Prvo što čitaocu ove knjige mora zapasti za oko jeste ta prefinjenost sintakse, sređenost, komponiranost, besprijekornost svake rečenične konstrukcije. Pospremiti sve i dovršiti u jednoj rečenici nužna je pretpostavka za ispisivanje naredne. Uspomeni na dragog profesora, sjajnog pisca i čovjeka Tvrtka Kulenovića dugujem prisjećanje na misao koju je on izrazio u jednom svom tekstu o prozama Vitomira Lukića – kad je ustvrdio da se kod Lukića mora obratiti pažnja na “kvalitet stranice” (na iznijansiranost, ispisanost, zaokruženost fragmenta). Slijedeći ovu njegovu misao, iznosim ovdje stav da je u Via Appia tajna estetske zaokruženosti ili ostvarenosti u “kvalitetu rečenice”:
“Kao dobra poezija koju prijevod na strani jezik ubije, vrijeme, s umijećem svojstvenim njemu, učini isto s ljubavlju, pa vodili brigu pritom o vjerskim i nacionalnim dogmama ili omađijani strašću išli protiv svih opreka, svejedno je – ona se potroši, sagori, samelje, ispari, izblijedi, a moguće i rastrga, oboli i umre, dakle nestane. Ako zbog napisanog mislite da sam skeptik, uistinu dobro zaključujete, ali ako mislite da vas muljam, tu se itekako varate, jer, zapamtite, vaše je samo ono što ne možete izgubiti u brodolomu, mislili su da su rekli Đenovljani, ti stari moreplovci u čijem me je gradu zatekla apokaliptična zima dvijehiljadite, a ispostavilo se, nakon svega par vijekova zavaravanja, da je to zapravo prvi pomislio i zapisao Al-Gazali, vjerovatno pišući kritiku aristotelovskog učenja negdje na putu od Bagdada do Toleda. Vaše je samo ono što ne možete izgubiti u brodolomu ima u sebi, ruku na srce, nečeg naspram čega je evropski čovjek nedorastao i danas, a kamoli pohlepni đenovljanski trgovci prije devet stoljeća. No, ko god da je to prvi izgovorio, rekao je istinu.” (str. 13-14.)
U jednom je filmu Sofija Loren bila praćena kamerom dok silazi niz stepenice – i to tako da snimatelj, sa svakim od tri koraka kojima se ona polako-polako spušta, (približavajući je objektivom) za nijansu pomjeri vizuru, pa se gledaocima sukcesivno svaki put dublji uzdah otme dok zure u to čudo ljepote, elegancije i šarma. E, upravo tako se i kroz tri rečenice u citiranom pasusu spuštamo na gotovo spektakularan način do jedne misli općeg karaktera – koja bi, svedena na samu sebe, dakle da nije “obučena” u ruho sjajnih “nadodavajućih” apozicija, bila i ostala (bez obzira na duboku istinitost njezinu) samo obična generalizacija. Način kako je iskazano to što je iskazano daje mu sadržajnost, ništa manje od riječi kojima se imenuje “štastvo” tog izrečenog. Ništa nema od “naguravanja” u prvi plan fabule u ovoj knjizi, ona je sva u introspekciji i retrospektivi – dogođeno i doživljeno amalgamiraju se u sjetno-ironijski obojenoj “finoj obradi” sadržaja: pritom pod finom obradom treba podrazumijevati i artikulaciju motiva na mikroplanu, kao i komponiranje-uvezivanje fragmenata na prelazima ka makroplanu dužih dionica, poglavlja ili knjige; i pripovijedanje svega toga što se zbivalo, i promišljanje onog što je u spomenutom suštastveno.
