Od vremena osnivanja 330. godine, pa sve do danas Istanbul predstavlja jednu od najznačajnijih kulturnih i političkih prijestolnica svijeta. Ovaj je grad oduvijek privlačio pažnju, bez obzira na to jesu li u njemu stolovali rimski imperatori, bizantijski carevi ili osmanski sultani. Budući da se prostire na dva kontinenta, i to na mjestu koje geopolitički predstavlja granicu Istoka i Zapada, onda je sasvim jasno, ako poznajemo historiju, zašto Istanbul u simboličnom smislu odvaja, ali i sastavlja ta dva svijeta. Ipak, posljednjih 600 godina Istanbul je grad islama, velebnih džamija, medresa i sultanskih palača i upravo je to period koji nas ovdje zanima.

Iako je još u ranoj historiji Osmanskog Carstva postao glavnim gradom (odmah poslije zauzimanja 1453. godine), temeljne smjernice vjerske arhitekture formirane su u prethodnim prijestolnicama, prije svega u Bursi i Edirneama. Međutim, tek će kroz urbanu ekspanziju doći do razvoja najviših dometa stila. Gotovo sve što je značajno u osmanskoj arhitekturi poslije 1453. godine gradi se u Istanbulu. Ovdje susrećemo dva kapitalna djela pozne brusanske škole, Mahmud-pašinu i Murat-pašinu džamiju. S druge strane, ranocarigradski stil ovdje najviše dolazi do izražaja. Klasični period nastaje i završava se u Istanbulu pa njegovo izučavanje skoro pa možemo ograničiti samo na ovaj grad. Sličan stav važi i za postklasični, takozvani barokni period. Najznačajnije građevine kasnijih sultana nastaju upravo ovdje.

OČUVANJE ISTANBULSKIH CRKVI

Prema tome, nemjerljiv je značaj Istanbula za razvoj osmanske arhitekture. Grad u 16. stoljeću postaje uzorom islamskog svijeta, a sultani preuzimaju prerogative halifa i čuvara dvaju svetih hramova – u Meki i Medini. Međutim, glavni izazov s kojim su se suočile Osmanlije poslije osvajanja jeste njegova preobrazba iz hrišćanske u islamsku prijestolnicu. Ta promjena nije imala rušilački karakter. Mnogo se toga gradilo planski i postupno.

Ovdje treba naglasiti da su mnoge crkve sačuvane tako što su pretvorene u džamije. Neke neposredno poslije osvajanja, a neke dosta kasnije (najviše u periodu sultana Bajazida II). Među njima je svakako najpoznatija Aja Sofija, dok neke crkve/džamije dobijaju i nova imena poput Crkve manastira Konstantina Lipsa, koja dobija ime Fener Isaov mesdžid, zatim manastira Krista Pantepoptes, koji je preimenovan u Eski Imaret džamiju, ili Crkve Svetog Teodosija, koja postaje Gul džamija. Većina preobraženih crkava dobija novi unutrašnji dekor, a izvana su dodavani trijemovi i munare. Aja Sofija prvu kamenu munaru dobija u vrijeme Mehmeda II el-Fatiha, Selim II dodaje drugu, a Murad III preostale dvije. Možda i najsretniji primjer ovakvih intervencija predstavlja crkva Saints Sergius and Bacchus, originalno izgrađena 527. godine, a pretvorena u džamiju tek 1505. godine, kada je i prozvana Mala Aja Sofija. Trijem koji je tom prilikom izgrađen savršeno je dobro uklopljen u raniju arhitekturu, a veoma usklađeno, mada i neobično, djeluje munara koja nije fizički povezana s crkvom.

Navedene preobrazbe imale su veoma važnu funkciju, a to je bilo očuvanje ovih objekata od totalnog propadanja zbog nekorištenja. Time su Osmanlije sasvim svjesno sačuvale spomen na bizantijsku arhitekturu, a samim tim i učinile veliku uslugu hrišćanskom svijetu. Slično tome, zadržana je i prethodna urbanistička podjela grada sa starim trgovima i glavnim ulicama.

