U Tiberijidi, na sjeveru Izraela, arheolozi su otkrili temelje džamije iz sedmog stoljeća. To su spektakularno otkriće objavili arheolozi sa Hebrejskog univerziteta u Jeruzalemu i jedno je od najznačajnijih otkriuća kada su u pitanju rani dani Islama.

Nevjerovatna stvar u vezi sa zgradom je ta što to očito nije preuređena crkva, već da je sagrađena iz temelja kao islamska bogomolja. Tijekom prethodnih iskopavanja pedesetih godina, naučnici su pretpostavili da su muslimani preuredili nekadašnje bizantsko svetište. Međutim, voditeljica tima arhitekata, Katia Cytryn-Silverman kopala je dublje i naišla na novčiće i glinene posude datirane između 660. i 680. godine. To bi značilo da je cijela građevina izgrađena pod arapskom vlašću.

Nekoliko godina nakon smrti poslanika Muhameda a.s. 632 godine, muslimanske su vojske napustile Arabijski poluotok i napredovale duboko u Palestinu i Siriju. U avgustu 636. godine bizantski car Heraklej pokušao je s velikom vojskom zaustaviti osvajače. Na Jarmuku, koji teče s istoka nedaleko od južnog kraja Galilejskog jezera u Jordan, izbila je bitka koja je završila porazom za istočne Rimljane. Levant je postao dio Arapskog carstva.

Sasvim je moguće da su Arapi Tiberijadu zauzeli bez borbe. Osnovana ubrzo nakon Kristova rođenja, grad je dugo bio glavni grad Galileje; ovdje je pripremljeno konačno uređivanje palestinskog Talmuda. Čak i nakon preuzimanja grada, kršćani i Jevreji činili su većinu stanovništva. Historičari čak pretpostavljaju da je većina stanovnika jedva primijetila promjenu vladara. Promijenili su se samo jezik, habitus i religija poreznika.

Ni Arapi vjerojatno nisu htjeli davati loš primjer. "Nisu uništavali tuđe kuće molitve, već su se uklopili u društva čiji su sada bili vođe", kaže Katia Cytryn-Silverman. Barem dok nije sagrađena veća džamija u 8. stoljeću, bizantska crkva ostala je glavna zgrada u Tiberijadi.

Do prisilne konverzije nije nikada došlo. "Bizantski novčići ostali su u optjecaju, a administrativni dokumenti nastavili su pisati na grčkom", piše američki antički historičar Glen W. Bowersock.

Za namaze muslimanskih administratora i pripadnika garnizona izgrađena je jednostavna zgrada, koju novi gospodari nikako nisu povezivali s reprezentativnim svrhama. Dimenzije zgrade, tlocrt i upute za molitvu bile su slične dimenzijama drugih džamija iz ovog ranog razdoblja. U pravilu su to bili prostrani pravokutnici omeđeni vanjskim zidom i u kojima je krov, koji se često oslanjao na ponovno korištene stubove, vjernicima pružao zaštitu od sunca. Skromno namještena džamija koju je Mohammed postavio u Medini navodi se kao uzor u drevnim tekstovima.

Druge poznate džamije iz ranog islamskog doba, poput džamije Al-Aksa u Jeruzalemu i Prorokove džamije u Medini, i danas se koriste kao bogomolje i stoga ih arheolozi ne mogu ispitati na usporediv način. Stoga nalaz u Tiberijadi nudi arheolozima rijetku priliku da prouče arhitekturu jedne od prvih muslimanskih molitvenih kuća, zaključuje Katia Cytryn-Silverman.