Sedam godina krotio je Firuz-beg Mihajlović vodu sedreničku. Divlja i nesputana, nikako se nije dala zauzdati i otimala se ispod ruku poput pastuha. Kao da nije imala ništa s ostalim vodama koje izvirahu po brdima oko Sarajeva. Ova, na koju se on namjerio, bila je po svemu drugačija, kao da je dolazila iz daleka. Bijaše hladna kao oštrica sablje i bistra da je ostajala providna i za najjačih kiša koje bi svaku drugu vodu zamutile. Posebna bijaše, i zbog toga je tako silno želio. Koliko je samo pustih noći probdio u haremu Jahja-pašine džamije na brijegu ponad Stare Varoši. Čekao je da se stiša čaršija, da utihne daleka pjesma podnapitih seljaka, koji se preko Hvaletića vraćaše svojim kućama pod Hrešu, da se sve umiri i da iz te tišine, polahko, kao da svake noći sama sebi nanovo prokopava izvor, izroni potmuo, a po svemu buntovan, huk te vode koja hurljaše gore, na vrelu, na Sedreniku.
Osjećao se kao da je izjahao sa svojim predstražama prema neprijateljskom taboru, šćućurio se u tmini i sada po zvukovima otuda nastoji otkriti šta sprema neprijatelj i kakve su mu sutrašnje namjere. Dugo bi stajao tako, sav naćuljen, i svaki put kada bi pomislio da je napokon uspio, pa se pripremao vratiti u saraj, kojeg na obalama Miljacke izgradi Skender-paša, da ondje, u tišini svojih odaja, napokon proslavi pobjedu, začuo bi to tiho pištanje, tanko, koje je samo on mogao čuti, a koje je prethodilo prasku od kojeg bi se svaki put sledio, i cijela noć s njim. To su pucali glineni čunkovi, koje bi voda preko dana rastakala i uporno im se zavlačila u stjenke, a obnoć, obavezno pred jutarnje sate, probijala se i konačno ih lomila i isticala na sve strane. Zato se vraćao poražen.
Ujutro, satrven i bunovan, naređivao bi da se te raspale glinene cijevi zamijene borovim, zaklinjući se sam pred sobom da iz Bosne neće otići prije nego urazumi tu vodu. U to ime potezao je sve moguće veze u nastojanju da ostane u Sarajevu što duže, i tako, namiri on i osmu godinu u ovom čudnom gradu, utrnulom od sjećanja.
HRVANJE S VODOM
Ustvari, nije Firuz-beg bio tako bandoglav i imao je prečih poslova od naganjanja s tom neukrotivom vodom sa Sedrenika. Davno bi on odustao i posvetio se obnovi Sarajeva, po kojem su još zijevali ugljenisani zidovi ostali od požara kojeg dvadeset pet godina prije njegovog dolaska za bosanskog namjesnika potpališe vojvode ugarskog kralja Matije Korvina, probivši se s vojskom ovamo čak od Jajca, ali dvojica prethodnika to mu nikako nisu dopuštali. Prvi, Skender-beg, svojim djelom. Svakog jutra nakon probdjevene noći izlazio bi Firuz-beg na doksate saraja na Skenderiji i, zahvaćen nekom nejasnom krivnjom, gledao u stijenu ponad Soukbunara ispod koje je Skender-beg zahvatio vodu i, kao na dlanu, sasvim jednostavno i prosto, spustio je kroz glinene cijevi u nakšibendijsku tekiju, koju izgradi na lijevoj strani Miljacke. Poslijepodne uzlazio bi uz Kovače i upirao pogledom prema velikim hrastovima, gdje Skender-beg odvoji jedan kraj Mošćanice i natjera je da teče preko ove pustarine, a onda se okretao prema silnom Trebeviću i gledao u podnožje iz kojeg je Isa-beg uhvatio vodu u čunkove i spustio je prema Bistriku, pa napajao abdesthanu i šadrvan pred Carevom džamijom i onoliku vojsku i poslugu u saraju. Istu tu vodu sa Trebevića Jahja-beg je provlačio preko Komatina, bez buke i bezbrižno, kao da je konac kojeg treba udjenuti u iglu. Svi njegovi prethodnici krotiše vodu oko Sarajeva i spustaše je u nizinu, a po Ajas-paši nazvaše i same izvore, samo njemu nikako da se poda ova voda sa Sedrenika pa da mirne duše može otići iz Bosne, zadovoljan, jer u Sarajevu ostavlja medresu u kojoj će se kovati znanje i budući upravitelji nad ovom zemljom, i hamam iz kojeg će se finansirati profesori i ostali troškovi medrese, i pored njega dućani i han sred Stare Varoši.