Konstantinopolj je bio grad kojem nije trebalo mnogo dodavati ili oduzimati. Na širem području današnjeg Sultan Ahmedovog trga, za vrijeme bizantijske vlasti, nalazio se veoma zgusnut raspored građevina, a veliki dio tog prostora zauzimao je čuveni hipodrom. Ovaj dio grada predstavljao je u periodu oba carstva područje od izuzetne urbane važnosti zbog svog elitističkog karaktera (tu su u 16. stoljeću bile smještene rezidencije velikih vezira), a i danas je centralno mjesto savremenog Istanbula. Ovdje treba posebno naglasiti kako osmansko osvajanje grada nije imalo za cilj zatiranje druge i drugačije kulture i civilizacije. To nije bilo “barbarsko zauzimanje Rima” niti “rimsko zauzimanje Kartage”. Nije bilo ni govora o nekoj osvetničkoj gesti, niti je Konstantinopolj trebao biti primjer drugima. Grad je osvojen iz strateških, ali i civilizacijskih razloga. Već od samih početaka islama, kada je u hadisu nagoviješteno zauzimanje Konstantinopolja od neimenovane islamske vojske, ovaj grad postao je svojevrsna opsesija mnogim muslimanskim vladarima, a upravo je pod tim dojmom sultan Mehmed Fatih i krenuo u njegovo osvajanje. To nije značilo ni neku novu, “islamsku” obnovu Rimskog Carstva, ali jeste uspostavljanje određenog civilizacijskog kontinuiteta. Istanbul postaje “terasa” s koje Osmanlije počinju posmatrati Evropu, ali isto tako i mjesto prema kojem će Evropa upirati čežnjive poglede opčinjena bogatstvom i snagom nove islamske prijestolnice.

OBNOVA GRADA

Međutim, grad je poslije osvajanja 1453. godine bio u prilično lošem stanju, pa je došlo do obnove i ubrzane transformacije. Mnogi dijelovi fortifikacijske arhitekture (koja je i najviše stradala prilikom opsade) bili su sanirani i dodatno utvrđeni. Interesantno je napomenuti da je prva osmanska građevina u neposrednoj blizini grada podignuta još 1395. godine od sultana Bajazida I. Riječ je o poznatoj Anadoluhisar tvrđavi (na azijskoj obali Bosfora), koja je dugo predstavljala istureni vojni punkt Osmanlija. Skoro šezdeset godina poslije, preko puta Anadoluhisara, na evropskoj obali Bosfora, neposredno pred napad na grad, Sultan Mehmed II el-Fatih gradi monumentalno utvrđenje Rumeli Hisar, koje je trebalo omogućiti dodatnu blokadu grada. Radovi su bili gotovi za nešto više od četiri mjeseca, a svaku od tri kule gradile su različite paše: Zaganos-paša, Candarli Halil-paša i Saruca-paša. U to vrijeme Rumeli Hisar predstavljao je krajnji domet vojnog inženjerstva po kojem su Osmanlije bile poznate. Danas je ovo utvrđenje jedan od simbola grada, a zbog svog izgleda ima izuzetnu ambijentalnu i estetsku vrijednost.

Grad je u svojoj ranoj historiji doživio i znatne demografske promjene. Pokrenuta je kampanja doseljavanja muslimanskog stanovništva iz unutrašnjih dijelova carstva, prije svega iz Anadolije. Vjerska tolerancija Osmanlija omogućila je da se početkom 16. stoljeća doseli i veliki broj Jevreja protjeranih iz Španije. Svojim naglim širenjem Istanbul je postao metropola u kojoj je živio veliki broj ljudi različitih vjera i narodnosti, što je stvaralo veoma pozitivnu klimu suživota, za razliku od vjerske netolerancije prisutne u većini evropskih gradova tog vremena.

TOPKAPI PALAČA

Prvi značajniji graditeljski poduhvat sultana Mehmeda II u novoj prijestolnici bila je izgradnja Saraja, sultanske palače, koja je odmah zamišljena i kao sjedište državne uprave. Tačnije, Mehmed je oko 1455. godine započeo gradnju dviju palača, one koju danas znamo kao Topkapi i one koja se nekada nalazila na placu današnjeg Istanbulskog univerziteta, a koja je imala naziv Eski Saray i čiji su posljednji ostaci srušeni u 19. stoljeću.

