Postoje zidovi koji određuju razliku između života i smrti. S jedne strane ovog reda betonskih blokova nagomilano je ono što je ostalo od južnog pojasa Gaze, gdje je više od milion i po stanovnika Gaze živjelo stisnuto tokom 15 mjeseci izraelske ofanzive. Tamo su šatori onih koji su zbog bombardovanja izgubili domove, pripijeni uz graničnu crtu.
Ali ništa od toga nije vidljivo s druge strane vrata, na graničnom prelazu koji razdvaja dva bratska grada Rafah; palestinske teritorije i egipatskog Sinajskog poluotoka. Ova biblijska pokrajina jedno je od mjesta u koje Donald Trump, koji se nedavno vratio u Bijelu kuću, predlaže raseljavanje 2,3 miliona Palestinaca iz Pojasa. Prije deseatk dana je američki predsjednik spomenuo ideju o planu "čišćenja" palestinske enklave i preseljenja njenog stanovništva u susjedne zemlje, kao mjeru za postizanje "mira". Američki čelnik je kazao da je već razgovarao s jordanskim kraljem Abdullahom II te da će kontaktirati svog egipatskog kolegu.
Međutim, kabinet Abdela Fattaha El Sisija kaže da još nije primio takav poziv i odbio je prihvatiti egzodus Palestinaca u svoju zemlju. "U našoj zemlji već imamo devet miliona ljudi iz inozemstva i ne nazivamo ih imigrantima, tretiramo ih kao građane", uvjeravao je La Vanguardiju guverner sjevernog Sinaja, general Jaled Migaur. No što se tiče stanovnika Gaze, "u ovim okolnostima, u potpunosti odbacujemo evakuaciju ljudi (na ovo područje) i ponavljamo da je jedino rješenje stvaranje dviju država", dodao je. "Ako napuste svoju zemlju, nikad se više neće moći vratiti".
Istina je da je to sušna zemlja, omeđena Sredozemljem, nenaseljena i jako militarizirana, nema puno za ponuditi. Na području u blizini prevoja mogu se vidjeti tek deseci napuštenih kuća, kao i potpuno nove zidine koje nestaju u horizontu, a koje je posljednjih mjeseci izgradila egipatska vojska. "Slušali smo napade mjesecima", kaže Muhamed, vozač kamiona iz Kaira koji strpljivo čeka u svom vozilu da dođe na red da isporuči pošiljku vreća riže za Gazu. "Hvala Bogu što je iza nas", kaže sjećajući se zvuka izraelskih projektila.
Hiljade kamiondžija stoje u redu u koridoru za pristup granici u istu svrhu. Prekid vatre između Hamasa i Izraela omogućio je ulazak humanitarne pomoći u razoreni pojas preko prijelaza Rafah prvi put od aprila. Prema vlastima u Kairu, od provedbe primirja u Pojasu, povećao se prosječan broj kamiona s hranom i lijekovima koji prelaze na palestinsku teritoriju, u prosjeku do 350 svaki. Roba upravo sada ulazi kroz izraelsku kontrolnu tačku Kerem Shalom, gdje je skupljaju i distribuiraju nevladine organizacije.
Radi se i na popravljanju prolaza ljudi u Rafi, teško oštećenog izraelskim bombardovanjem, a očekuje se da bi kola hitne pomoći mogla početi stizati za nekoliko dana. Evropska unija najavila je pokretanje misije u saradnji s Egiptom za evakuaciju teško ozlijeđenih osoba iz Pojasa.
Prema lokalnim vlastima, do 2500 ljudi dnevno bi moglo napustiti enklavu i biti prebačeno u egipatske bolnice ili treće zemlje. "Ideja je koordinirati s organizacijama unutar (enklave) kako bi se dao prioritet odlasku onih koje se treba najhitnije liječiti", kazao je Ahmed Abdalah, koordinator humanitarne pomoći egipatskog Crvenog polumjeseca.