S drugim svojim prethodnikom sveza se Firuz-beg jednim nesmotrenim i ishitrenim obećanjem. I ono, to obećanje, sada mu nije dopuštalo da odustane u pola posla i bivalo je jače od stida pred čaršijom koja je gledala kako drugi bez velike muke i kao od šale dovode vodu gdje i kako hoće, samo on nikako ne može, i nesposoban je, i pati se dozlaboga, i čaršijski dokonjaci već počinju da iskivaju priče o njemu i da zakreću glavu – pobratime, jarane, dostu, od onog od kojeg i voda bježi pobjegla je davno svaka dobrina, i nafaka, i sve, pa i ti bježi sam.
Kada se, tu, na izlazu iz Sarajeva, ponad mevlevijske tekije, opraštao od Jahja-paše, koji bijaše bosanski namjesnik u dva navrata, ali oba puta ne duže od godine, zamoli ga taj da pred njegovom džamijom podigne česmu jer on sam nije stigao pošto ga iznenada diglo i šalje ga za beglerbega rumelijskog. Džamija bez česme ti je isto kao i janjičar bez sablje, reče mu Jahja-paša i svojim žalostivim glasom poremeti sve u njemu. I on, ne razmišljajući, obeća da će to učiniti, a da ništa nije znao o sarajevskim vodama. Umirujući svog prethodnika, prema kojem je bio pun divljenja zbog njegovih zasluga u bitkama u Siriji i Vlaškoj, on mu još reče da ništa ne brine i da će u spomen na njega dovesti najbolju i najčišću vodu i pritom ledenu i oštru kao Jahja-begova junačka sablja.
Već se sutradan Firuz-beg uspe na taj brijeg ponad Stare Varoši, na kojem Jahja-paša izgradi džamiju, i osta zapanjen ljepotom grada koji se pred njim, gotovo spiralno raznizavao s okolnih bregova i svrdlao u ravnicu oko rijeke. Tada mu rekoše da je najbliže vrelo s vodom kakvu je obećao Jahja-paši, gore, na Sedreniku, pod tom špicastom stijenom, koja dominira krajolikom, a dotamo ima i više od hiljadu rastega.
Nije bio baš zadovoljan ovim saznanjem, ali više se nije imalo kud, obećanje se moralo ispuniti, pa snevoljen, zamoli pratnju da ga ostavi samog. I dok je tako stajao na rubu prostranog harema Jahja-begove džamije i gledao dolje, u ravnicu pod sobom u kojoj se već raširila ozbiljna kasaba, pomisli on kako bi ako već mora povlačiti svu tu vodurinu s tog Sedrenika, i polagati hiljade čunkova, onda mogao sagraditi i kupatilo. Da, prvo što je primijetio jučer, kada je projahao kroz čaršiju spuštajući se prema Skender-begovim dvorima, bilo je to da kasaba oskudijeva s hamamima i da svaki od trgovaca i gazda koji mu se primakao da mu cjeliva ruku zaudara na ustajao znoj. Te misli ga udobrovoljiše i Firuz-beg poče polahko koračati i zagledati se prema čaršiji tražeći najpogodnije mjesto na kojem bi proveo svoju zamisao.
Dok je tako prelazio pogledom po čaršiji, sjeti se on oproštajnih riječi svoga prethodnika, koji mu reče ovako: “Dobar je ovaj narod, pitom, ali neobrazovan i lahkovjeran i lahko se uzjoguni.” I tu se, sasvim proizvoljno, zakoti u njegovoj svijesti ideja kako bi gore, na tom blagom brežuljku, što se podiže u desnom kraku velike rasjekline koja brdo ponad grada pola na dva dijela, uz sami budući vodovod, da, baš tu bi mogao sagraditi mekteb i medresu i sve bi to finansirao prihodima od hamama, i od hana, i od dućana i trgovki koje bi postavio posvud uokolo u samom srcu čaršije.
ČARŠIJSKI HAMAM
Četiri godine trebalo je ideji da sasvim sazrije u nespokojnom Firuz-begu. Toliko je, naime, prošlo od one godine kada je imenovan za namjesnika na Bosni do početka prvih radova. Sarajevski hroničari pretpostavljaju da se gradnjom otpočelo u ljeto 1509. godine, a kao dokaz podastiru jedan dokument iz dubrovačkog arhiva. Ondje je, pod datumom 21. maj 1509. godine, zabilježeno da je Vijeće umoljenih uslišilo molbe bosanskog namjesnika Firuz-bega i poslalo u Sarajevo dva zidara i četiri pomoćna radnika da otpočnu s gradnjom hamama.
