Naš ljetopisac Mula Mustafa Bašeskija reče: “Što je zapisano ostaje, što se pamti iščezne.” Poruka iz XVIII stoljeća važi i danas. Korisno je katkad osvježiti pamćenje, a ovog puta podsjetit ćemo se da je u Tuzli objavljeno reizdanje Bosansko-turskog rječnika iz 1631. godine autora Muhameda Hevaija Uskufija (Tuzlaka). Do objave je došlo 2011. godine. Nažalost, poput mnogih vrijednih izdanja, izgleda da je i ovo prvenstveno žrtva distributerskog i marketinškog nemara: može se ova knjiga naći na kiosku sarajevskog aerodroma među literaturom za usputnu razonodu, a gotovo da je nema u glavnim sarajevskim knjižarama.

Koliko malo Hercegovaca i Bosanaca zna za ovakav rječnik, ili barem za ovo reizdanje, posebna je priča. Teško je procijeniti šta je manje poznato: sam Rječnik iz 1631. godine ili ne tako davno tuzlansko reizdanje. Sramota je to i medija i inertne javnosti. Drugačije rečeno, jedno je braniti maternji jezik emotivno, iz inata, iz ličnog interesa ili dnevnopolitičke potrebe, a drugo je činiti to konkretnim argumentima, podacima i dokazima.

Ovaj dragocjeni spis samim svojim postojanjem obesmišljava konstantno negiranje bosanskog jezika u povijesnom smislu, kako unutar BiH tako i oko nje. Zbilja, šta o tome mogu reći svi oni likovi iz politike, javnosti i kulture koji forsiraju tezu da je bosanski jezik izmišljen u dvadesetom stoljeću, i to za potrebe domaće politike. Nećemo im spominjati imena i titule jer ovo nije međusobno prepucavanje te vrste. Oni sami u ovoj priči nisu toliko bitni koliko njihova slaba motivacija i još slabija argumentacija.

Postoje četiri sačuvana primjerka ovog Uskufijinog rječnika. Jedan je od njih pohranjen u univerzitetskoj biblioteci u švedskom gradu Uppsalla.

Što se tiče samog bosanskog jezika, kojem je Muhamed Hevaija Uskufi udario temelje pisanjem ovog Rječnika, zanimljivo je istaknuti mišljenje britanskog historičara Noela Malcolma: "Pošto je bosanski jezik bio treći jezik Osmanske carevine, nije nikakvo čudo da je i dio osmanske književnosti pisan na tom jeziku."

Za ovu je knjigu naučno utvrđeno kako se radi o najstarijem južnoslavenskom rječniku urađenom štokavskim dijalektom! To je posebno značajno u kontekstu višedecenijskog forsiranja srpskog rječnika kao sastavnice opće informiranosti domaćeg podneblja: njega je objavio Vuk S. Karadžić tek 1818. godine, dakle, skoro dva stoljeća nakon Uskufijinog uratka.

Ima tragova o bosanskom jeziku i iz 1890. Te je godine, naprimjer, bilo moguće u Sveučilišnoj knjižnici Zagreba naći udžbenik za gramatiku bosanskog jezika. Usput, prvi sačuvani, do sada otkriveni spomen bosanskog jezika nalazi se u jednom notarskom spisu grada Kotora. Spomen datira iz 1436. godine!

No, vratimo se Uskufijinom rječniku. Jasmin Imamović, tadašnji načelnik Tuzle, rekao je povodom izlaska tuzlanskog reizdanja iz štamparije 2011. godine: “Dosadašnja nauka izučavala je sve stare prijepise ovog kapitalnog djela, osim jednog. Do objavljivanja ove knjige niko se nije upustio u izučavanje do sada najstarijeg poznatog prijepisa iz Uppsale u Švedskoj. Kada smo u pripremi za objavljivanje ove knjige profesore pitali za razlog nekorištenja najstarijeg i prema tome najvažnijeg prijepisa bosansko-turskog rječnika, rekli su nam da do sada niti jedan naš naučnik nije uspio doći do prijepisa iz Uppsale.“

Svein Mønnesland, profesor Slavistike na Univerzitetu u Oslu, podsjeća kako se Rječnik našao u Švedskoj: “Nekoliko prijepisa nalazi se u Turskoj. U Univerzitetskoj biblioteci u Uppsali čuva se jedan kompletan i vrlo lijep prijepis koji ovdje prvi put objavljujemo. Rječnik iz Uppsale ima 30 stranica. Rukopis je nabavljen iz Kaira 1924. godine, a čuva se u Zbirci rukopisa Univerzitetske biblioteke Uppsale pod šifrom O. Nov. 546.“

Dodatna zanimljivost rječnika jeste manjak usvojenih turcizama pa čak i arabizama, s obzirom da se radi o početku sedamnaestog vijeka, kada je BiH već duže vrijeme bila pod osmanskom upravom. Među bosanskim riječima tada ubjedljivo dominiraju pojmovi slavenskog porijekla, što sugerira da je turcizmima trebao dosta duži period da se odomaće u jeziku – ili je radi ekonomisanja prostorom i namjene djela autor u žižu stavio ono što tadašnji bosanski jezik čini posebnim.

Evo, uostalom, nekoliko primjera iz samog rječnika:

Na bosanskom se tada govorilo kolijevka umjesto bešika (turcizam), kovčeg, a ne sanduk, nedila umjesto hefta, olovo umjesto kuršum, raj umjesto džennet, običaj umjesto adet, postelja umjesto dušek, prozorac umjesto pendžer, anđel, a ne melek...

Još jedna pomalo iznenađujuća, a svakako zanimljiva osobina Rječnika jeste i ondašnji tretman izraza koji u današnje vrijeme spadaju u vulgarne: Uskufija pod slovom p na bosanskom navodi jednu od najpoznatijih imenica za ženski polni organ, a to je p***a. Na arhaičnom turskom jeziku prevodi se kao ferc. Dakle, u današnje vrijeme ovu domaću riječ nije pristojno pisati kompletno, a prije nekoliko je vijekova to bio pojam za leksikografa. Stoga, za one čitaoce koji sebe mogu za trenutak zamisliti u 1631. godini, ili bilo kada u tom stoljeću, usred ondašnje Bosne, možemo slobodno navesti kako se u rječniku pod slovom p nalazi riječ pička. Vrijedi se onda zapitati – otkud zapravo dolazi logika i mentalitet tabua i cenzure, tiranija zvjezdica ili tačkica. Ista publikacija, još pod slovom p, nudi riječ u naglašenom imperativu, a to je – pišaj!, na turskom işe! Danas se ovakvi izrazi u ime kurtoazije latiniziraju, ili drže u privatnosti i intimi gdje se jedino i smatraju prirodnim. Da li su ih onomad svi slojevi društva smatrali prirodnim kakvi jesu?

Ili pod slovom g najslužbenije ide riječ – govno, na turskom – bok. Pod slovom s pored ostalih stoji domaća riječ – srati, na turskom sica. Nekome ovo može djelovati zabavno, nekome nepristojno, ali to je do njih, nije do Rječnika.