Kameno selo Ein Hod nalazi se na obroncima planine Karmel s pogledom na Sredozemno more. Uske krivudave ceste, stare ograde od kaktusa i galerije razasute su između očuvanih palestinskih kuća.
Kada je Yara Mahajneh, nezavisna palestinska umjetnica, stigla tamo jedne večeri noseći opremu za izložbu, zatekla je kapije, stražare i ograničen ulaz koji su okruživali tiho umjetničko selo.
- Kakva je zaštita potrebna mirnom, liberalnom umjetničkom selu - prisjetila se da je pitala.
Mahajneh je prisustvovala svojoj diplomskoj izložbi u Muzeju Janco Dada u Ein Hodu, bivšem palestinskom selu poznatom kao Ein Hawd koje je kasnije transformirano u izraelsku umjetničku koloniju, piše Middle East Eye.
- Tokom četiri godine studija umjetnosti na Univerzitetu u Haifi, niko nas nije učio historiji Ein Hawda - rekla je Mahajneh.
Prije 1948. godine, tamo su živjele palestinske porodice iz klana Abu al-Hija.
Palestinski historičar i filolog Mustafa Kabha kaže da je lokalna historija porodice povezana sa širim prisustvom Abu al-Hije u Palestini, čiji se korijeni često prate u lokalnim narativima do boraca koji su stigli sa Salah al-Din al-Ayyubijem tokom perioda križarskih ratova.
- Selo je uglavnom naseljavala porodica Abu al-Hija - rekao je Kabha, dodajući da je njegova historija povezana s drugim zajednicama Abu al-Hije širom Palestine, uključujući Kawkab Abu al-Hiju, koja i danas postoji, i raseljeno selo al-Hadatha u blizini Tiberijasa.
Do 1948. godine, Ein Hawd je imao populaciju od 800 do 850 stanovnika, prema Sameeru Abu al-Hiji, palestinskom historičaru i potomku seljana raseljenih tokom Nakbe.
Većina stanovnika oslanjala se na poljoprivredu, uzgajajući pšenicu, ječam, povrće, masline i rogač, a također su uzgajali ovce i proizvodili drveni ugalj.
Međutim, selo je palo u julu 1948. godine, nakon što su izraelske snage zauzele Haifu sjevernije od grada i nekoliko obližnjih palestinskih sela.
Kabha je rekao da je pad Haife duboko utjecao na moral okolnih zajednica, izazvavši lančanu reakciju u selima u južnom okrugu Haifa.
Abu al-Hija kaže da su seljani bili prestravljeni izvještajima o masakrima u Tanturi i Deir Yassinu.
- Ljudi su se bojali za sigurnost žena, djece i starijih osoba. Nakon dvije teške bitke s dobro naoružanim cionističkim snagama, selo je palo i ljudi su protjerani - rekao je.
Neki Palestinci su pobjegli prema Wadi Ari i Jeninu, dok su drugi stigli do obližnjeg Daliyat al-Karmela.
Porodice koje su kasnije pokušale da se vrate naselile su se na zemljištu oko sela, ali im je bilo zabranjeno da se vrate u svoje prvobitne domove.
U početku su raseljeni Palestinci gradili jednostavna skloništa. Kasnije su ih zamijenile limene i blatne konstrukcije, a na kraju betonske kuće.
Za razliku od mnogih palestinskih sela koja su opustošena tokom Nakbe, Ein Hawd nije potpuno srušen. Njegove kamene kuće su ostale stajati, ali je njegovim stanovnicima bio spriječen povratak.
Početkom 1950-ih, nakon kratkog perioda tokom kojeg su tamo živjeli jevrejski imigranti iz Sjeverne Afrike, selo je transformirano u izraelsku umjetničku koloniju, danas poznatu kao Ein Hod.
Prema Abu al-Hiji, transformacija je započela nakon što je umjetnik Marcel Janco posjetio selo i u njegovim očuvanim kamenim kućama i pejzažu vidio idealno okruženje za umjetnike, pisce i kipare.
