Da bismo shvatili veličinu američke izdaje Ukrajine, prvo da u kratkim crtama pojasnimo vojnu situaciju na terenu koju svi opisuju kao kritičnu za ukrajinsku stranu, no da li je to zaista tako.

Rat u Ukrajini je tzv. pozicioni rat iscrpljivanja – Stellungskrieg – u kojem pobjedu odnosi ona strana koja može da podnese više gubitaka, i reklo bi se da tu Rusi imaju prednost.

Rusi su preuzeli strategijsku inicijativu 4. novembra 2024, međutim do novembra 2025. nisu uspjeli da zauzmu Pokrovsk kao svoj glavni cilj ljetne ofanzive 2025. U taktičkom smislu ništa se nije promijenilo: poslije Kijeva, Sumija, Harkiva, Severodonjecka i Lisičanska, Kupjanska, Bahmuta, Avdijivke, na redu je Pokrovsk. Dakle, rat se i dalje odvija oko ukrajinskih utvrđenih gradova–punkotova koji sve sporije i sporije padaju, a neki ni danas nisu pali, poput Harkova, Sumija i Kijeva.

Ruska strategija

Rusi i dalje napadaju ukrajinske utvrđene gradove sa velikim brojem vojnika, od 40.000 do 80.000. Samo su kod Pokrovska promijenili pristup napadu: umjesto frontalnog udara sada primjenjuju tzv. obuhvatni manevar opkoljavanja sa dva kraka prema ciljanom gradu, s ciljem da ukrajinske snage natjeraju na napuštanje položaja koji može doći u okruženje.

Cilj ove strategije je da se izbjegnu ulične borbe koje su užasno spore i nose ogromne gubitke. Zbog odsustva efikasnog komandovanja i kontrole, Rusi samo u 2025. imaju 130.000 vojnika izbačenih iz stroja, od toga najmanje 60.000 mrtvih. No ruski način ratovanja podrazumijeva velike gubitke u ljudstvu i tehnici, ali koji su nadoknadivi. Problem ove strategije jeste u činjenici da ruska ekonomija, osim nadomještanja postojećih gubitaka u kojem također gubi tempo, ne može da proizvede veću kritičnu masu za ostvarivanje prevage u ratu iscrpljivanja, dok Ukrajina nema tu vrstu podrške sa Zapada da pobijedi u takvom ratu, jer se Zapad boji ruske nuklearne odmazde u slučaju poraza.

U operativnom smislu Rusi su napustili organizaciju fronta sa bataljonskim taktičkim grupama i prešli na grupe armija koje su sastavljene od divizija, a koje se objedinjuju kroz zonu odgovornosti na jednom odsjeku fronta. Međutim, u taktičkom smislu Rusi su napustili velike formacije u napadu i konstantno ponavljaju grešku rasitnjavanja jedinica u napadu, jer u branjeni prostor ulaze bukvalno u malim grupama od pet do 10 vojnika radi umanjivanja efekta ukrajinskih kamikaza dronova. To ih i dalje lišava potrebne kritične mase za ostvarivanje većeg i bržeg prodora, već se pomjeraju jako sporo uz ogromne gubitke.

Prvi ruski ešalon čine uglavnom dvije divizije jedna pored druge, a ne jedna iza druge, sa jednim ili dva artiljerijsko–raketna puka raspoređena 6–10 km po dubini svoje pozadine, zatim dodaju rezervu koju čine uglavnom oklopno–mehanizirane jedinice sa PZO kišobranom na 30 do 50 km od linije dodira sa protivnikom.

Istureno komandno mjesto grupe armija je do 70 km od linije dodira, gdje je skoncentrisan i logistički centar. Logistički centar za grupu armija se nalazi na toj udaljenosti zato što se kamionima može pokriti ta distanca u dva pravca u jednom danu, ali ga to čini ranjivim na ukrajinske napade sa preciznom municijom, što se često i dešava. Na 100 km iza linije dodira nalaze se raketne jedinice sa projektilima zemlja–zemlja Iskander ili jurišnim helikopterima, dok se avijacija uvodi preko koridora koje štiti PZO kišobran na 50 km iza linije dodira sa protivnikom. Ruske dron/antidron jedinice nalaze se u sklopu artiljerijsko–raketnih pukova i daju neposrednu podršku trupama u nastupanju.

Ukrajinski odgovor na ovo rusko prestrukturiranje organizacije fronta usklađen je sa njihovim trenutnim mogućnostima u ratnom materijalu i ljudstvu. Ukrajinci su ruskim grupacijama armija sa po dvije do tri divizije u formaciji suprotstavili korpuse sa brigadnim sistemom organizacije kao osnovne operativne formacije. Ukrajinski korpusi djeluju kao samostalne formacije zadužene za svoju zonu odgovornosti, kojima se mogu pridodati i drugi elitni korpusi ili samostalne brigade, što ih čini dosta elastičnijim u manevru. Oslanjaju se na klasičnu podjelu na posadne jedinice koje drže front i svježe jedinice koje se ubacuju kao dodatne, bolje obučene i opremljene snage po potrebi u odbrani ili kontraudaru.

