Početkom juna 1992. intenzivirano je formiranje brigada i drugih jedinica i planiranje borbenih dejstava. Predsjedništvo RBiH je već 4. juna 1992. donijelo odluku o formiranju 14 novih jedinica Teritorijalne odbrane. Nakon mukotrpnih pregovora, 5. juna je iseljena kasarna „Maršal Tito“. Zauzvrat, Štab TORBiH je od JNA dobio značajna materijalno-tehnička sredstva, odnosno oružje, oruđa i municiju raznih kalibara. Posebno su za odbranu grada bila dragocjena oruđa, haubice raznih kalibara, samohotke i minobacači. Već nakon 12 sati od preuzimanja oruđa iz kasarne „Maršal Tito“, 6. juna 1992. formirana je Prva samostalna mješovita artiljerijska brigada RgŠTO Sarajevo, koja je raspolagala sa preko 5.000 granata raznih kalibara.411

S obzirom na to da je TO u Sarajevu, što pregovorima oko iseljavanja kasarni JNA, što zarobljavanjem, a i na druge načine, uspjela doći do znatnih količina oružja i municije, a jedinice van Sarajeva još i više, borbeni moral boraca TO je naglo porastao.412 Štab TORBiH, na čelu sa Seferom Halilovićem, procijenio je da su stečeni uslovi za deblokadu Sarajeva, i to dejstvima jedinica izvan i unutar prstena opsade grada.

Ova operacija nazvana je „LJETO-92“, a početak borbenih dejstava planiran je za 6. juni 1992. u pet sati ujutro. Prema dogovoru komandanta Štaba TORBiH i ministra za unutrašnje poslove, u operaciji deblokade Sarajeva učestvovalo je i po 300 policajaca iz svih sarajevskih općina koje su se stavile pod komandu RgŠTO Sarajevo. S Igmana i slobodne teritorije hadžićke općine jedinice TO i MUP-a trebalo je da napadnu kasarnu i vojna skladišta u Žunovnici, te neprijateljske linije u rejonima Kasatića, Drozgometve, Dupovaca i Košćana.

Snage TO iz pravca Kiseljaka trebale su napasti: Batalovo brdo, Kobiljaču i Rakovicu, a snage TO iz Visokog objekte: Vratnica, Dobranjsko brdo i Višegrad.

Nema sumnje da je Glavni štab VSrRBiH saznao za plan „LJETO-92“, pa je spremno dočekao ovu operaciju Teritorijalne odbrane RBiH.414 Pripremajući se za napadna dejstva radi ostvarenja petog strateškog cilja srpskog naroda - podjele grada Sarajeva, GŠ VSrRBiH je uporedo planirao odbranu od predstojeće ofanzive TORBiH, pa je 6. juna 1992, odnosno na dan kada je trebalo da počne deblokada Sarajeva, svim korpusima izdao Direktivu za dalja dejstva, sa prioritetnim zadatkom da čvrsto drže dostignute linije, spriječe „prodore DTG i snaga neprijatelja u zahvatu osnovnih pravaca“, a dijelom snaga nastoje „izvoditi aktivna ofanzivna dejstva radi čišćenja teritorija od zaostalih grupa i pojedinaca neprijatelja“.

Ciljevi ove ofanzive, kako je navedeno u direktivi, bili su: čišćenje dijelova Sarajeva s većinskim srpskim stanovništvom i obezbjeđenje šireg područja Aerodroma, presijecanje grada pravcem Nedžarići − Stup − Rajlovac, zauzimanje i čišćenje Mojmila, Dobrinje, Sokolović-Kolonije i Butmira, deblokada komunikacija Trnovo − Sarajevo i Zlatište − Pale, te uz obezbjeđenje s pravca Goražda, Rogatice i Žepe, obezbjeđenje komunikacije Sarajevo − Sokolac − Vlasenica. Ovi zadaci postavljeni su Sarajevsko-romanijskom korpusu, uz sadejstvo sa Hercegovačkim i Istočnobosanskim korpusom.

„Prema podacima kojim raspolažemo“, pisalo je u ovoj direktivi Glavnog štaba VSrRBiH, „neprijatelj je krenuo u sveopštu ofanzivu ka Sarajevu na pravcima: Zenica − Visoko − Ilijaš, Kiseljak − Hadžići i Pazarić − Hadžići. Verovatne namere neprijatelja su da izvrši deblokadu Sarajeva sa severa i zapada“.

