Fotografije: VELIJA HASANBEGOVIĆ
U utorak, 7. januara, rekli bismo simbolično na pravoslavni Božić, biće za javnost otvorena obnovljena Despića kuća, depandans JU Muzeja Sarajeva. Stav je imao priliku posjetiti Despića kuću u petak, 3. januara, dok su se privodili kraju posljednji radovi. Ostalo je bilo još samo da se uoči Božića ukrasi kuća kako bi spremno dočekala prve goste.
Muzejski pedagog Senad Kuč, kako to inače radi kada dođu posjetitelji, proveo nas je kroz odaje Despića kuće, pokazao ono najljpše i najvrijednije u njoj - autentičnu sliku života iz 18. i 19. stoljeća. Kuću je, priča Senad, izgradio i u njoj sa porodicom svoj život proveo Makso Despić, bogati sarajevski trgovac.
Makso Despić obogatio se na trgovini. Naime, kada je Grčka postala samostalna u 19. stoljeću pravoslavni trgovci su počeli trgovati sa Grcima dobijajući tako povoljnije cijene od njih u odnosu na cijene koje su imali muslimanski trgovci. U to vrijeme Solun i njegova luka postali su centar trgovine.
Makso Despić je na mjestu današnje kuće sredinom 18. stoljeća napravio manju kuću. Danas je je ta manja kuća dio koji se nalazi lijevo od ulaza u prizemlju, i to je onaj dio koji je u kasnijim godinama postao ženska ili mjačina soba. Kako se trgovački posao razvijao, tako je i kuća rasla. Na desnoj strani dograđen je dio kuće, sa još nekoliko prostorija među kojima je i takozvana muška ili babina soba. U ovim sobama još se nalazi originalni namještaj iz 19. stoljeća. Zanimljivo je da je stari i novi dio kuće “dijelila” ulica, ondje gdje su sada stepenice koje vode na sprat, nekada je prolazila ulica. Kuća je inače na dva boja, odnosno etaže.
Kuč objašnjava kako način gradnje zapravo odslikava vrijeme u kojem je neki dio dograđivan. Primjera radi, na starijim dijelovima kuće su željezna vrata, ”protuprovalna i protupožarna”, dok su u kasnijem periodu, za vrijeme Austro-Ugraske na dograđenom dijelu ulazna vrata obična, drvena. Tu se zapravo, objašnjava Kuč, radi o sigurnosti. U vrijeme Austro-Ugarske ljudi su se osjećali sigurnije, zaštićeni od policije i sigurnosnog aparata, dok su ranije bili prinuđeni na samozaštitu. Nekoliko bogatih ljudi iz mahale platilo bi momka koji bi imao zadatak da noću patrolira ulicom i pazi na sigurnost ljudi i imovine. Taj bi se zvao “pasmandžija”.
Senad Kuč, muzejski pedagog
Despića kuća pravi je spoj orijentalnog i zapadnog. Posebno se to primijeti na spratu. Jedna soba je tipično orijentalnog stila, tri metra dalje je soba u tipično zapadnjačkom stilu. To je soba Maksine snahe, koja je inače bila rodom iz Beča i ona je sa sobom donijela namještaj koji se tada koristio u metropolama zapadne Evrope.
Kako je Makso Despić bio trgovac i često putovao svijetom sa svojih putovanja donosio je i razne predmete, stilove koji su na njega utjecali i koje je želio primijeniti u svome domu. Kuća je svoj konačan izgled, kakvu je i danas poznajemo, dobila u 19. stoljeću. Nasljednici su kuću darovali Muzeju sredinom 20. stoljeća.
Javna ustanova Muzej Sarajeva tokom prošle godine završila je obnovu dva vjerovatno najvažnija muzejska objekta - Svrzinu kuću i Despića kuću. Direktorica Muzeja Indira Kučuk-Sorguč kaže da su u 2024. godinu ušli sa dva zacrtana projekta obnove na preporuku Federalnog ministarstva kulture i sporta, Federalnog zavoda za zaštitu spomenika i Kantonalnog zavoda za zaštitu kulturno-historijskog i prirodnog naslijeđa.
