Uslijed sve većih tenzija na relaciji Jugoslavije i Sovjetskog saveza, koje su svoj vrhunac doživjele krajem četrdesetih i početkom pedesetih godina prošlog stoljeća, balkanske zemlje su se odlučile na osnivanje jedne vrste saveza koji će im pomoći u osiguravanju njihovih granica.
Jugoslavija, Turska i Grčka u tom trenutku imale su mnogo zajedničkih interesa koji su se preklapali, pa je formiranje Balkanskog pakta bilo logično.
Tokom 1953. i 1954. godine, održano je nekoliko susreta na kojima je ozvaničena saradnja balkanskih država. Prvo je krajem februara 1953. godine održan susret u Ankari, na kojem je postignut Ugovor o prijateljstvu i saradnji.
Trojni politički i vojni savez navedenih zemalja ustanovljen je 9. augusta 1954. godine na Bledu, gdje su se politički lideri Jugoslavije, Turske i Grčke odlučili na saradnju kao odgovor na sve veći pritisak Staljina na Balkan.
Iako se od Balkanskog saveza puno očekivalo, u praksi Savez nikada nije zaživio u punom kapacitetu jer su se saveznici već u prvim godinama počeli sporiti u vezi sa nekim pitanjima.
U prvom redu, nesporazumi su nastali između Grčke i Turske, a razlog su bile tenzije oko kiparskog pitanja. Turska manjina je ugnjetavana, što su kiparski Grci negirali, a sukob je eskalirao 1974. godine Mirovnom intervencijom na Kipar, koju je izvela Turska kakmo bi zaštitila pripadnike turskog naroda.
Jugoslavija je u prvim godinama nakon formiranja Saveza uspjela da relaksira svoje odnose sa Sovjetskih savezom, što je uz tursko-grčke razmjerice, u velikoj mjeri obezvrijedilo postojanje Balkanskog saveza.
Posljednji sastanak ministara vanjskih poslova potpisnica Balkanskog saveza desio se 1955. godine, nakon čega nije bilo zajedničkih aktivnosti Jugoslavije, Turske i Grčke u kontekstu dogovora iz 1953. i 1954. godine.