Gotovost za napad bila je 8.6.1992. u 06,00 sati. Zadatke iz direktive trebalo je realizovati u vremenu od 8 do 10 dana. Kao što se vidi, vremenski su se podudarili planovi Štaba TORBiH o deblokadi Sarajeva i GŠVSrRBiH o presijecanju glavnog grada Bosne i Hercegovine navedenim pravcem.

Borbe u okviru Operacije „LJETO-92“ počele su, prema planu, 6. juna 1992. „bez stvarno izraženog težišta“. U Arhivu ARBiH ne postoji naređenje za operaciju „LJETO-92“. Doduše, Ibrahim Dervišević, u to vrijeme komandant Odreda TO Velešići, tvrdi da je glavni pravac napada snaga TORBiH iz okruženja bio: Stup − Azići − Vrelo Bosne − Blažuj i da je tim pravcem napadala 1. sandžačka brigada. Međutim, u izvještaju Komande SRK o borbama u i oko Sarajeva 6. juna 1992. uopće se ne spominju bilo kakvi napadi jedinica TORBiH od Azića i Stupa.

U zoru 6. juna 1992. počela je da dejstvuje 1. samostalna mješovita artiljerijska brigada iz Sarajeva i to po srpskim položajima na Borijama, Biosku, Vracama, Grbavici, Mrkovićima, Poljinama, Hrasnu Brdu, kasarni u Lukavici i drugim ciljevima.419 Prvog dana borbi određene uspjehe postigle su jedinice koje su napadale na visočkom pravcu, odnosno iz Breze, Župče i Visokog. Na ovom pravcu jedinice TO potisnule su srpske snage, ali neprijatelj nije bio „potpuno razbijen i uništen kako bi se deblokirao put Visoko − Sarajevo“.

U izvještaju SRK od 6. juna 1992. naglašano je da „u rejonu Ilijaša“, a to je bio visočki pravac, „neprijatelj vrši pešadijski napad kombinovano sa artiljerijskom vatrom“, da je napad odbijen, ali da su njihove snage i dalje „izložene stalnom pritisku“. Iako nije bilo sinhronizovanog napada jedinica TO sa spoljne strane prstena opsade grada, jer dok su jedinice TO na visočkom pravcu u napad krenule u četiri sata ujutro, jedinice od Kiseljaka prema Han-Ploči i Kobiljači napale su u sedam sati uvečer, ipak su borci TO i na kiseljačkom pravcu postigli početne uspjehe, što je Komanda SRK pravdala time da je ovdje „odnos snaga 1:5 do 1:9 u korist neprijatelja“.

Na hadžićkom pravcu, pored jedinica OpŠTO Hadžići i Združenog odreda „Igman“, u operaciji su učestvovale jednice iz Konjica, Jablanice, kao i jedinica dobrovoljaca formirana od građana Bosne i Hercegovine u Hrvatskoj. Opet je u prvom planu bio napad na kasarnu i skladišta municije u Žunovnici, te na srpske položaje u Kasatićima, Drozgometvi, Dupovcima i Košćanu. Ali, pomak nije ostvaren.

Pripadnici Teritorijalne odbrane Hrasnice i Butmira izvele su također artiljerijsko-pješadijski napad na srpske položaje na Ilidži i Vojkovićima, dok su iz Sokolović Kolonije i Kovača dejstvovali artiljerijom. Operacija „LJETO-92“ nastavljena je i narednog dana, posebno sa vanjske strane prstena opsade, ali su linije odbrane ostale nepromijenjene. Srpske snage su nemilice razarale Sarajevo, zapalile jedan od UNISovih nebodera i Kasarnu „Maršal Tito“.

Najuspješniji dan u operaciji „LJETO-92“ bio je 8. juna 1992. godine, kada su jedinice RgŠTO Sarajevo i MUP-a unutar grada vodile borbe na svim pravcima i oslobodile značajne objekte na platou Žuči: Orlić, Krstac i Volujak. Ovu pobjedu na brdu Žuč izvojevali su borci odreda Velešići i Pofalići I iz sastava OpŠTO Novo Sarajevo, u sadejstvu sa snagama općinskih štabova TO Novi Grad i Vogošća.

