N. Ibrahimović moj je stariji brat. Kao i svi ostali u našoj porodici, izrazito je visok i korpulentan. Darovit i oštrouman, također. I tersli, da ne zaboravim. Nismo bili bliski. Nikad. Razlog? Nepomirljive razlike u naravima. Sljedstveno, budući samosvojni i samim tim, kako rekoh, isuviše različiti, bratskom ljubavlju nismo se ni mogli odveć razmetati, nažalost ili možda, čak, srećom, kako se uzme, pa bi se naš slabašni, jedva tinjajući bratski odnos, opterećen hroničnim nesuglasjem, mogao ugrubo definisati kao… pa, recimo, kao "stabilno" iliti konzistentno višedecenijsko tiho i aktivno nerazumijevanje.

N. je bio bolji učenik od mene.: ja sam učio selektivno, samo ono što mi se dopadalo, on je, pak, učio sve, temeljito i vrijedno. Bio je učenik generacije u osnovnoj školi. Također i republički prvak na takmičenjima iz matematike i fizike, a potom državni viceprvak na takmičenju održanom u Novom Sadu.

Iz Novog Sada se vratio natmuren i ljut. Ušao je bez pozdrava u kuću i s gađenjem bacio na stol u rolnu umotanu plaketu. Nije rekao ništa, ni mi nismo rekli ništa, a na licu mu je pisalo ovo: "Pokrali su me, lupeži. Bio sam najbolji, za klasu bolji od svih, a odličje mi je uskraćeno jer im moje ime nije bilo po volji."

I, premda je bila duboka, gluha, bogomdana noć koja sve ili gotovo sve pokriva i u kojoj se štošta i glasnije može reći, otac je, i sam svjestan da mu sin zaista jeste pokraden, podignutih obrva i ne bez gnušanja, ugasio dopola dopušenu nišku "Drinu", okrenuo se ka majci i polušapatom joj rekao: "Od danas ne pušim cigare iz Srbije." I nije.

N. je bio čudan dječak. Možda i previše čudan, jer je u njemu, u zbunjujućem, začudnom i teško spojivom sinkretizmu, egzistirao i genijalac i jalijaš. Prezirao je nasilje i nasilnike- a takvih je u to vrijeme u našem okruženju bilo mnogo - koji su, onako usput, iz obijesti, maltretirali slabije od sebe. N. bi tad mirno prilazio nasilniku, šutke otrpio uobičajene psovke i uvrede, patosirao ga s dva - tri munjevita krošea i odlazio bez riječi. I, zanimljivo, počesto nije poznavao ni nasilnika ni žrtvu nasilja, pa je kao takav, mada to nije želio, vrlo brzo stekao svojevrsnu robinhudovsku reputaciju - nejaki su ga uvažavali, a nasilnici naširoko zaobilazili.

Godine 1973. u osmom razredu osnovne škole, okićen još jednim naslovom republičkog prvaka na takmičenju iz matematike i fizike, pravi za to vrijeme, a vrijeme je u sociopolitičkom smislu bilo "olovno", u povijesti škole nezabilježen i gotovo nezamisliv incident: ušao je u jedan od razreda i usred časa doslovno premlatio nekog kabadahiju koji je netom prije toga, na velikom odmoru, iz čista mira pretukao našeg tihog i bolešljivog rođaka A.

Nastava je u cijeloj školi prekinuta, učenici pušteni kućama, a u zbornicu je ubrzo nahrupila bulumenta milicije, pedagoga, psihologa, socijalnih radnika… Da, bili su tu i mračnjaci iz DB-a, te moj otac i ja. Otkud ja tu i kako su me uopće pustili, ne mogu se sjetiti.

- Dajte dnevnik - reče jedan od mračnjaka, a servilna direktorica spremno mu ga pruži.

- Šta je, bre, ovo?! Pa, ovo nije moguće! Dete ima sve petice - konsterniran je mračnjak.

- Pogledajte ima li neopravdanih izostanaka - jeknu u očajanju mom bratu nesklona školska psihologinja.

- Nema! Nijedan!

- Moj je sin dvostruki republički prvak i državni viceprvak iz matematike i fizike - reče otac.

- Ti ćuti, drtino matora! Niko te ništa nije pitao - zaurla mračnjak.

- Ćaća ti je matora drtina, seljačino - odbrusi otac, a varnice mu zaiskriše iz očiju.

- Ama, kome ti to… - zapjeni mračnjak, ali drugi lik, još mračniji od nj, povuče ga za rukav, ušuti i smiri.

Nakon kraće pauze, mračnjak ispitivač poziva mog brata i obraća mu se:

- Jesi li svestan šta si napravio?

- Da.

- Zašto si to uradio?

- Prezirem nepravdu i nasilnike.

- To je sve?

- Nije. Svaki napredan i osviješten Titov omladinac postupio bi isto. Borba protiv nepravde u našem samoupravnom socijalističkom društvu imperativna je dužnost i obaveza za sve nas.

- Hoćeš li nastaviti borbu protiv nepravde?

- Ako bude potrebe. A vjerovatno hoće. Borba protiv nepravde neprekidan je društveni proces. Tako nas je učio drug Tito.

- Dobar, dobar… Namazan si, ali dobar - reče DB - ovac i na skamenjenom licu zatitra mu nešto nalik na osmijeh. Pogleda još jednom u brata, diže se i suho procijedi:

To bi bilo sve. Idemo! Nemamo mi ovdje nikakvog posla.

U godinama koje su slijedile, brat je, ko bi sad znao zbog čega, prestao "ekstrahirati" pravdu iz nepravde, smirio se i povukao, Također, protokom vremena, naši susreti bivali su sve rjeđi, razgovori sve škrtiji i usiljeniji, a tako je i danas.

No, dobro, tako je, kako je, valja ići dalje. Naš odnos? Bit će to sve na svom mjestu. Nekad, negdje, možda, valjda, nadam se.