Kad je u ljeto 1966. Aleksandar Ranković nestao s političke scene Jugoslavije, službeno objašnjenje bilo je tehničko: zloupotreba službi sigurnosti, narušavanje partijskih načela i pogrešan politički kurs. No u obavještajnim procjenama tog vremena vidjelo se da je u pozadini bio mnogo stariji razlog. Moć je počela prelaziti granicu koju Tito nije bio spreman tolerirati.

Za američke analitičare Ranković nije bio tek još jedan partijski funkcioner. Bio je čovjek koji je godinama držao najosjetljiviji dio sistema, tajnu policiju. Taj aparat nije bio samo instrument kontrole društva nego i ključ unutarnje stabilnosti režima. Upravo zato se naglašavalo da Rankovićev pad nije bio ideološki lom, nego pokušaj da se spriječi stvaranje paralelnog centra vlasti.

Procjena je bila jasna u jednoj stvari. Nije bilo dokaza da je Ranković planirao rušiti Tita. Nije bilo zavjere ni puča. Ali u autoritarnom sistemu to nije bilo presudno. Ranković je, prema tim procjenama, koristio sigurnosni aparat kako bi jačao vlastitu mrežu ljudi i osiguravao položaj u trenutku kad Tito više ne bi mogao vladati. Drugim riječima, ponašao se kao neko ko je razmišljao o političkom nasljedstvu prije nego što je to bilo dopušteno.

Posebno mjesto zauzimao je opis rada tajne policije. Bilježilo se da je SDB pod Rankovićevim vodstvom počela djelovati gotovo samostalno, nadzirući čak i najviše državne i partijske dužnosnike. Optužbe o prisluškivanju imale su snažan učinak. U sustavu koji se oslanjao na kontrolu, problem nije bila sama kontrola, nego pitanje ko ju je držao u rukama. Za Tita je to bio znak da je granica pređena.

Brionski plenum prikazivao se kao trenutak u kojem je Tito povukao jasnu liniju. Tajna policija morala je ostati instrument vlasti, a ne njezin konkurent. Ranković je bio uklonjen brzo i bez ozbiljnog otpora, što se tumačilo kao znak da su vojska i partijski vrh ostali lojalni Titu.

U ideološkom smislu, Ranković je bio smješten na strani tvrdog, centralističkog modela. On i njegov krug bili su prikazani kao kočnica reformama koje je Tito sve otvorenije gurao početkom šezdesetih godina. No Titova uloga nije bila romantizirana. Reformizam koji se opisivao nije bio demokratski iskorak, nego pragmatično prilagođavanje, promjene koje su služile očuvanju sistema, a ne njegovoj transformaciji.

Nacionalno pitanje pojavljivalo se tiho, ali značajno. Ranković se nije opisivao kao srpski nacionalist, ali se bilježilo da je njegova smjena u Srbiji doživljena kao politički gubitak. Time nacionalizam nije izbijao na površinu kao ideologija, nego kao osjećaj neravnoteže. Tito je toga bio svjestan i pažljivo je vodio računa o nacionalnoj zastupljenosti kako ne bi otvorio novu krizu.

Što se vanjske politike ticalo, procjene su bile gotovo ravnodušne. Rankovićev pad nije mijenjao položaj Jugoslavije između Istoka i Zapada. Tito je ostajao dosljedan nesvrstanosti, a uklanjanjem Rankovića čak je dobivao veću slobodu manevra. To je dodatno potvrđivalo da je cijeli slučaj bio prije svega unutarnja stvar režima, a ne signal geopolitičkog zaokreta.

Najvažnija i možda najdalekosežnija procjena dolazila je na kraju. Upozoravalo se da je uklanjanjem Rankovića uklonjena i jedina figura s dovoljno stvarne moći da bi mogla preuzeti sistem nakon Tita. Kratkoročno, Tito je bio ojačao svoju poziciju. Dugoročno, ostavio je državu bez jasnog odgovora na pitanje što dolazi poslije njega.