Na putu do aerodroma, dok je službeni automobil vozio moskovskim ulicama, potišteni Willi Stoph, premijer Njemačke Demokratske Republike (DDR), slušao je riječi utjehe, pa čak i određenog optimizma svog sovjetskog kolege Alekseja Kosigina nakon tmurnog dana. Nekoliko sati ranije, čelnik Istočne Njemačke se nadao da će otići iz Kremlja sa odobrenim zahtjevom za povećanjem isporuka nafte iz SSSR-a u DDR, ali Kosiginov odgovor je bio otvoren: „Nemamo resursa za to, imamo akutni nedostatak energije u našoj zemlji, ali vi želite da povećamo isporuke. Ne možemo zadovoljiti tu razinu potražnje. Niko na svijetu to ne može…“

Stoph je trebao ovu naftu iz Moskve jer je to bila osnovna potreba za industriju DDR-a kako bi mogla održati dostatnu proizvodnju koja bi joj omogućila izvoz svojih proizvoda, a zauzvrat kako bi pokrila sve hitniji uvoz robe sa Zapada, ponajviše iz Savezne Republike Njemačke (BRD).

Politički prioriteti DDR-a sve više su bili ograničen ekonomijom. Uglavnom, za zvanični Berlin su građani DDR-a morali živjeti jednako dobro kao i njihovi zapadni susjedi. No stvar se počela komplikovati 10. decembra 1976. godine, četiri godine nakon naftne krize koja je uzdrmala oba bloka.

Ipak, Aleksej Kosigin bio je itekako optimističan: „Razumijemo da situacija u DDR-u nije laka, ali u usporedbi sa situacijom u kapitalističkim državama, sve socijalističke države, i SSSR i DDR, nalaze se u relativno boljoj situaciji.“ I doista, bilo je, iako nam se sada može činiti potpuno ludim, kako objašnjava Fritz Bartel u svojoj knjizi „Trijumf prekršenih obećanja: Kraj Hladnog rata i uspon neoliberalizma“. Uostalom, s obzirom na to da je SSSR "bio jedan od najvećih svjetskih proizvođača energetskih resursa, četverostruko povećanje cijene nafte krajem 1973. i početkom 1974. činilo se kao sjajan finansijski dobitak."

No, gotovo 15 godina kasnije, 21. decembra, preuranjeni božićni dar osvanuo je u Bijeloj kući kada je na televiziji objavljena vijest: “Dobro veče, SSSR je prestao postojati”. Četiri dana kasnije, Mihail Gorbačov održao je svoj oproštajni govor SSSR-u dok je zastava na Kremlju bila spuštena. U to je vrijeme George Bush stariji jasno tvrdio da je pobijedio sovjetski svijet nakon gotovo pola stoljeća sukoba, ali u stvarnosti, bilo je to vrijeme u kojem je Gorbačov bio njegov saveznik, a rasparčavanje Sovjetskih Socijalističkih Republika i problemi koje bi to moglo izazvati bili su mu zadnja stvar na pameti. Štaviše, kako je kazao ukrajinski profesor Serhii Plokhi, Bushova administracija je čak smatrala "da je utjecaj SAD-a na događaje u SSSR-u bio ograničen", u svojoj knjizi „Posljednji dani SSSR-a“.

U SAD-u se ishod pada Berlinskog zida nekoliko godina ranije nije ni očekivao, kada je Bush još bio Reaganov potpredsjednik. Istina je da su znali da su pobijedili u utrci u naoružanju, ali nisu imali pojma da bi se cijeli okvir istočnih zemalja tada mogao početi urušavati, u svega 15 godina nestao je taj bipolarni svijet što čak ni sami američki čelnici nisu očekivali.

Ako je Plokhyeva studija dala drugačiji pogled na službenu verziju pada SSSR-a, objašnjenje Fritza Bartela o ovim "prekršenim obećanjima" također je bipolarno - budući da uključuje oba bloka - i do određene mjere mnogo više zabrinjavajuće, iako jest ne posve novo, već dubinsko čitanje ekonomskih uslova koji su doista doveli do kolapsa SSSR-a i zemalja Varšavskog pakta, a koji nisu sažeti u trijumfalističkoj viziji koju su Sjedinjene Države proturale nakon toga.