“Tokom 2024. godine zatvorili smo Svrzinu kuću i Depsića kuću, Svrzinu zbog velikih problema u samoj kostrukciji krova i sa već oronulim stanjem unutar same kuće u eksterijeru i enterijeru tako da je bilo važno da se izvrši sanacija i tekuće održavanje unutrašnjosti objekta i vanjske fasade, te rekonstrukcija ženske kuće unutar Svrzine kuće. Mi smo krnenuli po svim pravilima i procedurama i evo godinu dana je trajala sama obnova Svrzine kuće. U Despića kući krnenulo se sa potrebom da se zamijeni stolarija i to zahvaljući Kantonalnom zavodu za zaštitu kulturno-historijskog i prirodnog naslijeđa koji je pronašao sredstva za zamjenu stolarije u saradnji sa jednom nevladinom organizacijom. Stolarija je zamijenjena 2024. krajem januara i početkom februara, ali onda smo uvijedjeli da je Despića kuća u stanju koje nije zadovoljavajuće za posjete jer 20 godina nije okrečena, nismo imali od 2004. nikakvih radova tekućeg održavanja i onda se krenulo u restauracijske radove. To je potrajalo jer je bilo potrebu ishoditi dozvole od Federalno zavoda za zaštitu spomenika jer za svaku sobu, svaki predmet, svaki dio kuće se treba tražiti dozvola kako bi se sačuvao originalni identitet stambene kulture Despića kuće”, objašnjava Kučuk-Sorguč.
Da bi ova kuća profunkcionirala, dodaje Kučuk-Sorguč, morali su neke tkanine, neke eksponate zamijeniti drugim koji odgovaraju ovoj postavci, ona je na neki način retuširana, ali ne radi se ni o kakvim velikim promjenama. Autorica postavke je naša čuvena etnologinja Ljiljana Beljkašić-Hadžidedić, ona je to radila prije 21 godinu. Zahvaljujući njenom radu mi smo uspjeli da rekonstruiramo način na koji je živjela porodica Despić.
Sada se Despića kuća otvara u obnovljenom izdanju iako to još nije potpuno adaptiran objekat jer treba uraditi fasadu. Muzej je dobio saglasnost od Gradskog vijeća i odluku da će oni platiti projekat fasade, što direktorica Kučuk-Sorguč očekuje u ovoj 2025. godini, vjerovatno do ljeta kako bi ova ljepotica urbane i graditeljske kulture Sarajeva zasjala u punom sjaju.
Ipak, činjenica da su dva depandansa Muzeja Sarajeva bila zatvorena tokom cijele godine, i to dva depandansa koja imaju najveću posjećenost, itekako se osjetilo na broju ukupnih posjeta Muzeju.
Indira Kučuk-Sorguč, direktorica JU Muzej Sarajeva
“U ostala tri objekta pokušali smo nadomjestiti taj gubitak, čak smo produžili radno vrijeme u objektu Muzej Sarajevo 1878-1918 godina, gdje smo u ljetnom periodu radili od 9 do 20 sati. Tu smo dijelom nadoknadili gubitak koji smo imali. Što se tiče turističke ponude u gradu mnogo je izgubio grad Sarajevo i svi oni turisti koji su posjećivali naše depandanse, a tu se posebno izdvajaju Despića kuća kao prototip srpske građanske stambene i graditeljske kulture življenja i Sverzina kuća prototip bošnjačke stambene kulture življenja. Takva dva objekta su nam bila zatvorena godinu dana i mnogi su se vraćali, imli smo mnogo upita. Zaista je bio veliki minus u kulturološkom smislu, ali desilo se što se desilo, mi smo kao domaćini uradili sve sa Ministarstvom kulture i sporta da ove dvije kuće vratimo u originalno stanje i dovedemo u stanje da se može održavati jer problem je bio u tome što nismo imali mogućnosti da održavamo te objekte. Održavanje ovakvih originalnih, autentičnih objekata je jako skupo”, kaže Kučuk-Sorguč.
Problem sa održavanjem ovakvih objekata, koji se moraju obnavljati u autentičnom obliku, orginalnim materijalima i tehnikama, jeste nedostatak restauratora i konzervatora, ljudi od struke, koji mogu na na pravi način uraditi objekte, restaurirati namještaj, predmete...
