Ni po čemu se taj dan nije razlikovao od ostalih. Sunce je izašlo kao i svakog drugog jutra, naglo i bez čekanja, istovremeno obuzimajući svaki djelić srebreničke zemlje. Već se tada čula graja ljudi koji su pristizali na još jednu srebreničku dženazu. Uskoro su se oglasili i prvi automobili i više nije bilo prostora za tišinu i neobuzdane misli. Odjednom više ništa nije bilo kao jučer u Srebrenici.

Sunce je jako pržilo od samih početaka dana, oblacima nije ponuđena prilika da pomognu porodicama šehida, s trenucima prijeko potrebnog hlada za učenje Fatihe i izlaganje nezaštićenih ruku koje same idu prema tabutima. Prvi roštiljski dim u Potočarima isplivao je na površinu, a ulice su uskoro bile preplavljene ljudima bez jasnog odredišta. Djelovalo je kao da ništa nije spremno, a bilo je sve.

SAMO MU JOŠ REBRO I STOPALO FALE

Za porodice žrtava spremno je sve već dvadeset dvije godine, za njih je ovaj trenutak predstavljao samo ostvarenje davno zaželjenih želja. Majke, supruge, sestre, kćerke, odavno su već čekale ispred praznih grobova i učile riječi iz Kur’ana, kraj mjesta gdje će biti položeni kosti njihovih najmilijih. Za njih ništa drugo nije postojalo, ni zvanice, ni govori, ni televizije, samo nekoliko metara zemlje pored koje će nastaviti plakati do kraja svojih života.

Sunce je već satima grijalo mlade mezarove bez kamenih okvira. Najmlađi od njih napunio je tek nekoliko dana. Njegova zemlja bila je posebno nemirna. Grudice su, radosno poput djeteta, uporno mijenjale svoje mjesto čekajući majčine ruke da ih zagrnu i vrate.

“Ja svog brata tražim od 1995. godine. Našli su ga 2012. godine. Samo dvije kosti su mi dali. Teška sam ih srca prihvatila, ali sam morala. Opet kažem, hvala Bogu kad imaju i dvije kosti, šta bi da nemam ni to?! Da imam njegov mezar, da znam gdje mu je grob, da mu mogu proučiti Fatihu”, kaže Radžija Salčinović, gubeći glas zbog suza koje naviru bez upozorenja.

Odakle suze dolaze kod srebreničkih majki? Naviru li iz nepresušnih okeana skrivenih u dušama koje ne mogu pustiti iz naručja svoje otete sinove? Ili su jednostavno tu, poput misli koje po slobodnoj volji lutaju, kuda i kako hoće.

“Uvijek suza ima. Suze neće nikad nestati. Samo kad pomislim na te dvije kosti, same krenu. Šta ću”, kaže Radžija Salčinović.

Dvije sestre, Memnuna i Šemsija, dočekale su nakon dvadeset dvije godine da ukopaju oca Šemsu Osmanovića.

“Prvi put mogu zaplakati na grobu svog oca. Do sada sam plakala onako, sve za sebe. Našli su ga, hvala Bogu, skoro cijelog, samo mu rebro i stopalo fale, i lakše mi je, puno mi je lakše. Samo da nam Bog da snage da ovo danas preguramo, da nam pošalje barem koji oblak i malo hladovine, da onda mogu doći i na miru zaplakati”, kaže Memnuna.

“Moramo plakati, mi se tu ništa ne pitamo. Suze same dolaze. Čim mi se pred očima pojavi njegov lik, odmah zaplačem, a ne mogu više ni da ga se sjetim”, nastavlja Šemsija.

Djevojčica Elma, rođena 1998. godine, danas oplakuje dvojicu daidža, Zeada i Zaima Imamovića, koje nije stigla ni upoznati. Njen brat Emir prije dvadeset dvije godine bio je tek beba od nekoliko mjeseci, nesvjesna dešavanja i opasnosti koja im je prijetila.

“To je moja majka, njihova sestra. Ona svake godine prolazi ovo. I svake godine plače čekajući da ukopa svoju braću. Ona plače zbog njih, a ja zbog nje. Ove je godine, hvala Bogu, dočekala da ih ukopa i bit će joj lakše, sigurno”, kaže Elma Brkić.

ŽIVOT NAZOR

“Ovdje ima suza za cijeli svijet”, kaže nana Fata Adelić, kojoj je iz dviju porodica ukopano osam muškaraca.

