Bagdad je uoči mongolske opsade bio velik grad, a iz njega je halifa vladao Abasidskim hilafetom, nekada najvećom državom na svijetu, koja se u doba svog vrhunca prostirala od Alžira do Afganistana. Kad su Mongoli napali Bagdad, halifa je bio Al-Musta’sim. Nakon osvajanja grada Mongoli su ga uhvatili i ubili, čime je Abasidski hilafet ugašen.
Prilikom osvajanja počinjen je veliki masakr, ubili su velik broj civilnog stanovništva (neke procjene idu i do brojke od milion ubijenih, no nisu pouzdane), te su uništena mnoga kulturna blaga koja su se skupljala u Bagdadu tokom stoljeća. Naime, Bagdad je bio jedno od najvažnijih središta islamske kulture u srednjem vijeku, a posjedovao je bogatu knjižnicu (tzv. Kuća mudrosti). Nju su Mongoli uništili, tako da je prema legendi rijeka Tigris bila crna od tinte s knjiga bačenih u vodu.
Inače, Zlatno doba islama je izraz za razdoblje povijesti islamskog svijeta (područja Bliskog Istoka, Sjeverne Afrike, Srednje Azije i al-Andalusa) koji otprilike odgovara srednjom vijeku u evropskoj povijesti, a koje je karakterizirao intenzivan razvoj kulture i nauke, brojna tehnološka i druga civilizacijska dostignuća kasnije su preuzele i druge, odnosno neislamske kulture i civilizacije.
Izraz "zlatno doba" se obično koristi kako bi se istaklo kako je upravo u tom razdoblju islamski svijet doživio vrhunac samostalnih kulturnih i naučnih dostignuća, vezanih uz razvoj specifične arhitekture, filozofije, medicine, astronomije i matematike. U širem smislu se to se razdoblje vezuje uz razdoblje koje počinje s nastankom islama (7. stoljeće), a završava s početkom novog vijeka (oko 1500. godine). U užem smislu, i među povjesničarima daleko češćoj upotrebi se pod "Zlatnim dobom" podrazumijeva razdoblje od 750. do 1257. godine. Početak Zlatnog doba se najčešće vezuje uz dolazak dinastije Abasida na čelu hilafeta 750. godine, čime je uz nastavak vladavine prethodne dinastije Omejida na Iberijskom polutoku (al-Andalus), trajno okončano političko jedinstvo islamske države odnosno islamske zajednice (Umet), koje je za posljedicu imalo preorijentiranje muslimanskih vladara s vanjskih osvajanja na unutrašnje reforme i konsolidaciju već osvojenih prostora na kojima počinje postepena arabizacija i islamizacija tamošnjeg stanovništva. Tako stvoreni islamski svijet je, s jedne strane, iz religijskih razloga (institucija hadždža) i kroz razvijenu trgovinu sačuvao međusobne ekonomske, a preko njih i kulturne veze, s druge strane je političko nejedinstvo omogućilo policentrični razvitak, odnosno stvaranje nekoliko suparničkih središta trgovine, kulture i nauke u različitim dijelovima islamskog svijeta. Od svih njih je najvažniji bio Bagdad, koji je samo nekoliko godina nakon osnivanja postao abasidska prijestolnica i najveći grad na svijetu; veliki značaj su, međutim, zadržali i stara prijestolnica Damask, ali i alternativna politička središta kao što su Kairo, Córdoba, Buhara i Samarkand.
Zlatno doba je karakteriziralo intenzivno nastojanje da se sačuvaju ili islamu prilagode dostignuća ranije starogrčke i perzijske kulture, a preko trgovine su se preuzimala i kineska i indijska dostignuća kao što su papir i decimalni brojevi. Osim Arapa, važnu ulogu za razvoj kulture i nauke u tom razdoblju su imali i muslimani ne-Arapi, ali i nemuslimanski podanici hilafeta i muslimanskih država - kršćani i Židovi. U tom razdoblju se na području islamskog svijeta kao lingua franca nametnuo arapski jezik. Među historičarima široko je rasprostranjeno mišljenje da je islamski svijet padom Bagdada počeo gubiti civilizacijsku utrku s do tada zaostalim i inferiornim zapadnim svijetom, koji je u sljedećim stoljećima kroz renesansu pokazao daleko više intelektualne fleksibilnosti i oko 1500. počeo s njime ravnopravno nadmetati da bi poslije stekao tehnološku i drugu superiornost.