Zahvaljujući položaju u samom srcu čaršije, hamam je odlično zarađivao i Firuz-beg je mogao biti zadovoljan i spokojan napustiti Bosnu. Ali, još dugo je pred samu zoru prepadnuto iskakao iz sna jer bi iznenada, niotkud, dolazilo do njega bijesno šumorenje sedreničke vode s kojom se naganjao bespoštedno i krotio je ravnih sedam godina. Na historijskim drumovima trag mu se sasvim zameće, a dvanaest godina nakon odlaska iz Sarajeva spomenut će ga, kao rahmetliju, vakufnama Muslihudina Čekrekčije, koji te godine podignu džamiju odmah poviše njegovog hamama. U dijelu u kojem nabraja dvadeset devet uvakufljenih dućana, Čekrekčijina vakufnama kazuje ovako: “...osam se nalazi u čaršiji sabljara u gradu Sarajevu, šest blizu zavije Turna-dedetove, devet blizu merhum Firuz-begovog hamama i pet u vrelu Ajas-pašinu...”
Sama Firuzbegova vakufnama nije sačuvana, a ni od zadužbina ne ostade mnogo. Medresa se skruni u pepeo kada Eugen Savojski zapali Sarajevo i niko ne nađe za shodno da je obnovi, mada se i danas dio grada u kojem je gotovo cijela dva stoljeća stajala uspravno i širila oko sebe znanje, zove po njoj – Medrese. Ostatak Firuz-begovog vakufa nije imao sreće s mutevelijama pa 19. stoljeće zatiče hamam oronuo, a kupole mu bijahu tako propale da je narod strahovao da bi se svakog časa mogle obrušiti pa nikom ne bi do kupanja i sasvim prestadoše dolaziti te mutevelija uskoro gurnu ključ u bravu i zamandali vrata.
Punih četrdeset godina stajao je Firuz-begov hamam sasvim napušten, a onda mu se desi ono što se malo kojoj građevini izgrađenoj za narodno dobro i datoj u vakuf moglo dogoditi. Iako je prodavanje vakufa bilo strogo zabranjeno, i nezamislivo, ipak, desi se da mutavelija – ime da mu ne spominjemo – prodade napušteni Firuz-begov hamam. Kupi ga 8. aprila 1849. godine, kako stoji u ugovoru, Fadil-paša Šerifović, jedan od najbogatijih i najutjecajnijih Sarajlija tog doba, kojeg će Omer-paša Latas u vrh dvije godine prognati u Istanbul. Historičar Hamdija Kreševljaković, koji je imao uvid u spomenuti ugovor, kazuje u svojoj studiji Banje u Bosni i Hercegovini (1462-1916) da nije riječ ni o kakvoj kupovini, već, ne potežući težih riječi, o čistom činu legalizacije prisvojenog, te da se u ugovoru ne navodi čak ni isplaćena suma.
MUTAVELIJA ČAJO
Dugo je mutavelija Čaršijskog ili Firuz-begovog hamama bio Mula Omer-aga, sin hadži-Husejinov, kojeg narod zvaše Čajo, a živio je u Carevoj mahali. Za vrijeme njegove uprave hamam bijaše na takvoj cijeni da je za iznajmljivanje trebalo izdvojiti i do 7.000 akči, a to je i za cijelu trećinu bilo više od cijene iznajmljivanja drugih sarajevskih hamama. Bio je Čajo poštovan čaršijski čovjek i ulijevao je Sarajlijama nesagledivo povjerenje otkako u najvećem poštenju sagradi hadži-Beširov han, pa ga zbog toga sam kadija metnu za povjerenika kada se gradila mešćema. Akča nije smjela usfaliti niti je kome smjela ostati neisplaćena nadnica. Do iza ponoći znao je Čajo presjediti uz svijeću škiljeći nad svojim defterima i računima ispisanim sitnim rukopisom. Taj se ni papirom nije razmetao, a kamoli čime drugim i građevinskim materijalom. Plaćao je pošteno i po računu, nikada se nije desilo da je bilo ko od mnoštva radnika, koji se izredaše na mešćemi dok je ne zgotoviše, ma i progunđao od nezadovoljstva, a o repovima i pričama koje bi se čaršijom pričale nakon ovakvih velikih poslova nije bilo ni zbora. Zbog toga ga metnuše za muteveliju Čaršijskog hamama, da izmjere koliki će se sad upisivati prihodi i kakvi rashodi – govorilo se općenito, a mislilo se na pređašnjeg upravnika koji je pri rashodima plaćao najviše cijene u čaršiji, pa je poslije polao profit s dobavljačima drva, peškira i sapuna.
