“U vremenu u kome živimo pitanje odgovornosti postaje sve prisutnije kako za pojedince ponaosob tako i za društvo u cijelosti. Ono što se nekada smatralo sasvim normalnim i moralnim izgubilo je na svom značaju i primjenjivosti. Vrijednosti poput iskrenosti, poštenja, savjesti, obraza ili ponosa poštivale su se i uvažavale. Međutim, danas slijedimo neka druga pravila koja iziskuju prilagodbu novom obrascu života”, kaže Selman Selhanović u predgovoru knjige eseja Vrijeme odgovornosti.

Koja su pravila dominantna u “novom obrascu života”? Poslušnost, lični interes, šovinizam, nacionalizam, strah, nemoral, mržnja, sebičnost, vjerska netolerantnost, društveni pasivizam, beznadnost, licemjerje intelektualaca – i još puno sličnog zaključuje Selmanović precizno secirajući naš društveni kontekst, te uzroke iz prošlosti i današnjice koji proizvode tako anemičnu krvnu sliku našeg javnog života.

Riječ moral pripada redu najčešće korištenih riječi. Nema čovjeka na planeti koji ne izgovori ovu riječ, ili bar pomisli na nju više puta u toku dana. To je samo još jedan od dokaza o univerzalnosti ljudskog bića, pri čemu moral predstavlja jedan od temelja i izvora te univerzalnosti. Ovu riječ koriste svi, kako oni kojima moral predstavlja način života, tako i oni koji prema svojim postupcima i odnosu prema drugim ljudima ne zaslužuju da ovu riječ, koja predstavlja esenciju ljudskog individualnog i društvenog života, ikada izgovore. Međutim, upravo se na primjeru morala, na njegovoj pojavnoj ravni, uočava Selhanović, javlja jedna izuzetno važna moralna činjenica – moral nije samo riječ, već najobjektivniji i najupečatljiviji, svakodnevni vid suočavanja s nama samima, onakvim kakvi sami jesmo.

Kriza morala nije kad mali broj pojedinaca postupa kriminalno i krši zakone nego kad pošteni ljudi nezadovoljni stanjem počinju prihvatati nemoralno ponašanje kao normalno te postaju zapravo pritajeni sudionici. Opravdanje za taj stav obično je tvrdnja da je moral nestao. Kao što ni sunce na nebu nije nestalo kad ga zakriju oblaci, tako ni moral ne može nestati. Kriza morala je kad pojedinci traže opravdanje za svoje nemoralno postupanje, a većina šutljivo promatra ili tek licemjerno uzdahne zbog teških vremena i traži priliku da se i sama okoristi krizom morala. Tako se gubi glavni motiv ljudskog nastojanja – smisleni moralni cilj.

Selhanović u esejima Nepravda i nejednakost, Nezadovoljstvo – poticaj ili prepreka napretku?, (O)Vladanje straha, Pasivizam kao poželjna društvena norma ukazuje na jednu od najprisutnijih boljki našeg društva – društveni pasivizam koji proizvodi “naučenu bespomoćnost”. On navodi primjer opita sa žabom koja kad se stavi u vrelu vodu odmah reagira i iskače iz lonca, ali kad se stavi u hladnu vodu koja se polahko zagrijava, žaba ostaje u njoj i po cijenu svog života. Da pojedinac izbjegne ovakvu situaciju u svakodnevici, preporučeno je da se okrene sebi i vlastitim vrijednostima. U tom smislu Selhanović preporučuje hadis koji kazuje: “Ko vidi neko zlo, neka ga ukloni rukom, a ako ne može, onda govorom, a ako ne može, onda neka to prezre srcem, a to je najbolju vid imana.” (Muslim 2621).

Egzistencijalni strah proizvodi krize. Kriza nije – nemati. Kriza je odustati od želje da se pokuša naći i imati. Kriza je prestati željeti jer prevladava mišljenje da se želje ne mogu ostvariti. Selhanović smatra da je ovladavanje strahom preduvjet oslobađanja uma i emocija, te veliki potencijal “koji se može upotrijebiti na radnom mjestu, ali i svugdje gdje se ostvaruju nove inicijative i perspektive”.

