Izrael već desetljećima vodi rat protiv palestinskog naroda u stalnoj kampanji istjerivanja s njihove zemlje. Sa ili bez Hamasa (ili Fataha, Islamskog džihada i drugih pokreta otpora), palestinski narod se od kasnog 19. stoljeća opirao kolonizaciji svoje zemlje od strane eurocionističkih doseljenika.
Jedan od najranijih dokumentiranih primjera palestinskog otpora dogodio se 1886. godine, kada su palestinski farmeri Mlabbis i al-Yahudiyya odbili dopustiti da njihovu zemlju zauzmu cionistički doseljenici Petah Tikve.
Yousef al-Khalidi, istaknuti palestinski političar i bivši gradonačelnik Jeruzalema, savršeno je predvidio nadolazeću antikolonijalnu borbu. Godine 1899., Khalidi je uputio oštro upozorenje Theodoru Herzlu, političkom ocu cionizma, da palestinski narod nikada neće pristati na cionističke težnje da preuzmu kontrolu i "postanu gospodari" Palestine, već će se radije ustrajno oduprijeti.
Niti pravosuđe u Haagu niti većina zapadnih vlada nisu pokazali zabrinutost za kolonijalnu historiju koja oblikuje sadašnje globalne uvjete. Izrael i njegovi saveznici uložili su značajne napore da ušutkaju i potisnu ovu historiju, idući tako daleko da traže ostavku generalnog sekretara UN-a Antonija Guterresa jer je naglasio da se napad Hamasa "nije dogodio u vakuumu".
Reduktivno predstavljanje sukoba kao sukoba samo između Izraela i Hamasa usklađuje parametre pravde sa službenim evropskim i američkim političkim stavom, čime se omogućuje odvijanje etničkog čišćenja i genocida. Takav reduktivizam i dehistorizacija zaobilaze temeljna pitanja oko izraelskih doseljeničko-kolonijalnih struktura i cionističke ideologije koja je temelj njegove nasilne prakse prema Palestincima.
Ove radnje bile su olakšane aktivnim uključivanjem ili šutnjom međunarodnih institucija od objavljivanja Balfourove deklaracije prije više od jednog stoljeća.
Ako ništa drugo, događaji od sedmog oktobra samo su naglasili temeljne korijene sukoba - naime, eurocionistički kolonijalizam doseljenika, rasizam i poteze za eliminiranje autohtonog naroda Palestine. Još 1895. godine Herzl je tvrdio da jevrejski doseljenici moraju Palestince “odvesti” preko granice, napominjući da se to etničko čišćenje mora izvoditi “diskretno i oprezno”.
Danas Izrael, SAD i druge evropske države izričito raspravljaju o mogućem raseljavanju Palestinaca iz Gaze na egipatski Sinaj, dok zajednice na okupiranoj Zapadnoj obali i Jeruzalemu desetljećima prolaze kroz kontinuirano etničko čišćenje - problem koji židovski doseljenici nastoje ubrzati dok je pažnjas vijeta i dalje usmjerena na Gazu.
Rasno žigosanje koje je postavilo temelje za oduzimanje zemlje Palestinaca 1948. goidne, tjerajući stotine hiljada ljudi u egzil dok su uništavani njihovi gradovi i sela, traje do danas. Cionistički narativ sve Palestince smatra demografskom prijetnjom državi Izrael.
Ovo brendiranje bilo je zamršeno povezano s pedantnim prostornim planiranjem, s ciljem koncentriranja palestinskog stanovništva u okružene i nepovezane enklave na okupiranoj Zapadnoj obali, Gazi i omeđenim četvrtima unutar Izraela.
Iako Palestinci čine većinsko stanovništvo od rijeke Jordana do Sredozemnog mora, uskraćeno im je temeljno pravo na samoodređenje, te su ograničeni na oko 15 posto zemlje pod raznim oblicima izraelske vladavine, od vojne okupacije do Zapadne obala pod opsadom i bombardiranjem Gaze.
Dok su pozivi da se ubrza tempo etničkog čišćenja postali glasniji od sedmog oktobra, oni su već kružili unutar izraelskog političkog i vojnog establišmenta, s pozivima na drugu Nakbu i "brisanje" palestinskih sela.
Trenutni napad na Gazu dio je ovog "povećanog genocida" - kontinuirane katastrofe na koju su Palestinci diljem zemlje odgovorili odlučnim otporom i nepokolebljivošću.
Ključno je priznati ugrađenu dinamiku kolonijalne moći unutar međunarodnog prava i institucija, koja je aktivno oblikovala globalni pravni i geopolitički poredak prema eurocentričnim rasnim razlikama i kolonijalnim interesima, lišavajući domorodačke narode njihove zemlje i prava na samoodbranu. Takve se razlike trenutno koriste za racionalizaciju rata i etničkog čišćenja u Gazi.
Ovi koncepti opstaju u različitim oblicima i izrazima. U savremenoj zapadnoj službenoj perspektivi, nezapadni svijet postoji u "džungli", kako je prošle godine artikulirao visoki predstavnik EU za vanjsku politiku.
Takvi se deskriptori koriste ne samo na pogrdan način, već i za postizanje opipljivih ciljeva: opravdati nasilje doseljenika kao samoodbranu i lišiti ne-Evropljane - koji se smatraju primitivnim stanovnicima džungle - njihove zemlje i resursa.
Danas se upravo ti koncepti primjenjuju na Palestince iz istih razloga: da im se oduzme njihova zemlja, legitimizira genocid i etničko čišćenje nad njima, te im se uskrati pravo i sredstva da se obrane od izraelskog kolonijalizma doseljenika.
Ova morbidna genocidna atmosfera intenzivirala se izravnim angažmanom zapadnih vlada, koje su osigurale potrebne diplomatske uvjete i osigurale oružje, kapital, obavještajnu i medijsku potporu Izraelu.
SAD i većina evropskih vlada nastavile su ohrabrivati Izrael, iako njegove snage zanemaruju Ženevske konvencije, jer znaju da takva pravila općenito donose bijeli ljudi i za njih. Kao što je pravni stručnjak Antony Anghie primijetio, "osnovne strukture kolonijalizma" podupiru sve glavne škole međunarodne jurisprudencije.
Ukorijenjena eurokolonijalna struktura koja prožima međunarodni poredak omogućila je i odobrila oduzimanje posjeda i etničko čišćenje Palestinaca od 1948. Ovo nije rat između Izraela i Hamasa; to je nastavak doseljeničko-kolonijalnog nasilja čiji je cilj iskorijeniti domorodačko stanovništvo Palestine s njihove zemlje.
Emile Badarin je istraživač bliskoistočne politike, kolonijalizma i međunarodnih odnosa. Autor je brojnih publikacija o ovim temama koje se mogu pronaći na njegovim www.ebadarin.com i www.researchgate.net/profile/Emile-Badarin stranicama, a ovaj je komentar napisao za Middle East Eye
