Očigledno je da je g. Dodika najviše uznemirila izrečena mjera sigurnosti - zabrana obavljanja dužnosti predsjednika entiteta Republika Srpska, i zbog toga svjedočimo političkom divljanju njega lično, ali i institucija koje su pod njegovom kontrolom.
Vjerovatni razlozi takvog ponašanja su gubitak političke moć, kako zbog gubitka javne funkcije, tako i nemogućnosti kandidovanja tokom dva ciklusa općih izbora. To može u konačnici rezultirati sa njegovom političkom smrću, a kako nas uči iskustvo rada tužilaštava u Bosni i Hercegovini, to bi trebalo značiti da će tužilaštva postati zainteresovanija da provedu i / ili okončanju istražne radnje protiv njega, radi osnova sumnje da je počinio različita koruptivna krivična djela.
Možemo zaključiti da je njegovo političko divljanje isključivo u direktnoj službi njegovoj političkog preživljavanja, a time i izbjegavanja krivičnog gonjenja za koruptivna krivična djela.
Okolnosti prestanka mandata predsjednika RS g. Dodiku, jeste prilika za entitet RS da doživi ustavni restart na način da se njene institucije, nakon dugogodišnje uzurpacije, konačno vrate u okvir djelovanja koji je u skladu sa Ustavom RS-a. Politička historija ovog entiteta ukazuje kako su nadležnosti i raspodjela moći između institucija zakonodavne i izvršne vlasti (a neko bi dodao i sudske, uključujući ustavno-sudsku) onako kako su određene Ustavom RS-a, poremećene u korist jednog pojedinca - predsjednika SNSD - g. Dodika, bez obzira na to koju javnu funkciju on obnaša (bilo na državnom ili entitetskom nivou).
Moć je pratila g. Dodika, bez obzira na javnu funkciju koju je obnašao. Njegovo konačno uklanjanje sa politički scene, makar na oročen period od šest godina, pruža šansu da Vlada Republike Srpske počne izvršavati svoju ustavnu i zakonsku ulogu - upravljanja entitetom, a predsjednik RS-a da se vrati u okvire svoje simboličke nadležnosti. Dosadašnje odstupanje od tih ustavnih pravila je bilo najbolje vidljivo na primjeru budžeta Ureda predsjednika RS-a, koji je iznosio preko 70 miliona KM, a kojim je g. Dodik raspolagao samovljno i proizvoljno, dijeleći budžetska sredstva radi jačanja njegove lične popularnosti, a koji nije bio nužan za potrebe izvršenja njegovih nadležnosti.
Temeljem ponašanja g. Schmita, za vrijeme trajanja ustavne krize koja je započela prvostepenom presudom Suda BiH u krivičnom predmetu protiv g. Dodika, možemo pretpostaviti da će se visoki predstavnik ponovo suzdržati od bilo koje reakcije, ukazujući na odgovornost institucija BiH i njihovo "vlasništvo" nad procesima koje treba provesti u slučaju da institucije RS-a odluče da bojkotuju ili sabotiraju prijevremene izbore za predsjednika RS-a.
Možda takvu suzdržanost možemo i pozdraviti, ako imamo u vidu da su njegove intervencije do sada bile nepotpune i nedovoljne. Tako možemo navesti primjer zabrane javnog finansiranja SNSD-a i Ujedinjene Srpske, umjesto da donese zakon o političkim strankama na nivou BiH, kojim bi, pored mogućnosti zabrane finansiranja, propisao postupak zabrane djelovanja političkih stranaka, u postupku pred Sudom BiH, u slučaju djelovanja koje je protivno Ustavu BiH. Na taj način bi se u cjelosti neutralisao SNSD i njegovi sateliti, kao i preveniralo slično djelovanje drugih političkih subjekata u budućnosti (kao npr. PDP-a, s obzirom da iz izjava njegovog predsjednika proizilazi da ne sada, već u bliskoj budućnosti treba sprovesti radnje koje trenutno čine institucije RS-a, a koje su bez dvojbe protivne Ustavu BiH i Dejtonskom sporazumu).
Mislim da više ne postoji prostor za bilo kakvo iznenađenje sa ponašanjem nositelja javne vlasti u RS-u. Ono što građane treba iznenaditi i naljutiti jeste, ukoliko institucije Federacije BiH i države BiH ponovo ostanu zatečene i impotentne na kontinuirano propitivanje granica prihvatljivog ponašanja institucije RS-a.
Štaviše, već sada izostanak proaktivnog djelovanja je zabrinjavajući, jer suzbijanje neustavnog djelovanja ne može se svesti samo na ustavno parničenje ili krivično gonjenje, naročito jer je oboje u slučaju BiH neučinkovito. Možemo kao izričit primjer navesti izostanak jedinstvenog i ujedinjenog političkog odgovora, kako zbog nepotrebnih i suvišnih prepirki pozicije i opozicije, uprkos prijetnjama za opstanak države, tako i nepristojnog i licemjernog ponašanja HDZ BiH, koji za to nikada nije bio politički kažnjen iako je to bilo najavljivano. Puka vjera u tužilaštvo nije dovoljna, posebno nakon dugogodišnje "tegeltizacije" pravosuđa, pod palicom Milana Tegeltije.