Tim se manje osjeti odstupanje od hronološkog redoslijeda pripovijedanog – to šta se izlaže u svom “štastvu” ni za pedalj ne nadrasta i ne potiskuje ono kako se sve spomenuto recipira, osjeća i promišlja u duši pripovjedačkog subjekta (autorice). Istim slijedom krećući se, možemo dalje zaključiti da se to recipiranje, osjećanje i promišljanje nužno nastavljaju u čitaocu; kao što prelako podrazumijevamo tačnost tvrdnje da je “ljepota u očima posmatrača” (valjda zato što je to, dovoljno puta ponovljeno, postalo opće mjesto) – tako vrlo teško i s ogradama jedva uspijevamo (ako ikako uspijevamo) pojmiti, odnosno prihvatiti da je umjetnička istina i estetska ostvarenost književnog djela u čitaocu, u pažnji, dubini i posvećenosti s kojima on pliva i roni kroz tekst. Bez tog otkrivalačkog agona, erosa, niti bi onaj koji piše uspio ispisati dobru prozu – niti bi ta “dobrost” dospjela tu gdje joj je mjesto: u dušu, u imaginaciju, u mentalni sklop čitaoca. Dobro književno (i generalno umjetničko) djelo nikad i nikako ne može biti dobro-samo-za-sebe, niti dobro-samo-u-sebi (zašto bi ga inače autor ispisivao, odnosno stvarao i prosljeđivao drugima?) – jer, kao i svako Dobro, svoju “dobrost” ima uvijek-u-drugome (samo u onima koji ju tek trebaju otkriti, otvarajući se za darovnost i uključujući se u nju, kao u dinamički proces koji se uvijek iznova obnavlja na principu “šalji dalje”)...
Zato u ovom romanu, u svojoj neukosti i neznatnosti, tek naslućujem (a nije ni čudo: samo dvaput sam ga čitao!) neke jedvaprimjetne suptilne valentne veze – koje to djelo, pa i njegovu autoricu (nju, dakako, i u budućem vremenu nastanka novih njezinih proza) povezuju sa sintaktičkom izbrušenošću i perfekcionizmom Inkapsuliranih tijela (Nedžada Ibrahimovića), s izražajno-stilističkim redukcionizmom i promišljenošću Staklenih rešetki (Mirka Kovača), sa snagom ogoljavanja i koloriziranja sržnih osjećanja u Tamo gdje se čuje smijeh i Negdje na jugu cvjetaju rogači (Elme Porobić i Nade Đerek), s ulascima u suštinu kroz detalj iz pripovjedačke zbirke Taj čovjek (Alije Isakovića). Malo je to, priznajem (kao što priznajem, isto tako, da sam u prethodnoj rečenici akumulirao i nešto od eksplozivno-nabačajnog naboja, nešto od invektivno-vektorske sugestije za autoricu!) – ali, da vas utješim, dragi moji čitaoci, čitanje je nešto što uvijek iznova tek započinje i iz čijeg se uvijek-iznova-tek-započinjanja i stvaraju vrijedna književna djela (a ne iz neke utvarne i ublehantne “veličine” i “genijalnosti” ovog ili onog autora). Koliko je toga trebalo iščitavati, koliko se duboko moralo učitavati u to iščitavano – da bi se jedan neobičan, u mnogom smislu apartan književni junak kao što je Kozimo Meštrović, glavni lik ove knjige, na samom kraju romana ovako suštastveno očitovao oko besmisla-tragizma-i-paklenskog karaktera političkog, socijalnog i kulturno-civilizacijskog raspada 90-tih, na ovim prostorima:
“Iz djedove zelene plišane fotelje u kojoj je završio rafal od najmanje dvadesetak metaka, do mraka sam, s terase opljačkane kuće, koja više nije ličila na kuću koju sam pamtio, posmatrao Dubrovnik u daljini i okolna, mahom razrušena sela. Kada je Sunce počelo zalaziti, primijetio sam kako ono bježi na Zapad jednakim tempom kao i prije deset, kao i prije dvadeset godina. Nestajalo je na horizontu ne zastajkujući, ne oklijevajući, ne mareći za to što sam smogao snage da prepješačim svoju Appiju i vratim se u kuću bez krova, vrata i prozora, niti za moju glupu prazninu koja je rasla.
Jer, priroda ne poznaje praznine, one postoje samo u ljudima.” (str. 131.)