Koliko li je ljudi prošlo kroz ovu zgradu? U sto godina hiljadu nada i obećanja i bezbroj lica. Koliko li je sudbonosnih odluka palo iza tih zavjesa što se poput prljave vode slijevaju niz vitke lukove prozora? Koliko li je samo ljudskih sudbina skršeno niz stepenice iza ovih vrata nad kojima se pospano njiše plavo-žuti ozvjezdani bajrak? Dilalo se ovdje ljudskim sudbinama, bespoštedno, kao u kakvoj kockarnici.

Mrgodna, s crtama žiletski zaoštrenim – da ti se svaka suprotna misao od one koju dopušta vlast iza ovih ukrašenih, bolnički bijelih rešetaka, odmah skruni u poniznost i strah – gleda nas ona s tri oka, kao kakav trostruki kiklop izronio iz mračnih dubina. I čeka, strpljivo, dok stoljeća talože prašinu na njenom ogrubjelom licu i vrijeme uporno raspliće svoju mrežu u koju ćemo se, prije ili kasnije, svi zaplesti, i oni, unutra, jahači dorata moći, i mi, vani, ponizni zavidnici koji spuštaju pogled za svaki groš. Te breze nujnih grana, uzdrhtalih krošnji, s listovima koji se zipkaju na povjetarcu i šušte, rastaču se bjelinom svojih kora, krijući joj obraze da ne planu i saspu se u pepeo sred silnog stida.

KALLAY NA MUSALI

Unutra diše vlast. Zvjerka je to starija od cijelog stoljeća. Raskrečena u tri kraka, ravnodušna prema svemu izvan vlastitog inata, ona zaviruje iskosa iz citadele zaturene u džepovima neba. Pa ipak, zidovi ovi, razdreljeni u pravougaonike i kocke, koji se čas svijaju u lukove, čas se slijevaju u nizove, a čas se stroje uzduž, i poprijeko, i gore, i krov ovaj iscrtan odsječnim potezima grafitnog srca, drže ovu zemlju na okupu. Ovdje bije srce s tisuću ožiljaka od hiljadu srčanih mahana. Otkako je sagrađena, nije bosanski čovjek, u miru, ostavljen od svih guja što ih historija njedri na svojim grudima, razvjetravao oluje svog usuda niti popločavao kaldrme na kojima, plaha, čeka sutrašnjica.

Sto četrdeset godina oteklo je niz Miljacku od one mrazne novembarske zore kada je Benjamin Kallay, novoimenovani zajednički ministar finansija Kraljevske i carske vlade, stupio na bosansko tlo i zaputio se u Sarajevo. Čela zalijepljenog na staklo kupea, srčući prve gutljaje jutarnje kahve i razbijajući mahmurluk od nesna koji ga proganjao cijele bogovetne noći, dok se kompozicija od Bosanskog Broda sporo uvijala obalama Bosne, a po oknima, miješajući se s gustom usorskom maglom, šibao dim iz parne lokomotive, zasigurno je u mislima prevrtao sjećanja na porodičnu priču o dalekom pretku Mihaelu Kallayu, koji je na čelu vojske jahao istim ovim vrletima u nastojanju da zaustavi prodor Osmanlija preko Save i Vrbasa.

Zahvaljujući tom Mihaelovom hrabrom lomatanju po bespućima jednog skršenog kraljevstva, porodica Kallay upisala se konačno u vojvodstvo i još tada bio je utrt put Benjaminu, da se jednog dana i sam popne caru uz rame. Iako su neki njegovi još daljnji preci, kako to vele historičari, igrali značajnu ulogu za vrijeme razrokog, grbavog i hromog kralja Kolomana, te bili uz njega kada je krotio gradove po Slavoniji i Dalmaciji, a neki niz iste ove obale jahali na čelu kaznenih ekspedicija da bi isprepadali bosanskog bana Kulina, koji je postajao sve samostalniji i sasvim se sa svojim hereticima odrodio od svetog papinskog žezla, ipak sve te godine provedene u sedlu u stalnim čarkanjima i sukobima nisu bile dovoljne za ono što je donijelo to – ovom slično – novembarsko jutro iz 1463. godine, kada je Mihael Kallay, skupa s Vladislavom Vukčićem, pred vratima Jajca, upravo preotetog Osmanlijama, dočekao Matiju Korvina, pa ga kralj ugarski grli i nervozno se okreće prema vodi do pola okovanoj ledom koja se sunovraćuje u bezdan i, padajući među stijenje obrkatilo od mraza, praska tako resko da čovjeku koljena sama klecaju.