Topkapi je izgrađen na najljepšem mjestu u gradu, na prvom istanbulskom brežuljku, na parceli iza Aja Sofije s prelijepim pogledom na Zlatni rog, Mramorno more i Bosfor. Topkapi palača nije izgrađena kao jedna zgrada i cjelovit objekt, kao što je to slučaj s evropskim palačama, niti je u potpunosti završena u vrijeme sultana Mehmeda II. Riječ je o arhitektonskom kompleksu orijentalnog tipa s paviljonima i unutrašnjim dvorištima. Prvi paviljon izgradio je sultan Mehmed II zajedno s još nekoliko manjih objekata. S vremenom su sultani dodavali nove ceremonijalne zgrade, pa je Topkapi tokom stoljeća stalno poprimao novi izgled. Ostala je poznata gradnja Bagdadskog paviljona povodom osvajanja ovog grada od sultana Murata IV. Hronološki raspon sačuvane arhitekture obuhvata kompletnu aktivnu historiju palače. U osnovi se Topkapi sastoji od privatnog dijela, u kojem su živjeli sultani s porodicom i poslugom, i javnog dijela, koji je služio administraciji. Kada pogledamo prostornu shemu palače, uvidjet ćemo da se maksimalno insistiralo na fizičkoj odvojenosti privatnog i javnog dijela.

ISTANBULSKI BEDEMI

Četiri godine poslije osvajanja, na krajnjem zapadnom dijelu grada, na Teodezijevim zidinama, sagrađeno je, a jednim dijelom i dograđeno na ostacima ranije građevine, Yedikule (utvrđenje Sedam tornjeva). Za vrijeme Bizantijskog Carstva taj dio zidina predstavljao je tek nešto istureniji bedem, a kojeg Osmanlije bitno proširuju prema unutrašnjosti dodajući nove monumentalne kule. To utvrđenje nije imalo prioritetnu vojnu namjenu, mada je u njemu bio smješten manji vojni garnizon, već je iskorišteno za potrebe smještanja carske riznice, a služilo je i kao zatvor. S vremenom se oko Yedikule formirala mahala.

Općenito gledajući, Istanbul je i prije i poslije osvajanja bio grad bedema i monumentalnih kapija. Na minijaturama iz 16. stoljeća primijetit ćemo da je kompletan grad, zajedno s Galatom, bio okružen zidinama i kulama. Unutrašnji sistem gradskih kvartova zasnivao se dobrim dijelom na ranijim bizantijskim kvartovima, pa je, tako, glavna pijaca (današnja Kapali čaršija) izgrađena na mjestu centralnog bizantijskog trgovišta. Čuvena podzemna cisterna za vodu i dalje je nastavila služiti svojoj svrsi, a bizantijske upravne zgrade postaju nova administrativna sjedišta Osmanlija, mada se od takve arhitekture danas malo šta sačuvalo. Prema tome, Konstantinopolj je, civilizacijski gledano, postao “naslijeđeni” grad s obzirom na to da je kontinuitet njegove slave i arhitektonskog razvoja nastavljen i u Osmanskom Carstvu.

GRAD KULIJA

Međutim, ono što je Istanbul s vremenom istinski preobratilo u islamski grad jesu kulije, specifični arhitektonski kompleksi koji su urbanistički objedinjavali džamije s medresama, bibliotekama, javnim kuhinjama, bolnicama, musafirhanama i drugim objektima. Kulije su automatski postajale dijelom vakufa (privatna imovina koja je bila darovana za javno dobro). Neke kulije bile su ogromne, zauzimale su čitave gradske kvartove, poput onih u sklopu džamija Sultana Mehmeda II el-Fatiha i Sulejmana I Kanunija. S obzirom na to da je svaka veća džamija imala svoju kuliju, a takvih je bilo nekoliko desetina u Istanbulu u 16. stoljeću, onda možemo pretpostaviti do koje su mjere takvi kompleksi definirali izgled grada.