Ova organizacija fronta omogućava Ukrajincima da sa manje ljudstva – 200.000 do 300.000 vojnika naspram ruskih 400.000 do 600.000 – i dalje efikasno kontrolišu liniju fronta od preko 1.000 km. Rusi, iako imaju više vojske na terenu i stvaraju pritisak na nekoliko tačaka fronta koje pomjeraju korak po korak, zbog ogromnih gubitaka nemaju dovoljno koncentrirane snage za završni udarac, dok Ukrajinci nemaju ni dovoljno vojnika zbog ograničenja u mobilizaciji, niti ratnog materijala da svoje uspješne kontranapade pretvore u strategijsko gonjenje i kraj rata.

Ovim tempom rat bi mogao trajati decenijama, što ne odgovara niti jednoj od zaraćenih strana niti njihovim mentorima – Kini i NATO-u. Zapad namjerno ne želi da dopusti Ukrajini da pobijedi u ovom ratu, jer se boji ruske kontra-reakcije, dok Putin traži načina da iz ove svoje katastrofalne avanture u Ukrajini izađe sa što manje štete.

Ako uzmemo sva politička dešavanja u fokus, mislim da nam se svima samo na trenutak učinilo da je Donald Trump progledao kada je riječ o Ukrajini, nakon što je u augustu obećao "ozbiljne posljedice" ako Vladimir Putin nastavi da ometa pregovore o prekidu vatre. Nakon što je Putin, kockajući se, i dalje povećavao pritisak na Ukrajinu, Trump je konačno 22. oktobra uveo značajne sankcije dvjema najvećim ruskim naftnim kompanijama, Rosnjeftu i Lukoilu, ozbiljno ugrožavajući Putinovu sposobnost da finansira svoju invaziju. No sada, sa svojim mirovnim planom za Ukrajinu od 28 tačaka, koji su sastavili američki i ruski zvaničnici bez učešća Ukrajinaca ili Evropljana, Trump se vratio svom uobičajenom proruskome kursu i izdaji Ukrajine.

Trumpova izdaja Ukrajine

Trumpov plan bi nagradio Putina za invaziju na Ukrajinu, a ostavio ukrajinsku demokratiju u opasnosti. Zvučno obećanje da će se „ukrajinski suverenitet potvrditi“ zvuči prazno kada toliko njegovih tačaka direktno potkopava taj suverenitet. Kao iz snova Kremlja, a kao noćna mora za Ukrajinu.

Uzdajući se u svoje nekadašnje iskustvo u prodaji nekretninama, Trump i dalje tretira ukrajinski sukob kao puku teritorijalnu svađu, kao da će predaja dijela ukrajinske teritorije zadovoljiti despota. Ali Putinov rat nije o kontroli spaljene, deindustrijalizirane regije na istoku Ukrajine. Radi se o ukrajinskoj demokratiji – i Putinovoj želji da je ugasi kako više ne bi služila kao privlačan model ruskom narodu o odgovornoj vlasti koju njegova sve dublja diktatura uskraćuje.

Trumpov plan bi "zamrznuo" trenutno podijeljene ukrajinske oblasti Herson i Zaporižja, ali bi prisilio Ukrajinu da se odrekne cijele Donjecke oblasti. Osim što bi Rusiju nagradio teritorijom koju njene snage nisu uspjele osvojiti više od decenije borbi, takva kapitulacija ostavila bi ukrajinsku odbranu ozbiljno oslabljenom. Donjeck je mjesto poznatog ukrajinskog "pojasa tvrđava", utvrđenih odbrambenih položaja oko gradova koji predstavljaju ključnu prepreku ruskom napredovanju. Trump bi natjerao Ukrajinu da napusti ove položaje, ostavljajući Putinu otvoren put ka Kijevu ako bi kasnije odlučio da nastavi rat.
Zatim, u potezu koji bi Rusiji olakšao ponovno pokretanje borbi, Trump bi zahtijevao da Ukrajina smanji broj svojih oružanih snaga sa sadašnjih 800.000–850.000 vojnika na najviše 600.000. Plan ne postavlja nikakvo ograničenje na ruske snage.

Kao ustupak Putinovim pokušajima da prikaže demokratski izabranu ukrajinsku vladu kao "grupu nacista", Trumpov plan proglašava: "Sva nacistička ideologija i aktivnosti moraju biti odbačene i zabranjene." Da dodatno naglasi ovu poentu, plan insistira da "Ukrajina mora održati izbore u roku od 100 dana" nakon sporazuma o prekidu vatre. Trump ne postavlja nikakav zahtjev Putinu da ugrozi svoju diktaturu održavanjem izbora u Rusiji.