Samo sat poslije, ušuškan u krzna ostala još od Hrvoja Vukčića Hrvatinića, stavit će kralj Matija svoj pečat na povelju kojom se Mihaelu Kallayu određuje najplodnija zemlja u Velikoj mađarskoj ravnici i utvrđeni grad koji će svoje ime pokloniti ovoj jevrejskoj porodici, potpuno nesvjestan da će tako pokrenuti jedan od bezbrojnih historijskih potočića koji će četiri stotine godina kasnije, njega, Benjamina, izbaciti na obale Bosne.

Iz tog snatrenja, dok mu kroz lice oslikano u staklu promiču klisure načičkane tvrdim gradovima čije kule izranjaju iz magle, trgnut će ga te nakrivljene užerice iz kojih glasovi zagubljenih pijetlova izvlače usnule i odrpane starce i djecu u dronjcima i žene lica prekrivenih feredžama ili zabrađene crnim rupcima, pogrbljene i trome. I najednom, to sveto siromaštvo, ta balkanska sirotinja, ta pregažena zemlja iscrpljena ratovima i bunama, koja je sve svoje mladiće sabila pod zemlju za tuđi račun i strani interes, sve to učinit će mu se nedostojnim slave njegove porodice koja se zakotrljala ovdje, u Bosni, u tom Jajcu, o kojem se među njegovim precima pronosila priča o gradu sjajnom, neosvojivom, važnom, preko čijih se zidina prelijeva bogatstvo i ide karavanski put do Splita i dalje, te se izvozili i olovo, i srebro, i stoka, i krzno, i med, i vosak, i sir, i... Sve mu je to najednom došlo sivo i smežurano te Benjamin Kallay osjeti dubok i neprevladiv stid.

Neće taj stid u njemu moći izbrisati ni vesele koračnice limenog vojnog orkestra koji ga je dočekao na sarajevskoj stanici, ni desetine K und K oficira postrojenih pod konac i obučenih u sjajna odijela po kojima skakuću srebrne ribe kolajni, a nad glavama se njišu paunji repovi, niti domaći uglednici zaogrnuti raskošnim kaftanima ukrašenim orijentalnim dezenima izvezenim u zlatnoj niti, ni slatkorječivost njegovih domaćina..., niko..., ništa..., nikad.

Te noći, u „Konaku“, rezidenciji koju je osmanska vlast izgradila za svoje posljednje namjesnike kako bi Bošnjaku i time pokazala da ne namjerava otići iz Bosne, prevrćući se po prostranoj posteljini, Benjamin Kallay hrvat će se s tim osjećajem stida. Tek pred zoru sinut će mu zastrašujuća ideja i ona će ga katapultirati iz postelje. Dok se bude oblačio, zovnut će posilnog i narediti mu da hitno probudi šefa Zemaljske vlade. S Grofom od Württemberga bazat će oko Sarajeva do jutra, tražeći najprikladnije mjesto za zgradu dostojnu onog Jajca u kojem je prije četiri stotine godina predak Mihael odredio i njegov put. Tom zgradom reći će on buntovnom bosanskom čovjeku, koji se već počeo opirati novoj vlasti te se dizati na bune i ustanke, da sve ovo nije privremeno, već će moćno Austrougarsko Carstvo ostati ovdje do kraja vremena.

Spotičući se od nakrivljene nišane presvučene mahovinom, pet puta zaokružili su od Miljacke do Koševskog potoka, od Ali-pašine džamije do Čekrkčijinog mezarja i mahale Žabljak, iz koje se, pomiješan s memljivim isparenjima iz močvarnog zemljišta, dizao nepodnošljiv vonj sirotinje. Zaustavili su se ovdje, na Musali. Kallay bijaše toliko zanesen da nije ni osjetio smrad, već je išao gore i dolje, kracajući svojim dugim nogama i premjeravajući svaku stopu, da bi na kraju stao i rekao: “Ovdje!” Pitao je kome pripada ova ledina i naložio grofu Württemberga da odmah potraži muteveliju Isa-begovog vakufa i ponudi mu 4.000 forinti. Onda se, skrhan nesnom, popeo do „Konaka“ i zaspao kao dijete.

