Ernad Musić objavio je ovu knjigu poezije (koja je upravo izašla iz štampe) kao prvu – bez obzira na ranije pokušaje ulaska u književni život (koji pripadaju manje-više prethistoriji njegovog pjesnikovanja). Tim prije je za svaku pohvalu nakladnik “ShuraPublikacije” iz Opatije, koji je našao razlog i način da pjesnika iz Srebrenika (BiH) objavi u Opatiji (Hrvatska): kad bi bilo više ovakvih primjera kulturne saradnje na bivšim jugoslavenskim prostorima!
Rukopis knjige Infinitum ima trojnu strukturu, posložen je u tri ciklusa: prvi je mikropoema Husanov san (s dvanaest pjesama), drugi je ciklus od 25 intimističkih tekstova, u kojima se postavlja pitanje epohalnog kontekstualiziranja (ko sam, šta sam, gdje sam, u kojem i u kakvom svijetu), dok treći ciklus (otvoren kao posvetom čuvenom Epikurovom dosjetkom o smrti, koje nema dok smo mi tu, a koja, kad dođe, nema nas) čini dvadesetak tamnije boje refleksivno-metafizički profiliranih tekstova (s dubokim doživljajem prožimanja Erosa i Tanatosa). Ovdje je na djelu velika potraga – s jedne strane potraga pjesnika za formom (koja češće urodi plodom, plodom ovakvog ili onakvog teksta), a s druge strane potraga forme za pjesnikom (koja je neizvjesnija, teža i okončava urađajući plodom Knjige, koja veliko početno slovo duguje činjenici da nije tek sadržana/sačinjena od svih tekstova unutra, već da svi tekstovi nju sadrže u sebi, kao sjeme).
Autor nije slučajno kao moto poeme Husanov san naveo Gogolja: “Smijao sam se rodu ljudskom, ali kroz nevidljive suze”. Dvanaest pjesama koje je čine jesu lirsko transpovijesno prožimanje duhom, ozračjem, usudom i tragikom podneblja. Ispjevane u kodu narodne epsko-lirske poezije, s rasponom od klasičnog dvanaesterca do punog homerovskog ili vergilijevskog heksametra, šesnaesterca, ove pjesme imaju nešto od jezičkog kolorita balada, pastorala i idila, ali i ponešto od zvuka junačke epike i drevnobosanskog jezika srednjovjekovnih epigrafskih zapisa i tekstova. To je u formi sna (Husana, našeg savremenika) ispričana priča o ljubavi između Djevne i Sanka, mitskih likova predosmanske Bosne, o ljubavi nesretno okončanoj, u kontekstu (često ponavljanom) herojskog otpora vojnički jačem zavojevaču.
Svoje opravdanje ovakav ulazak u knjigu poezije ima u tome što daje prvi impuls transpovijesnosti (predvremenosti i nadvremenosti), u frekvenciji koje će biti ispisan i najveći dio preostalih tekstova. Pjesnik uvijek prelazi granice (između onog što je bilo i sadašnjeg, između svih ostalih temeljnih ontoloških polariteta – života i smrti, materijalnog i duhovnog, stvarnog i imaginarnog), kako je to formulirao Saramago – “riječi (su) ustvari samo kamenje postavljeno da bismo prešli preko brze rijeke, a razlog zbog čega je to kamenje tamo je taj da možemo da se dočepamo druge obale”. O drugoj je obali uvijek riječ (Selim Arnaut je u pjesmi Heroino to izrazio ovako: “Doba se međusobno oponašaju kao/ zamasi plivača. Rijeka je mater/ što čuva svoju djecu pobjeglu na obalu”); druga obala je i rodna upojedinjenost bića (koje žudiš kao svoju drugu polovinu), druga obala je i smisao/svrhovitost života, onako kako nam je zadata ili kako je pokušavamo odrediti i sačuvati, druga obala je također i (samo)spoznaja koja nas prožima do u najponorniju dubinu vlastitog bića.
I u izražajnostilističkoj ravni ova mikropoema razvidnim čini nepristajanje na zadatost poetičkih obrazaca – kao da se to podrazumijeva, da se u određenom epohalnom kontekstu ne smije na onaj ili mora na ovaj način pisati poezija. Upravo otud njegovo posezanje za raznim formama: od aforističkih zapisa, preko rimom ukrašenih lirskih katrena sve do ludički, somnambulno obojenih stihovnih fantazija ili do pjesama u prozi. Nije ništa neobično posezati za raznim formama i kad to čine značajni pjesnici. Bitno je da je sjeme tu, u zemlji, a naći će se već koja je vrsta plodne zemlje najpovoljnija:
“Na uši život iscuri. Kao sova il ko snena mačka/ vrijeme u suton pred kapijom tuli./ Kako sam zaspo i kako sam budan,/ čime je i čemu ovaj san trudan?/ Biće da je u ambisanju kiše po krovu nestalo/ gladi i žeđi njine, biće da je u julu/ po granama trešnje rascvalo se inje./ Tako je sve blisko i blizu meni,/ a ja dalek i dalji svemu!” (“Tako je sve blisko i blizu meni”)
Ovo je poezija, treba je iščitavati – i ona će sama naći svoj tekst i kontekst. Zašto mladom pjesniku danas ne bi uzor bio neki Katul ili Vergilije, zašto ne Dante, Shakespeare, Schiller, zašto ne Rimbaud, Eliot ili Pessoa? Svi veliki pjesnici, iz svih epoha, mogu biti inicijacijski bitni – za otvaranje novog pjesničkog puta. Treba samo ulaziti, i još više, i još dublje ulaziti: biti unutra – to je medijum. Nekad se to, površno, zove inspiracijom, nekad Božijim darom, nekad jezičkim iskustvom ili samoosjećanjem. U svakom slučaju, uvijek je to koncentracija ka onom i na ono unutra.