“Danas mi se ukopava komšija i od sestre svekar, a iz uže sam familije ukopala oca i njegove sinove, svekra i njegove sinove, muža, a i sina sam ukopala prije, možda, pet godina...”, priča Fata, hitro brišući suze i nastavljajući svoju ispovijest: “Svake godine dolazim ovdje, ukopavala nekog svog ili tuđeg, jer svi su oni moji. Ja plačem za sve njih. Mi ovdje imamo suza za sve. Moj sin je imao samo devetnaest godina kad su ga zarobili. I to tijelo koje su mi dali, to su samo dijelovi. Oni nama, tako, nađu nekoliko kostiju i mi to hoćemo ili nećemo prihvatiti. Samo da nama bude lakše. Ali ja nikad ne vjerujem da su te kosti moje dijete. A šta da radimo? Nemam više vremena da čekam. Teško je da se ne može opisati. Moju bol ništa ne može ublažiti. A pogledajte šta nam i danas rade. Bila sam ovdje i kada smo prvi put polagali cvijeće, sve su nam zviždali iz šuma, kao i kad su nas ubijali. Nisu nam dali da Fatihe proučimo. I onda smo opet morali otići u Tuzlu. I danas danile je tako. I ovoliki novinari, i opet cijeli svijet gleda kako četnici slave. Dok mi oplakujemo i žalujemo, oni slave. Sve su nam pobili. Evo, ovaj moj komšija tvojih godina je bio. Mi, što smo se vratili, to je sve starinje, iznemoglo, bolesno. Dženaza završi i odoše svi, ostadosmo ja i moja kona same u cijeloj Srebrenici.”

Niti jednu srebreničku dženazu ne propušta ni majka Subhija, koja je prije nekoliko godina ukopala sina i muža, i Džulija, kojoj više nije ostalo ni jedno dijete.
“Mora da se živi, a nazor se živi. Ja kad samo vidim ona slova gdje piše 'Jusić Mustafa', eno pravo tamo, čim vidim 'j' slovo, odmah padnem na koljena. I plačem. Jedno vrijeme suze idu, pa stanu, onda deset dana ništa, nema ih, onako, šutiš i k’o živiš, a ne živiš. I onda, eto ih opet, iznenada, niodakle, vrate se k’o što su i otišle. Ovako se k’o računa da sam živa, a samo ja znam da nisam. Gdje god se okrenem, mog dijeta nema, ništa te na svijetu drugo ne zanima, samo da vidim svoje sinove. Kad vidim nekoga ko mu nalikuje, ona kosa nazad, kovrdžava, odmah skočim i eno ga, rekoh. A ne smijem da zovnem. Ostalo mi je unuče, od ovog starijeg. Eto, barem njega imam, da me podsjeća na sina”, priča je majke Džulije, čija prva komšinica danas ukopava dva sina i dva brata.

“Eh, odakle suze?! Same one krenu. Svakog jedanaestog ovdje mi dođemo na tevhid. I isplačeš se, isplačeš. Zatim sve ovo završi, dođeš kući nikakav, i onda te opet nešto podsjeti, pa opet plačeš. Ali ima majki ovdje koje nemaju ispred čega plakati. Jedna moja kona izgubila sina jedinca, nikad ga još nije našla, ni prsta, ništa”, nastavlja priču majka Subhija: “I oni to sve opet negiraju, a sve sistematski radili. Pa ko je komadao kosti mog dijeta, same se prebacivale s jedne na drugu stranu. Kako ih stid nije?! I onda me zovne da pijem kahvu s njima. Kad sam se vratila u svoje selo, mene kona zove: 'Hajde, kono, na kafu!' Ja joj odgovorim: 'Nemoj, kono, više ikad da si me zvala, ikad!' Kaže ona meni: 'Nisam ja kriva ništa, majke mi.' Rekoh: 'Znam ja, kono, da ti nisi kriva, znam gdje je tvoje dijete bilo, ali kriva si mi radi drugih. Meni moje jedno oko niko ne može vratiti.'”

KAD ĆEŠ VIŠE DOĆI, BABO

Sedam dana prije očeve smrti sedmogodišnji dječak Almir Sulejmanović razgovarao je posljednji put preko tzv. radioamatera sa svojim ocem. Danas, zajedno s majkom i bratom, ukopava njegove dvije kosti.

“Ovo jeste, na neki način, olakšanje. Barem mogu ovdje s djecom doći da proučim Fatihu. Imam barem ovaj kutak, gdje mogu misliti samo na njega”, priča Almir.
Njegova majka Suada Sulejmanović, dvadeset dvije godine poslije muževe smrti, i dalje se bori sa suzama kada god spomene njegovo ime.

“Suze teku i dalje. Teći će zauvijek. Dok sam živa. Pa neka me kazni Bog ako treba. Sve je isto kao i 1995. godine. Ništa se promijenilo nije. Rane su otvorene isto kao i 1995. godine. Njegova duša jeste našla smiraj, ali moja neće nikada, moja bol ostaje. Od prvog do posljednjeg dana. Živim samo zbog njih dvojice. Ovaj moj mlađi sin, koji se krije ondje, jednostavno nema snage. Imao je samo tri godine kad mu je otac poginuo. Tada smo posljednji put s njim razgovarali. Samo sedam dana prije smrti preko radioamatera. Rekao mu je: 'Babo, dođi kod nas! Kad ćeš, babo, doći?', a on mu kaže: 'Babo će doći kada bude mogao.' To su bile njegove posljednje riječi i nikada se više nisu čuli ni vidjeli. Njemu je sada teško, on ne može govoriti”, završava svoju priču Suada, boreći se da glasom nadvlada jecaj.

U jednom je trenutku vjetar nježno zanjihao grane ispred Memorijalnog centra i, dok su Potočarima odjekivale kur’anske sure, jedan grumen zemlje ponovo se otisnuo s mezara.

(Tekst objavljen 13. 7. 2017. godine u Stavu br. 123)