SARAJEVO ZA JERUSALEM

Kada se vratio, Kallay je u glavi imao cijeli plan kako da nagovori Franju  Josipa da se u Sarajevu uzdigne monumentalna građevina koja će tim rashavizovanim Balkancima govoriti o moći i snazi cara koji sjedi u Beču. Instinktom vrsnog diplomate, još dok je predavao zahtjev na carski protokol, čvrsto je predosjećao da će njegovoj molbi biti udovoljeno, te se, ne gubeći ni trena, počeo raspitivati o takvom arhitekti sposobnom da iznese njegovu zamisao. Historija kazuje da ga je viši građevinski savjetnik, izvjesni Šmit, doveo do Josipa Vancaša. Zna se i da je Vancašu određen honorar od 16.000 forinti. Ako nam je dozvoljeno primijetiti, bio je četiri puta veći od sume plaćene Isa-begovom vakufu za zemljište na Musali. U decembru 1883. godine, tačno godinu od one noći kada je, kao oparen, Kallay iskočio iz vezirske postelje i izjurio u mrak da traži pogodno zemljište za zgradu koju je vidio u svojoj mašti, stiglo je i carsko odobrenje. Ono će pokrenuti radove širom šehera, te će važne i monumentalne građevine nicati kao pečurke, crtajući i drugo, evropsko lice ovog grada.

Dok je Vancaš povlačio prve konture Zemaljske vlade, Kallay je već pisao zahtjev caru za izgradnju katedralne crkve u samom srcu Sarajeva, dramatično opisujući kako su pravoslavci još za vrijeme osmanske uprave izgradili veliku sabornu crkvu u centru grada, gdje i Jevreji imaju svoj hram, a muslimani nekoliko monumentalnih džamija starih i po četiri stoljeća, pa bi za njega, kralja krunisanog papinskom krunom, bilo sramota i da katolici, koji sve silovitije, iz svih krajeva carstva nahrću u Sarajevo u potrazi za dobrom zaradom i avanturom, ne budu ravni s ostalim konfesijama bosanskim. Istovremeno, u njemu se budio i zaboravljeni dječački san o obećanom putovanju u Jerusalem, grad nad gradovima, kako ga je zvala njegova mati Amalija Blašković, dok je šestogodišnjem sinčiću, koji je već ostao bez oca, krčila zamršene puteve kroz polja mašte, i on ga je sad podešavao sa svojim sjećanjima na Trebević i grad na obalama Miljacke.

Iz carske kancelarije došlo je i drugo odobrenje, tako da su te godine u Vancaševom birou u Beču istovremeno rađeni nacrti za dvije velike zgrade u Sarajevu. Benjamina Kallaya će tih dana, dok bude obilazio Vancašev biro, prožeti još jedna smiona ideja, čiji su se zameci mogli iščitati još u onom honoraru od 16.000 forinti za arhitektov rukopis. Odmah će početi nagovarati Vancaša da cijeli biro prebaci u Sarajevo, obasipajući ga idejama o kojima tada niko u carstvu nije smio ni šaputati. Cijeli dan izgubio je tumačeći mu svoje zamisli o centralnom gradu balkanskih naroda koji će, svi, jednog dana biti ujedinjeni u velikom Austrougarskom Carstvu. Tako je Vancašev projektni biro pretvoren u Građevinsko odjeljenje Zemaljske vlade, iz kojeg će nići mnogobrojni arhitekti čije rukopise danas Sarajevom požudno sriču turisti iz svih krajeva svijeta.

Kažu hroničari da je i nadzor nad radovima koje je izvodio Karlo Švarc povjeren Vancašu i njegovom birou. Cigla je dopremana iz Braungove ciglane u podnožju Koševskog Brda, ali i iz još dvije sarajevske firme: „Finci“ i „Banić“. Radovi su završeni za svega godinu i po, trinaest dana prije ugovorenog roka. Bilo je i ušteda, pa je umjesto ugovorenih 400.000 forinti, potrošeno 7.000 manje. Niko nije zabilježio da je iste te godine kada je zgrada kakvu Sarajevo do tada nije vidjelo predata na upotrebu Zemaljskoj vladi u Nevesinju rođen Bogdan Žerajić. On će se dvadeset i četiri godine kasnije pojaviti pred ovim vratima i bezuspješno pucati na bosanskog guvernera baruna Marijana Varešanina, a onda će, nakon pet promašaja, šesti metak, naočigled zaprepaštenih poslanika tek formiranog Prvog bosanskog sabora, prosvirati kroz vlastito čelo.