“Probudih se u nevakat, kroz prozor u sobu pilji mrak, a ovaj/ sobni, obujmljen zidovima – ko da bi napolje! Čini mi se,/ u grimiznoj tami sam onoj – izvana. Slušam: sekundara/ i srce jednako biju, u ritmu, u zraku muziku tvore. Kos je počeo/ djelanje, je li prošla ponoć? Zašto su boje ovako jasne u mraku?/ Trebalo bi provjeriti – njena ruka je hladna, vrijeme i prostor/ niču, usne blago spuštam, ponovo ću je uspavati. // Moje je da tihujem.” (“Tihovanje”)
Pitanja su uvijek nesravnjivo važnija od odgovora: naprimjer – “zašto su boje ovako jasne u mraku”; odgovori su već dati, odvajkada, stvar je u tome da se pitanjem približimo njima, da se dovedemo u pravi ugao gledanja.
“Jer, ostaje miris tijela, kandžama od pamuka odjeća ga lakomo nosi, ostaje da tuži i
voli. Ali hodom zime proći će, čudno nije.
Duša mu se, radovat htijuć, u mislima bliži, pa ne znam šta je više moje, ako je išta moje
ikada i bilo.” (“Tako je dobro što si tu”)
Razigranost plotskog-čulnog, koja prosijevne u ponekom tekstu, ima za protivtežu ponorne stihove u kojima se erotsko sa sakralnim prepliće, u kojima se dubina ulaska bića u biće ili prožimanja bića bićem ostvaruje na čaroban način – kao u pjesmi u prozi s naslovom “Ona prolazi”:
“Odjekuju boje njenih potpetica na oblačju skorom, a leprš haljine
težim čini zrak, potom, svijetli mrak. Ona prolazi.
Naginju se prozori, licima postaju lica, očima nisu oči, u barici sijevnu čipka, očarano uznemireni stoje drvoredi! Ovlaš su je pustili!
Kamen nije hladan, bezbrižno sniva u snu nekog drugog kamena. Od vode hitrije teče
čovjek. Kad bih, barem, ruke imo!”
Treći je ciklus obilježen silinom inicijacije: pjesme s posvetama (ocu, pa Abdulahu Sidranu, Maku Dizdaru, Zinaidi Karavdić, napokon i pjesma Spavaj, uz Alešov odlazak) prepunjene su otajstvenim šapatom nerecivog, neimenljivog, neuhvatljivog. Pjesnik u ovim tekstovima kuša i boluje čaroliju i ukletost mimoilaženja (nepodudaranja) riječi i onog riječima kazanog: ontičko-logički princip identiteta (A=A) jednostavno ne funkcionira – drugost onog što i kako jeste na neki čaroban način uvijek dolazi do izražaja (ne samo riječju da se očituje-iskazuje već i onim između riječi!):
“Udivljen, sada motriš mrak./ Nemaš čime da govoriš, i niko te neće / odvesti sasvim, nemaš kome da kazuješ,/ rastanci su varljiva pravda. Sve će trajati kratko,/ ko izdah, i bićeš spreman da žudnju ponovo kušaš,/ sasma okrenutu, pradavnu, i blisku svakom/ trenu kojem ne pripadaš, hoćeš li umjeti/ da korakneš?” (“Spavaj”, uz Alešov odlazak)
Zaumnost svih stvari i riječi probija iz ovih stihova: upitamo li se o čemu je riječ u njima, odgovor glasi: o prelaženju granica, o nijemom sašaptavanju, o prijesnom umiranju. I ono prije vremena, i to poslije vremena guraju se i sapliću, tijesne se i prepliću u tim stihovima – koji postižu nestvaran efekt namagnetisanosti polariteta, pa učinak svojih upit(a)nosti posipaju po papiru kao prah niotkud, kao snijeg što nadođe iz užarenog srca Zemlje:
“Zbilja, između svjetla i tame je nemajuća misao, između čovjeka čovječice stoje,
različitog roda a poroda željne, i ne znamo znati u nama što je kada u njima bivamo
mi, zbilja, šta je to u nama nemajuće, a diše bez nas?” (“Prva tišina”)
Dakle, ništa bez pitanja; čim dublje u neshvatljivo – tim bolje. To je najdragocjeniji aspekt i sukus Musićeve knjige: bivajući “izmoren disanjem”, natovaren iskustvom, izranjavljen spoznajama – zadržati tu sposobnost da pitaš o onom o čemu niko ne pita, što svak podrazumijeva, što se ne da definirati niti objasniti, što nam svojom nedosežnošću utjeruje strah u kosti. Treba samo “na strašnom mjestu postòjati” – i to važi ne samo za pjesnika, isto tako i isto toliko važi i za čitatelje ove poezije: ne pitaj gdje i dokle – samo uđi, i ulazi unutra, u stih, u sintagmu, u riječ, između riječi... unutra je Poezija. Čija god – tvoja.