Inače, Čajo nije bio čovjek od potrebe i tuđi hak mu nikada nije zapeo za oko. Kazuje se da je u Varešu imao majdane, dućane i vrlo mnogo nekretnina. S položaja mutevelije najvažnijeg hamama u Sarajevu povukao se kada je konačno postao aga dalkiliča, pripadnika osmanskih vojnih jedinica, koje su naziv dobile po goloj sablji – dalkilič. Ali, ta ga dužnost sasvim obeshrabri i baci u malodušnost. Navikao da je u stalnom pokretu, da uvijek ispred sebe ima barem dva problema koja trenutno treba riješiti, a vremena nikada dovoljno, uhvati ga neka podla lijenost i on sav zaraste u nju. Do te mjere se usjedio da se kazivalo da je u vrijeme kada se potpuno povukao od svijeta i sasvim preselio u Vareš težio 120 oka, a korak mu bijaše slonovski. Neki kazivahu da je otekao opijajući se. Znao je, vele, sam preko noći slistiti cijelu pleterušu vina, te mu, naposljetku, šejtan dođe i po pamet, pa je sasvim izludio.
Jednom dođe iz Vareša priča kako je u tom svom ludilu Čajo doživio vizionarsko nadahnuće. Kazivali su da je prorekao kako će umrijeti u godini kada Sarajevo prekrije paučina, a na granicama Bosne hrastovi ostanu sasvim golotrbi, bez ijednog lista, a on, Čajo, umrijet će od zaduhe. I svi se u Sarajevu nasmijaše ovoj ludosti i zavrtješe prstima oko sljepoočnice, a malo ko se spomenu tada velikog Čajinog poštenja i umijeća oko vođenja poslova koji su zahtijevali dinamiku, visprenost i tačnost u računu. Ali, dvije godine nakon te vijesti Čajo umrije, iznenada, baš onako kako je nagovijestio – začepi mu se grlo, dva dana iz njega je pištalo, a trećeg začepljenje bi potpuno i on izdahnu u velikim mukama. U sarajevskom sidžilu ostade zapisano da je Čajo Omer-aga, sin hadži-Husejinov, iz Careve mahale, umro 15. muharema 1191. (23. februara 1777.) godine, da mu je ostavina iznosila 14.000 groša, te da je uvakufio jednu trećinu svoga imetka u dobrotvorne svrhe. I ništa više. I svi misliše da je ono pretkazanje bilo čisti trefak.
Ali ne prođe možda ni cijeli mjesec kako Čaju spustiše u mezar a po Sarajevu se pojaviše čudnovati crvi. Niko nikada nije vidio ništa slično niti je i slutio da postoji takva odlučnost. Bili su neuništivi. Prvo napadoše na zerdelije. Za tri dana obrstiše sve i jedan list na njima i, onako naduhani od prejedenosti, počeše da otpadaju, pa se nije moglo proći kaldrmom a da se ne nagazi na tog čudnog gosta. Djeca bi se igrala po cijeli dan takmičeći se ko će ih više zgnječiti. Ali, bez obzira na to, nije ih se moglo uništiti, izvirali su sa svih strana i sad pređoše na požegače. Njih opustošiše u jednom dahu. Toliko su se namnožili, da su na mnogim mjestima po baščama i po travi počeli ispredati paučinu, tako da je drveće od te paučine izgledalo kao da je obeharalo. Najzad su je počeli ispredati i po avlijama, sadžacima, divanhanama i sofama – posvud.
“Njihova navala bila je tolika da su neki stanovnici, kako sam čuo, morali ostaviti svoje kuće i preseliti se na druga mjesta”, zapisuje zabrinuti Mula Mustafa Bašeskija. “Kratko rečeno, Bog zna da se nešto slično događa u pet stotina godina jednom, a ima pojava koje se dešavaju u hiljadu godina jednom. Dakle, sve gradske bašče i drveće bili su poput pepela izgorjelog duhana. Ovaj ružni prizor posmatrao sam sa Nišana i drugih uzvišenja. Voće je bilo ogoljelo i ne bijaše nigdje traga zelenilu.”
Dok su Sarajlije izlazile na Nišan i gledale svoje Sarajevo obraslo u paučinu, dođe iz Krajine Mustafa-baša iz Kračula, onaj što je trgovao s Austrijom. On donese priču kako su ondje nekakvi leptiri, ogromni, a narod ih zove prndilj, pojeli sve lišće na hrastovim šumama. Obrstili su ih tako temeljito, pričaše Mustafa-baša svojim skoljenim komšijama, da su stabla ostala potpuno gola, a bilo ih je toliko da bi svojim tijelima oblijepili cijelo stablo i kada bi inasan prolazio pored šume mogao je čuti kako uslast grickaju mlado lišće. Tad se neko od prisutnih dosjeti da onomad dođe iz Vareša priča kako je Čajo prorekao da će umrijeti u godini kada Sarajevo prekrije paučina a hrastovi na granici ostanu golotrbi, tobe jarabi, tobe estagfirullah – Bože, Ti sačuvaj i sakloni.