DRUGI SVIJET

Do danas se malo toga promijenilo: osam godina nakon Kallayeve smrti carska se birokratija  toliko povećala da je na Palaču Zemaljske vlade dozidan još jedan sprat, po projektu Karla Paržika. Cijelo stoljeće vrte se ovdje iste riječi, prožete zaziranjem i prezirom, i othranjuju isti strahovi. Sve je isto još od doba kada je narodni tribun i pisac Petar Kočić, vidjevši doktora Safvet-bega Bašagića kako, odjeven u bogat krzneni kaput, s fesom na glavi, ulazi u Narodnu skupštinu, uzviknuo: “Turci u Aziju!”, a ovaj mu haldnokrvno odgovorio: “A međedi u šumu!” Tek u noći, kada zidovi ovi izbace i posljednjeg birokratu, zajezde ovdje od slike do slike nemirni duhovi dobrih Bošnjana. Susreću se ponovo i opet u vječitoj sadašnjosti božanskog zamaha zlatne ruke neumrlih slikara.

Iz kista Envera Krupića preko sedrenih bentova za koje su se grčevito uhvatile prestrašene vrbe zažubore unski valovi. U plavičastoj pjeni zagrcne se Sutjeska Ismeta Mujezinovića, i ona Branka Šotre, i Pod planinom Đoke Mazalića. Vine se tad luk mostarskog mosta Franca Lea Rubena i onaj iz ruke Mirka Kujačića, a odmah za njim i četiri luka Rimskog mosta pod Igmanom, planinom, onakvom kakvu je rukama svojim vidio Boško Risimović, s Kravom Seada Musića. Otrgne se od tmine najednom divlja rika raspamećenog jelena pred kojim posrće srna probodena strijelom iz luka lovca Voje Dimitrijevića, a daleko je grad i park i zalazak sunca preko cijelog obzorja. Je li to Počitelj Salima Obralića, ili onaj Ksantipa Gorgoljatosa sa zelenilom Neretve, ili pak Dubrovnik Ive Šeremeta, možda Pariz Peđe Milosavljevića, ili Korčula Sabahudina Hodžića, ili Trogir Cate Dujšin Ribar, ili Vrdnik Petra Tješića, ili Baščaršija Rizaha Štetića, ili pak Vratnik Petra Šaina?

Na Prozoru Mustafe Peze, Pogledom kroz prozor Vere Čohadžić zagledana u biste pisaca u parku preko puta, stoji žena pod svijetloplavim šeširom širokog oboda. To je Jelena iz snova Mersada Berbera. Iznad nje je plavokosa Djevojka na balkonu Ljube Laha, ispod nje tri golotrbe žene u četvrtastim sjedalima Zdenka Grgića, a sa strane sjedi Prijateljica Fehima Avdića i njene bijele ruke položene na krilo sijaju u noći.

I ožive seljaci koji tovare žito Ivana Radovića, i do njih Seljanke zavijene u bošče Špire Bocarića, i Reminiscencije Ibrahima Ljubovića, i Portali Nade Pivac, i Pejzaži Stojana Aralice, i Svijećnjak Stojana Likara, i Plemenitaši Dževada Hoze i kopači temelja na slici Izgradnja Radenka Miševića i Partizanski voz Franje Likara i zgužvan stolnjak, zelena boca, lampa i čičak na Mrtvoj prirodi Nusreta Pašića i jabuke, kruške, breskve na stolu Aleksandra Krumića i zanjišu se valovi na Marini Marka Mikulića, i zašumori Stara maslina Otona Postružnika i stabla Ratka Lalića i sve zgasne U plavom Milorada Ćorovića i cijeli jedan svijet nestane u zoru u bijelom polju Sjećanja na putovanje za Sibir Mehmeda Zaimovića, gdje će čekati da opet padne noć i da zaživi po hodnicima, salama i dvoranama usnule palače u kojoj diše vlast. Fotografije: Velija HASANBEGOVIĆ