Mnogi teoretičari književnosti smatraju da je “od svih literarnih oblika upravo esej najzagonetniji i najneuhvatljiviji” (Ivan Foht) i da ga je kao žanr veoma teško definirati, njegova forma ipak podrazumijeva autorovu slobodu u iznošenju brojnih problema. Pored toga što je esejistički diskurs “jedan od teorijski najmanje istraženih oblika pismenosti” (Mihail Epštajn), njemački filozofi Georg Lukács i Theodor Adorno različitim filozofskim promišljanjima uspjeli su dati preciznija određenja ovoga oblika ili žanra. U knjizi eseja Vrijeme odgovornosti Selman Selhanović analizira, polemizira, preispituje različite narativne aspekte, pri čemu dolazi do izražaja njegova obrazovanost, refleksivnost, ali i kritičnost. Ako pođemo od toga da esej predstavlja “istinsku i duboku kritiku (Georg Lukács) zato jer teži istini, čezne za njom (...)”, onda s potpunim pravom možemo govoriti o ovoj knjizi kao jednoj vrsti umjetničke ili sociološke kritike. Eseji u ovoj knjizi bazirani su na logičkim dokazima, poznavanjem naučne literature, pouzdanim informacijama i preciznim formulacijama koje se iznose kao lični stavovi vezani za teme koje autor obrađuje. Posebno su zanimljivi eseji o pitanju rada, radnika, ljudskih i nacionalnih prava.

Naime, ljudski rad se mijenjao kroz historiju, mijenjao se njegov sadržaj, pojavni oblici, odnosi ljudi u procesu rada, društveni kontekst u okviru koga se rad odvijao, utječući, s jedne strane, na promjene u društvu, a s druge strane na mijenjanje, odnosno razvoj ljudske vrste. Međutim, ljudski rad je u različitim epohama imao i nesporne zajedničke karakteristike, koje čine njegovu suštinu, ali i suštinu ljudske ličnosti. Te zajedničke karakteristike ljudskog rada u različitim društvenim okolnostima predstavljaju temelj odgovora na pitanje o smislu, o ljudskoj suštini i stvaralačkoj snazi ljudskog rada. A nemogućnost ostvarenja prava na rad, nedostatak radnih mjesta (enormna nezaposlenost), loši uvjeti na radnim mjestima, minimalne i neadekvatne plaće dio su gorućih problema naše države u postratnoj tranzicijskoj zbilji. Uz njih ide i siromaštvo, a uz siromaštvo potreba za solidarnošću. U Bosni i Hercegovini je oduvijek prisutno suosjećanje s unesrećenim ljudima.

Danas je to suosjećanje u defanzivi, društvena solidarnost i ljudsko dostojanstvo su na margini. Poznata je činjenica da u ovom vremenu permanentnog ekonomskog i socijalnog propadanja među ljudima vlada užasan strah od gubitka posla i egzistencije. Ipak, i u takvoj situaciji moralo bi da ostane nešto ljudsko, kod svakog pojedinca. Dobro, možda ne kod svakog, ali bar kod onih s više moralnog senzibiliteta. Takvi bi morali da dignu glas i time daju primjer drugima, da ih ohrabre i podsjete na neke svijetle trenutke bh historije.

Selhanović smatra da, “kada bismo, usprkos svemu, svaki od nas pojedinačno više poštovali sebe, te iskazivali svoje potrebe, a ne linijom manjeg otpora destruktivno djelovali u stilu ništa ne valja i sve treba srušiti, onda bismo izgradili svoje dostojanstvo na čijim temeljima bismo izgradili svoje dostojanstvo na čijim temeljima bismo dalje gradili i svoj život i bolji svijet”.

U grotlu postojanja, gdje se život kovitla u haotičnom magnovenju, autor poziva na norme, mjeru, vjeru i vrijednosti po kojima i za koje će ljudi živjeti. A to znači potrebu da se uvede red u haos, uvede mjera i vrijednost u postojanje. I tek tada život dobija smisao. Bez toga je puko beslovesno bivanje.