao je u jednoj tekstualnoj poruci svojoj supruzi. "Već dvije godine nisam tamo gdje moram biti."
Njegova supruga, Irina Šmirev, ruska špijunka koja mu je slala poruke s drugog kraja svijeta, iz Grčke, nije imala previše suosjećanja. "Ako si želio normalan porodični život, donio si fundamentalno pogrešan izbor", odgovorila je. Ipak, priznala je da životi koje su vodili nisu bili onakvi kakve su očekivali. "Da, nije onako kako je obećano i loše je", napisala je u jednoj poruci. "Oni u osnovi varaju ljude, a ja to vidim kao lošu stvar. To je nepošteno i nekonstruktivno."
Nakon početka invazije krenuo lov
Te poruke dio su čitave zbirke dokumenata koji su podijeljeni sa stranim obavještajnim službama, a u koje je uvid imao i The New York Times. Poslane su u augustu 2021. godine, a kasnije su pronađene na Šmirevljevu telefonu.
Šest mjeseci kasnije, Rusija je napala Ukrajinu i odjednom su obavještajne službe diljem svijeta počele sarađivati, a prioritet im je bio ometanje špijunaže Kremlja. Životi ruskih špijuna raspoređenih diljem svijeta okrenuli su se naglavačke.
Prvi je razotkriven Čerkasov, koji je bio i uhapšen u sedmicama nakon početka invazije. Zatim se Mihail Mikušin, koji je bio pod brazilskom istragom, pojavio u Norveškoj i tamo je uhapšen. Dva ruska tajna agenta uhapšena su i u Sloveniji, gdje su živjeli pod argentinskim tajnim identitetima. Do kraja 2022. brazilski istražitelji približavali su se i samom Šmirevu. Nakon što su federalni agenti otkrili identitet Gerharda Daniela Camposa Witticha, otkrili da je njegova majka mrtva i da nikada nije imala dijete s tim imenom, a njegov otac nije pronađen, do kraja decembra agenti su bili gotovo sigurni da su otkrili tajnog ruskog špijuna.
Ako je Šmirev tada i bio prestrašen, nije to dao naslutiti. Jednog poslijepodneva tog decembra večerao je s kolegom u popularnoj četvrti Botafogo. Djelovao je opušteno i rekao da odlazi na mjesec dana u Maleziju, prema riječima zaposlenika koji je govorio pod uvjetom anonimnosti.
Pobjegao je iz zemlje samo nekoliko dana prije nego što je savezna policija otkrila njegov identitet. Agenti su bili zatečeni – toliki posao i na kraju im je izmaknuo. No, Šmirev je imao povratnu kartu za 2. februar 2023. pa su agenti nabavili naloge za hapšenje i pretres njegovih adresa. Kad Šmirev sleti na brazilsko tlo, planirali su, bit će spremni. No, on se nikada nije vratio.
Bračni parovi, manekenke, biznismeni
I nije bio jedini ruski špijun koji im je izmakao. Svaki put kad bi agenti otkrili neko ime, činilo se da je već prekasno. Bračni par u tridesetima, koji su živjeli pod imenima Manuel Francisco Steinbruck Pereira i Adriana Carolina Costa Silva Pereira, pobjegli su u Portugal 2018. i izgubio im se svaki trag. Za jednu se grupu činilo da je detektirana u Urugvaju – žena navodnog imena Maria Luisa Dominguez Cardozo imala je brazilski rodni list, a kasnije je dobila urugvajski pasoš.
Bio je tu na kraju još jedan bračni par – Federico Luiz Gonzalez Rodriguez i njegova supruga Maria Isabel Moresco Garcia, plavokosa špijunka koja se predstavljala kao manekenka. Pobjegao je i navodni draguljar po imenu Eric Lopes, za kojeg se ispostavilo da je zapravo ruski špijun po imenu Aleksandr Utehin. Par koji živi u Portugalu pod prezimenom Pereira pokazao se Vladimirom Aleksandrovičem Danilovom i Jekaterinom Leonidovnom Danilovom, prema riječima dva zapadna obavještajna dužnosnika.
Urugvajska veza i suze za kraj
Prošle jeseni, Brazilci su izdali niz Interpolovih plavih potjernica u kojima su imena, fotografije i otisci prstiju ruskih špijuna, uključujući Šmireva i Čerkasova, dostavljeni svim 196 zemljama članicama. No, Interpol se ne bavi političkim pitanjima poput špijunaže, a kako bi zaobišle tu prepreku, brazilske vlasti su izjavile da se protiv Rusa vodi istraga zbog korištenja lažnih dokumenata.
Urugvaj je izdao slična upozorenja – u koja je uvid imao NYT – za osobe koje se sumnjiči da su ruski špijuni, a koji su se u zemlji pojavili pod brazilskim identitetima. Njihova prava imena, rekli su obavještajni dužnosnici, bila su Roman Olegovič Koval, Irina Aleksejevna Antonova i Olga Igorevna Tjuterjeva.
Od svih tih špijuna, samo je Čerkasov ostao u zatvoru. Osuđen je za krivotvorenje dokumenata i osuđen na 15 godina, ali mu je kazna smanjena na pet godina. U očitom pokušaju da ga se ranije vrati kući, ruska vlada tvrdila je da je on traženi diler droge i podnijela sudske dokumente sa zahtjevom za njegovo izručenje. No, Brazilci su uzvratili. Ako je Čerkasov diler droge, tvrdili su tužioci, onda je bilo bitno da ostane u zatvoru još i dulje kako bi policija mogla provesti istragu. On ostaje u zatvoru u Braziliji.
Posljednji poznati kontakt koji je Šmirev imao s Brazilom bio je telefonski poziv njegovoj djevojci nakon što je otišao. Kako je rekao njegov brazilski prijatelj Martinez, bio je tužan, možda je i plakao. "Čut ćete neke stvari o meni, ali morate znati da nikad nisam učinio ništa tako loše. Nikad nisam nikoga ubio ili nešto slično", rekao je, prema riječima Martineza. "Moja prošlost me je sustigla", zaključio je, prenosi Jutarnji.
Početna
Najnovije
Najčitanije
Na vrh