U toku borbi za Žuč u ispomoć je stigla i grupa boraca Prve sandžačke brigade i Specijalne jedinice MUP-a.

U bici za oslobođenje Orlića na Žuči, 8. juna 1992. zarobljene su dvije haubice 105 mm, dva brdska topa B1 76 mm, jedan top ZIS 76 mm, četiri minobacača 120 mm, 20 minobacača 60 mm, jedan PAT 20/3 mm, tri PAT-a 20/1 mm, jedan PAT 40 mm, šest PAMova 12,7 mm, oko stotinu pušaka, više stotina hiljada komada municije raznih kalibara, te više teretnih i putničkih vozila i razne druge opreme.

Oslobađanjem velikog dijela brda Žuč i dominantne kote Orlić, stvoreni su povoljni uslovi za daljnje uspješne napade na ovom pravcu. Branioci Sarajeva su 8. juna uspjeli presjeći put za Pale preko Trebevića u rejonu Prvog šumara. Također su ovladali linijom Priješko brdo - Smiljevići - Uglješići, ali je ovaj napad u popodnevnim satima zaustavljen.

Uporedo s napadom na Žuč pripadnici TO i MUP-a s unutrašnje strane prstena opsade Sarajeva napali su srpske položaje na pravcima Sedrenik − Pašino brdo − Biosko, Podhrastovi − Grdonj − Mrkovići, Jevrejsko groblje − Vraca i Ivana Krndelja − Zagorska − Ozrenska (Hrasno Brdo). U sklopu napada na Hrasno Brdo i Vraca vođene su i borbe za oslobađanje Grbavice. Međutim, ni na jednom od ovih pravaca nije bilo značajnijih uspjeha.

Doduše, u bici na Hrasnom Brdu, koju su predvodili pripadnici Specijalne jedinice MUP-a RBiH, do popodnevnih sati oslobođeno je dosta kuća u ulicama Milinkladska, Vrbovska i Zagorska. Ali, nakon što su srpske snage na ovaj pravac poslale pojačanje, a posebno nakon pogibije Vinka Šamarlića, komandira čete MUP-ovih specijalaca i teškog ranjavanja Jusufa Lošića, komandanta Odreda Pofalići II, napad je obustavljen.

U dokumentu Komande SRK-a od 8. juna 1992. zabilježeno je da su borbe vođene i s druge strane prstena opsade Sarajeva: na Ilidži, u Hadžićima, Rakovici i Ilijašu, ali da se te linije „uspješno brane“. Također je navedeno da su gubici SRK-a u borbama 8. juna 1992. bili osam mrtvih i 62 ranjena, te da su im oštećena dva tenka i pet transportera. Komanda SRK-a je na kraju ovog izvještaja o borbama u Sarajevu zatražila „dejstvo avijacije po Mojmilu brdu i na pravcu Žuč − Hum − Kobilja glava“.

Pobjedama od 8. juna 1992. godine jedinice TO i MUP-a nisu samo oslobodile dio okupirane teritorije našeg glavnog grada unutar prstena opsade, nego su i poremetile planove agresora da upravo toga dana izvede ofanzivu na Sarajevo i presiječe ga.

Ohrabren uspjesima, komandant Štaba TORBiH je 8. juna RgŠTO Sarajevo i općinskim štabovima TO u gradu naredio da produže napade i narednog dana, da bi 9. juna ujutro izdao novo naređenje komandantu RgŠTO Sarajevo da jedinice ovog štaba u toku dana moraju „zauzeti i ovladati sljedećim rejonima - objektima: Poljine, Mrkovići, Osmice, Biosko, Faletići, Brus − Vidikovac, Vrace, Mojmilo, Dobrinja IV i V i Nedžarići. Bili su to nerealni zadaci i većina ovih objekata nije oslobođena ni do kraja rata.

Nažalost, plaćena je visoka cijena vojnih uspjeha. Tačnih podataka nema ali se pretpostavlja da je u vojnih operacijama poginulo između 150 i 200 pripadnika Armije R BiH i MUP-a R BiH. (Monografija Prvog korpusa Armije R BiH)