Ali on također negira da se trenutno grade izbjeglički kampovi za hipotetsko otvaranje vrata Gaze. Trenutno, egipatska vlada zadržava svoju čvrstu poziciju sprječavanja ulaska u njihovu zemlju. No, Egipat je ekonomski ovisan o SAD-u i kreditima Međunarodnog monetarnog fonda, te ima ograničene mogućnosti pregovaranja s novim stanarom Bijele kuće.
Izraelske novine Haaretz su petog decembra objavile članak pod naslovom "Dat ćemo im 48 sati da odu: Izraelski planovi za prebacivanje stanovnika Gaze stari su 60 godina." U članku su zabilježene rasprave u izraelskoj vladi u mjesecima nakon vojne pobjede u junu 1967. godine, u takozvanom Šestodnevnom ratu. Koalicijska vlada u to vrijeme bila je ljevičarska i ono o čemu je raspravljala u četiri oka bilo je nešto o čemu se već raspravljalo u cionističkom pokretu i izraelskom društvu: deportovati ili potaći što više stanovnika Gaze da emigriraju, u to vrijeme njih otprilike 400.000 i pripajanje teritorija.
Razgovor otkrivajući ne samo o načinu na koji se o tom pitanju razmišljalo u to vrijeme, već i o tome kakva budućnost teritorija i njenog stanovništva može biti u narednim godinama. U to je doba buduća premijerka Golda Meir to otvoreno najavila: "Ne postoji druga opcija. To se mora učiniti, silom ili dobrovoljno." Ministar odbrane Moshe Dayan iznio je još neke detalje: "Iznosimo njihov namještaj [na ulicu]. Oni koji žele otići, neka odu. Ako neko ne dođe srediti svoje stvari, dovodimo buldožer da mu srušimo kuću."
Ministar unutrašnjih poslova Moshe Shapiro govorio je o preseljenju 200.000 Palestinaca u El Arish (Egipat) ili Jordan. Bilo je i nagađanja o prisiljavanju ili uvjeravanju stanovnika Gaze da odu u Maroko, Alžir, Irak, Brazil, Kanadu, Australiju...
Ali postojao je jedan problem na koji je ministar za vjerska pitanja Zerach Warhaftig skrenuo pozornost: "Djelujući sada silom, odvlačeći izbjeglice u kamionima, privući ćemo [svjetsku] pažnju ka Izraelu i to nam sada nije potrebno". Prepreka je bila imidž, a ne princip. Razgovor je nastavljen i sljedećih mjeseci i godina.
Moglo bi se pomisliti da je ta opsjednutost i fantazija o depopulaciji Gaze od Palestinaca samo posljedica euforije izazvane vojnom pobjedom, katarze koja je uslijedila nakon razdoblja dubokog pesimizma u izraelskom društvu. Očito je da su pobjede, pogotovo one lake, loše za politički razum. Ali nedavni događaji nisu bili glavni uzrok rasprave; naprotiv, to je bilo u skladu s dugom tradicijom unutar cionističkog pokreta da se Palestince smatra glomaznom, ali neizostavnom preprekom ostvarenju nacionalnog sna. Bila je to logika utemeljena na razmatranjima kulturne i moralne superiornosti tipičnoj za evropski kolonijalni mentalitet.
U kasnom 19. stoljeću, otac političkog cionizma, Theodor Herzl (1860-1904), objasnio je da će buduća hebrejska država biti "avangarda kulture protiv barbarstva". Polemičar Max Nordau (1849-1923), poznat po svojoj knjizi "Degeneracija" (1892) bio je uvjeren da Jevreji u Palestini neće izgubiti svoju evropsku kulturu da bi prihvatili inferiornu kulturu Azijata, baš kao što Britanci nisu izgubili svoju u kolonijama. "Učinit ćemo na Bliskom istoku ono što su Englezi učinili u Indiji", rekao je na jednom od prvih cionističkih kongresa, dodavši da će oni dovesti evropsku civilizaciju na same obale rijeke Eufrat.