Istina, plan obavezuje Rusiju da obeća kako neće "napadati susjedne zemlje" i da će "zakonom utvrditi politiku nenapadanja prema Evropi i Ukrajini". Ali s obzirom na to da je Putin već prekršio slične sporazume – Budimpeštanski memorandum iz 1994. i Minske sporazume iz 2014–2015. – zašto bismo mu vjerovali sada?

Zato je Ukrajina insistirala na zapadnim sigurnosnim garancijama. Plan prijeti "odlučnim koordiniranim vojnim odgovorom" ako Rusija nastavi invaziju i predviđa da će "Ukrajina dobiti pouzdane sigurnosne garancije", ali su detalji nejasni ili zabrinjavajući. Plan ne samo da uskraćuje Ukrajini članstvo u NATO-u, već i zabranjuje da NATO trupe borave na ukrajinskom tlu, čime se onemogućava snaga za odvraćanje – koju bi predvodile Britanija i Francuska – na koju se Ukrajina oslanjala kako bi spriječila Putina da obnovi snage i ponovo izvrši invaziju.

Odvojen dodatni sporazum navodno bi Ukrajini pružio "NATO-stil" garancije, prema kojima bi svaki budući "značajan, namjeran i kontinuiran oružani napad" Rusije na Ukrajinu bio smatran prijetnjom miru i sigurnosti transatlantske zajednice. To sugerira vojni odgovor. Ali, za razliku od snažne ukrajinske vojske – najpouzdanije odbrane od ruske agresije – učinkovitost ovog sporazuma zavisi od spremnosti lidera NATO-a, uključujući Trumpa, da vojno reagiraju na rusku agresiju, što do danas nisu učinili iz straha od nuklearne eskalacije.

Kako bi odvraćanje bilo vjerodostojnije, evropski lideri dugo su insistirali na američkoj podršci mirovnim snagama u Ukrajini, ali to sada zavisi od nepredvidivog Trumpa. Štaviše, uprkos NATO-olikoj retorici, Trump navodno nudi samo "obavještajnu i logističku pomoć" ili "druge razumno prikladne korake", a ne direktnu vojnu pomoć. To teško da će Putina uplašiti.

Kao da ovo ugađanje Putinovim željama nije dovoljno, Trumpovi planovi idu u smjeru ukidanja sankcija Rusiji i njenog ponovnog primanja u grupu G8, iz koje je isključena nakon što je silom zauzela Krim. Uklanjanje sankcija olakšalo bi Putinu ponovno jačanje vojske za moguću sljedeću invaziju.

Amnestija ruske strane

Jedan posebno opasan dio plana je amnestija koju obećava ruskim snagama za njihove zločine u Ukrajini. Osim samog čina agresije – jasnog međunarodnog zločina – ruske snage su sistematski gađale ukrajinske civile i civilnu infrastrukturu – očigledne ratne zločine. Međunarodni krivični sud već je optužio četvericu ruskih vojnih zapovjednika za napade na ukrajinsku električnu infrastrukturu. Putin i njegova povjerenica za prava djece optuženi su za otmicu ukrajinske djece. Ako bude mogao, Trump će sve to pomesti pod tepih.

Srećom, Trump nema ovlasti nad ICC-om. Jedini način da se Sud liši jurisdikcije bio bi ponavljanim godišnjim rezolucijama Vijeća sigurnosti UN-a. Čak i da SAD i Rusija (i ruski saveznik Kina) podrže takve amnestije, Velika Britanija i Francuska, kao preostale stalne članice sa pravom veta, morale bi to odobravati iz godine u godinu.

Ovakva amnestija je gotovo pozivnica za nove zločine. Trumpova ponuda sugerira Putinu da, kako pregovori o prekidu vatre napreduju, može nesmetano nastaviti s brutalnostima jer će ga Trump na kraju zaštititi. Dan nakon što je Trumpov plan postao javan, nova ruska klizeća bomba pogodila je stambenu zgradu u južnoj Ukrajini, ubivši pet i ranivši deset ljudi, uključujući jednu tinejdžerku.

Ukrajinski predsjednik Volodimir Zelenski razumljivo je plan nazvao "vizijom", a ne konačnom ponudom. Plašeći se da ne uvrijedi Trumpa, koji mora odobravati nastavak američke vojne pomoći, Zelenski je rekao da će pregovarati na osnovu plana. Ali da bi se osigurao trajan mir u Ukrajini, Trumpov plan traži ne "par flastera", već ozbiljnu rekonstrukciju.

Izgleda da je Trump toliko pao pod Putinov utjecaj da više ne vidi očite mane svog prijedloga, koji je otvorena izdaja ne samo Ukrajine kao američkog saveznika već i demokratije kao osnove zapadnog sistema vrijednosti.