Decenijama kasnije, priča o selu poprimila je duboko nadrealnu dimenziju. Dok su raseljeni stanovnici obnavljali kuće na obližnjem brdu, originalne kamene kuće koje su ostavili za sobom postepeno su pretvarane u galerije, muzeje i umjetničke ateljeje.
Danas se skulpture nižu uskim stazama sela, dok kafići, radionice i galerije rade unutar očuvanih palestinskih domova. Spavaće sobe postale su izložbeni prostori, a porodične dnevne sobe sada su domaćini predstava i kulturnih događaja.
- Koriste jedan od najviših oblika ljudskog izražavanja i dokumentiranja o posmrtnim ostacima drugih ljudi - rekao je Kabha.
Za Mahajneh, ta kontradikcija je postala u potpunosti vidljiva tek godinama kasnije, nakon što je pozvana da izloži svoj diplomski rad - Katibet Mheileh - koji je istraživao traumu među palestinskim ženama unutar Muzeja Janco Dada.
Tokom performansa, žene su stajale u tišini noseći predmete pričvršćene za svoja tijela dok su fragmenti snimljenih fraza odjekivali galerijskim prostorom: "Kuća je srušena. Ispeglajte mi košulju."
U početku je Mahajneh poziv vidjela kao normalnu priliku za mladu umjetnicu koja pokušava ući u svijet umjetnosti. Tek kasnije je počela preispitivati samu postavku.
- Počela sam se pitati: zašto ovdje? Galerije su svuda. Zašto baš ovo mjesto - zapitala se.
Kontradikciju je postajalo sve teže ignorisati.
Palestinska trauma i sjećanje izlagani su unutar sačuvanih domova depopuliranog palestinskog sela, dok su potomci porodica koje su nekada tamo živjele ostali uzbrdo, nesposobni da se vrate.
Za Abu al-Hiju, transformacija sela nije apstraktno političko ili umjetničko pitanje. To je duboko lično pitanje.
- Džamija je još tu. Ali ljudi izbjegavaju da joj se približe nakon što je pretvorena u restoran i bar - naglasio je.
Mnoge od originalnih kuća također ostaju, rekao je, ali su nedostupne porodicama koje su nekada živjele u njima.
- Ovdje ima ljudi koji svako jutro prolaze pored kuće svojih očeva na putu do posla. Ali i dalje ne mogu ući u nju - izjavio je.
Kabha kaže da priča o Ein Hawdu postavlja šira pitanja o sjećanju, vlasništvu i narativu: Ko kontroliše palestinsku priču kada zemlju, kuće, pa čak i kulturne prostore više ne kontrolišu Palestinci?
On tvrdi da problem nije samo u tome što su palestinska sela uništena ili transformirana nakon 1948. godine, već i u tome što su mnoge njihove historije potpuno potisnute iz javnog sjećanja.
- Stotine palestinskih seoskih priča nikada nisu zaista ispričane - rekao je.
Mahajneh kaže da to odsustvo odražava širu stvarnost u kojoj su Palestinci unutar Izraela često odvojeni od vlastitih historija, čak i unutar prostora koji se predstavljaju kao liberalni i inkluzivni.
Čak i kao palestinska studentica umjetnosti u Haifi, okružena arapskim studentima i ljevičarskim predavačima, ona kaže da priča o Ein Hawdu nikada nije bila dio nastavnog plana i programa.
U tom smislu, Ein Hawd postaje više od sela transformiranog u umjetničku koloniju. Postaje primjer kako palestinska historija može ostati fizički prisutna - u kamenju, kućama, džamijama i grobljima - dok se briše iz službene naracije izgrađene oko njih.
Danas Palestinci i dalje prolaze pored kuća u kojima su njihove porodice nekada živjele na putu do posla, dok turisti i umjetnici nastavljaju kretati se kroz galerije izgrađene unutar njih.
Za Abu al-Hiju, strah više nije samo o povratku:
- Golda Meir je jednom rekla: Stari će umrijeti, a mladi će zaboraviti.
Ali se sjeća trenutka kada ga je njegov sedmogodišnji unuk nedavno zamolio da ga odvede u Ein Hod.
- To je moj odgovor. Mladi nisu zaboravili - poručio je.
Početna
Najnovije
Najčitanije
Na vrh