Inače, u prvih 150 godina historije primjetan je izuzetno dobro osmišljen urbanistički sistem razvoja baziran na specifičnostima terena. Sve važnije džamije, ali i drugi objekti, gradili su se na takozvanim istanbulskim brežuljcima. Na prvom je još ranije sagrađena Aja Sofija, a kasnije i Topkapi palača. Na drugom se nalaze Bajazidova, Atik Ali-pašina i Nuri Osmanije džamija. Na trećem se nalazi Sulejmanija, a na četvrtom Fatihova džamija. Na petom brežuljku svojom ljepotom privlači pažnju džamija sultana Selima I, a na šestom Mihrimah sultanije, dok se na sedmom nalazi Cerah-pašina džamija. Čak je i Šehzade Mehmed džamija planski izgrađena na precizno izračunatom geografskom centru grada. Prema tome, najveće i najznačajnije istanbulske džamije bile su vitalne urbanističke tačke oko kojih se formiralo sve ostalo, a takav koncept usvojen je i kod planiranja drugih osmanskih gradova.

Ipak, kada govorimo o izgledu Istanbula iz njegove rane historije, ponajbolji opis nam dolazi iz pomalo neočekivanog izvora, tačnije iz jednog likovnog djela. Riječ je o minijaturi pod nazivom “Pogled na Istanbul i Galatu” iz 1537. godine, koju je naslikao poznati osmanski umjetnik, kartograf i matematičar Nasuh Matrakči, inače porijeklom iz Bosne. Ova čuvena slika Istanbula dio je obimnog putopisnog djela Fetihname-i Karabuğdan posvećenog pohodu sultana Sulejmana I na Bagdad, u kojem je i sam Matrakči učestvovao. U knjizi se nalazi veliki broj minijatura različitih gradova. To su uglavnom panoramski prikazi, s bližom okolinom, puni interesantnih detalja i prepoznatljivih objekata. Među svim tim minijaturama posebno se ističe slika Istanbula sa svojim gradskim četvrtima. Matrakči je želio predstaviti realnu sliku grada sa svim važnijim građevinama. Tu je ideju proveo tako dosljedno i precizno da nam njegova slika Istanbula i danas može poslužiti kao turistički vodič u kojem prepoznajemo više od osamdeset historijskih objekata. U njegovo vrijeme umjetnici su prikazivali gradove na veoma uopćen način. Minijature Istanbula, rađene od Osmana Nakaša ili Piri Rejsa, najvećim dijelom su klišeizirane, dok su u Evropi slikari gradskih panorama često primjenjivali metodu “posuđivanja” i sterilnog tipiziranja, gdje bi dijelove jednog grada integrirali u slike drugih gradova. Matrakčijev pristup svemu tome bio je potpuno drugačiji.

S obzirom na to da je minijatura urađena 1537. godine, na njoj ne nalazimo klasične građevine iz perioda djelovanja Mimara Sinana. Na minijaturi su prikazani i objekti kojih nažalost više nema, poput stubovne kolumne na Sultan Ahmedovom trgu koja je vjerovatno nekada bila dijelom bizantskog hipodroma. Na Ibrahim-pašinoj palači (danas Muzej turske i islamske umjetnosti) vidljiv je toranj koji više ne postoji. Na minijaturi je predstavljen i Eski Saray, prvobitna sultanska rezidencija koja je kasnije zamijenjena Topkapi palačom, a na čijem se mjestu danas nalazi kompleks Istanbulskog univerziteta. Na krajnjem zapadnom dijelu grada Matrakči je naslikao već davno porušenu bizantijsku palaču Blachernae. S druge strane Zlatnog roga vidljivi su bedemi koji okružuju Galatu. Posljednji ostaci tih bedema porušeni su u 19. stoljeću. Također, Matrakči je predstavio i Uskudar, koji se u to vrijeme tek razvijao. Na minijaturi su veoma lahko uočljive i najveće istanbulske džamije tog vremena, među kojima se ističu džamije sultana Mehmeda II, Selima I i Bajazida II. Matrakči je slikanjem ove minijature u naslijeđe ostavio ne samo originalno umjetničko djelo već i jedinstven historijski dokument.

(Iz neobjavljene knjige Kenana Šurkovića Uvod u osmansku arhitekturu)