Čineći to, ne samo da je razjasnio inferiornu prirodu arapskih "divljaka", već je takođe podržao ideju, koja je još aktuelna u velikim dijelovima izraelske desnice, o Velikom Izraelu. Zeev Jabotinsky (1880-1940), historijski vođa ovog pokreta, koji se naziva i revizionistički pokret, ovako je objasnio udaljenost između Jevreja i Arapa: "Mi Jevreji nemamo ništa zajedničko s takozvanim Istokom, hvala Bogu." Prema tim misliocima, evropski su Jevreji otišli u Palestinu civilizirati teritoriju, možda evropeizirati njezine barbarske stanovnike, ali iznad svega, prisiljeni navodnom historijskom nužnošću, izgraditi državu u kojoj će dominirati, a prvi živjeti kao zahvalni manjina, inače bi otišli.
Glavni ogranak cionističkog pokreta koji je obilježio politički život prije i nakon stvaranja Države Izrael 1948, pa sve do 1977, bio je ljevičarski. Ljevica je bila ta koja je odlučila da se 700.000 Palestinaca protjeranih ili pobjeglih tokom rata te godine ne može vratiti, čime je riješen problem koji je njihova prisutnost predstavljala. Njihove kuće okupirale su izbjeglice holokausta koje su stizale iz Evrope. U nekoliko slučajeva se činilo da će sud nekima od izbjeglica dati pravo da se vrate u svoja sela, ali vojska je brže-bolje uništila njihove domove, čak je upotrijebila zračne snage da ih bombarduje.
Ovo ponašanje nije bilo iznimka. Kada se glavni laburistički pokret suočavao s proturječjem između svoje socijalističke ideologije i nacionalnog identiteta, uvijek se opredjeljivao za cionističku logiku, čak i ako je to značilo djelovati ilegalno ili okrutno. To se jasno vidjelo ne samo u izbjegličkom pitanju, već i u drugim manje dramatičnim i više svakodnevnim pitanjima, kao što je desetljećima isključenje arapskog stanovništva iz sindikata (Histadrut) i njegovog zdravstvenog sistema ili nametanje opsadnog stanja Palestincima sa izraelskim državljanstvom što ih je ne samo diskriminiralo u njihovim građanskim pravima, već je i omogućilo izvlaštenje njihove zemlje od strane države.
Dolazak desnice na vlast 1977. samo je dodatno zamračio, ali ne i bitno promijenio viziju države Izrael za palestinske podanike, one koji žive na osvojenim područjima i izbjeglice. Od 1967. politika izraelskih vlada bila je dosljedna u promoviranju politike kolonizacije okupiranih teritorija, uskraćivanju građanskih prava Palestincima, materijalnom oduzimanju posjeda i osujećivanju njihovog nacionalnog pokreta. Sve to, dok tvrdi da želi stabilan i trajan mir. To je djelimično tačno, ali mislilo se na mir s diktatorskim vladama regije, a sve to po cijenu slobode, a kad treba i života Palestinaca.
Suština je da se Izrael danas nalazi u istoj dilemi s kojom se cionistički pokret suočio početkom 20. stoljeća: kako pomiriti svoje nacionalne težnje s prisutnošću miliona Palestinaca na teritoriji koju želi. Izrael će nakon prekida vatre nastaviti postupno otkidati i pripajati teritoriju Palestine i maltretirati njene stanovnike, ali dilema neće nestati.
Dva potencijalna rješenja pitanja također su ista kao i tada, i oba su nezamisliva. Jedan, o kojem se nekoliko puta raspravljalo, a koji sada očito potiče Donald Trump, bio bi provođenje masovnog etničkog čišćenja. Drugi, koji hebrejska država nikada nije ozbiljno razmatrala, uključivao bi prihvaćanje da Palestinci imaju ista individualna i kolektivna prava kao Izraelci, uključujući pravo na samoodređenje. Prva opcija bi predstavljala nepopravljivu ljudsku katastrofu i moralnu propast. Druga, do sada nezamisliva većini izraelske političke klase, značila bi ništa manje nego radikalno ispravljanje duge, složene i bolne historije. EL PAIS, LA VANGUARDIA