Naime, počevši od '70-ih, oba su bloka morala korigovati obećanja o blagostanju koja su dala svojim građanima samo što je to bilo puno lakše učiniti iz sistema liberalne demokratije nego iz komunističkih diktatura. Na primjer, u Ujedinjenom Kraljevstvu, Margaret Thatcher je uspjela prekršiti obećanja o socijalnoj zaštiti i izvršiti brutalne prilagodbe ekonomije uz rezignaciju svojih građana, čiji protesti nisu prijetili rušenjem države, dok u Poljskoj sindikati i stanovništvo na kraju nisu prihvatili te prilagodbe i sve su se više udaljavali od socijalističkog blagostanja, upravo zbog njihove represivne i autoritarne prirode. Pokazalo se da je stroga prilagodba mjera štednje vjerojatnija u demokratskom režimu.

Bartel objašnjava: "Ekonomske krize iz 1970-ih učinile su ovu politiku obećanja neodrživom. Naftna kriza iz 1973. stvorila je pritisak da se ona slome, ali je takođe pružila sredstva da se tom pritisku odupre. Dugoročno gledano, industrijalizirane ekonomije, i istočna i Zapadna, morali su naučiti proizvoditi više s manje resursa uz bolan proces prekršenih obećanja, koji ekonomisti suptilno opisuju kao intenzivan rast.“

Drugim riječima, beskonačni rast, blagostanje, pristup više udobnosti, slobodno vrijeme prekinuti su s obje strane Željezne zavjese. Zašto je onda kapitalistički blok izašao kao pobjednik nad sovjetskim kad je u načelu potonji imao tu energetsku prednost u kontekstu krize fosilnih goriva o kojoj je ovisila ekonomija oba bloka? Očito su tržišta kapitala, koja će na kraju biti osnova neoliberalizma, bila usklađena s kapitalističkim blokom: teške prilagodbe u ekonomoji: niža proizvodnja, niža plaće, niža socijalna davanja... to se dijelom moglo ublažiti izlaskom na tržišta kapitala, koja su s druge strane, počevši od 1970-ih, bila zatvorena za komunistički blok. Kosigin je bio u pravu kada je u pitanju bila veća energetskua nezavisnost i prednost planiranja, ali ne i za sposobnost sistema da se sam finansira, što bi bio pravi uslov za održavanje države.

Bartel objašnjava da, dok su SAD također morale napraviti vrlo oštre prilagodbe u svojim industrijama s otpuštanjima i velikim društvenim nemirima, kratkoročno bi mogle izbjeći taj izazov tražeći utočište u dva nova i golema rezervata bogatstva globalne ekonomije: svjetskih tržišta kapitala i energetskih resursa, što su takođe bili plodove naftne krize. Sve dok su države održavale pristup tim tržištima kapitala ili energetskim resursima, mogle su nastaviti davati domaća obećanja i održavati Hladni rat na međunarodnoj razini.

Sama perestrojka bila je pokušaj sličan onome na Zapadu: prilagodba slična onoj koju je predložila Margaret Thatcher u Ujedinjenom Kraljevstvu. "Sovjetski zvaničnici također su raspravljali kako oživjeti poticaje za rad, smanjiti državnu intervenciju u ekonomiji, liberalizirati tržište rada i zatvoriti gubitaške kompanije. Ukratko, vidjeli su povećanje nejednakosti kao održivu strategiju", piše Fritz Bartel.

U 1980-ima su države istočnog bloka demokratizirale svoje političke sisteme i reformisale svoje ideologije kao sredstvo nametanja ekonomske discipline. Ovaj proces političke promjene i ideološke reforme je ono što Bartel naziva kolapsom komunizma i krajem Hladnog rata. Njegova teorija ne znači da su ključne figure poput Gorbačova, Thatcher ili Reagana nestale, štaviše, odlučnost stanovništva na Istoku da ne slijedi ovaj put oštre prilagodbe unutar sistema koji nisu odabrali bila je ključna, ali stavlja u fokus drugi problem koji od tada nije nestao.

Ideja o tom trijumfu liberalnih demokratija tokom 1990-ih — kome bi trebalo dodati tržišta kao sastavni dio — generirala je to desetljeće koje je Ramón González Férriz definisao kao desetljeće pretjeranog optimizma. „Bilo je moguće izmisliti novi ideološki put koji bi spojio najbolje od socijaldemokratije s dinamizmom i otvorenošću tržišta: to se zvalo treći put (…) glavno obilježje 1990-ih bio je optimizam, možda višak optimizma“, objašnjava on u svojoj knjizi „Zamka optimizma: Kako su 1990-e objasnile svijet“.

Ali jesu li liberalne demokratije pod vodstvom američkog kapitalizma trijumfovale? Prema Bartelu, ogromni resursi kojima su SAD raspolagale nisu bili njegovi, već rezultat globalizacije potaknute slobodnim protokom kapitala. Upravo ono što se od tada do danas nastavilo događati.