Magazin Vojna povijest objavio je u posljednjem broju tekst Hrvoja Mandića pod naslovom Borbe za Nevesinje u veljači 1945. Za glavnog urednika Zvonimira Despota ova je tema i danas izuzetno zanimljiva i višeslojna jer, kako je to učitano u obrazloženjima teksta, govori o strašnim partizanskim zločinima nakon borbi. Međutim, u podužem tekstu koji opisuje stvarne događaje oslobođenja Nevesinja osvrt na zločine odnosi se samo i na isključivo pripadnike njemačke vojske i pripadnike bivše NDH koji su učestvovali u tim borbama.

Nijednom rečenicom Mandić se nije osvrnuo na stradanje nedužnog bošnjačkog civilnog stanovništva počinjenog od strane partizanskih jedinica po ulasku u Nevesinje. Zaključio je kako je najveće gubilište bila jama Novakuša u blizini Bišine, gdje je, prema njegovoj procjeni, ubačeno više od 1.500 ljudi. Jama je kasnije pretvorena u deponiju smeća pa potom zapaljena.

Bez obzira na političku tendenciju, Mandićevo istraživanje ipak je vrijedno utoliko što se nikad nijedan historičar nije bavio ovom temom, a razloga za to je napretek. Rahmetli Ismet Dedajić, prijeratni policajac na službi u Mostaru, a kasnije i saradnik sarajevskog Instituta za zločine, u nedavno objavljenoj knjizi navodi podatak da su partizanske jedinice prilikom oslobođenja Nevesinja, na bigajrihak, ubile oko 330 nedužnih civila Bošnjaka.

Mnogim Bošnjacima iz Nevesinja ova je tema i danas prekrivena velom tajni. Preživjeli svjedoci istinu o tome odnijeli su sa sobom na drugi svijet. Ni svojim ukućanima o tome nisu nikad govorili. Tek ponešto svjedočenja, pod egidom “Strogo povjerljivo”, sačuvano je do danas. Dedajić u svojim istraživanjima argumentira namjeru Vlade Šegrta da on i njegove jedinice preuzmu akciju oslobođenja Nevesinja. Navodno je svojim podređenim rekao: Oslobodite Nevesinje i u njemu imajte punu vlast 24 sata, što je bila krinka da se obračunaju s muslimanima u tom mjestu. Na sastanku je došlo do prepirke Šegrta s Omerom Mrganom, koji zbog toga ni 14 godina nakon stjecanja uvjeta nije proizveden u čin generala.

Prvi s kojim su se partizanski oslobodioci obračunali u Nevesinju bio je Kadrija Konjalija, istaknuti član Komunističke partije Jugoslavije još od 1937. Prema Dedajićevim navodima, Konjaliju je ubio Vlado Kešelj s Mirkom Golijaninom, Jovanom Vukovićem, Danilom Grahovcem, Božidarom Mučibabićem i drugima. S druge strane, simpatije prema Kadriji imao je Čedo Kapor, koji je naredio da se Konjalija ima pokopati uz sve vojne počasti, čemu se suprotstavio lično Vlado Šegrt.

Šegrt nije htio znati niti je ikad pokrenuo proces protiv četnika koji su tokom Drugog svjetskog rata ubijali Bošnjake u Nevesinju jer su i za Šegrta to bili “Turci” ili ustaše. Dedajić, nadalje, navodi imena ubijenih Bošnjaka za čije ubistvo nikad niko nije odgovarao, između ostalih, Omera Kljake, rođenog 1912. godine, Muhidina Hide Bašagića, rođenog 1918. godine, člana KPJ od 1940. godine, pripadnika partizanskih jedinica od prvog dana ustanka, Ramize Forić, rođene 1924. godine u Nevesinju.

Bošnjačko civilno stanovništvo tokom operacije oslobođenja Nevesinja masovno je ubijano na četiri mjesta: u gradu Nevesinju, u Kričanjama (Podveležje), u Gornjem nevesinjskom polju i na prilazu Mostaru na lokalitetu Malta. Ratna djejstva i panika mnoge od njih pokrenuli su da krenu od svojih kuća i da potraže sigurnije utočište. Mnogi su u strahu krenuli u nepoznatom pravcu ne bi li pronašli spas.

Partizanske jedinice su 14. februara 1945. godine u Nevesinju strijeljale 39 Muslimana, starih deset, 12 ili 60 godina. Tadašnji nevesinjski imam Veiz ef. Imamović, govoreći o tom zločinu, pričao je da je Kadrija Konjalija pozvao veću grupu muslimana da dočekaju “oslobodioce”. Njih 39 okupilo se ispred Careve džamije. Tad su se pojavili “oslobodioci” u civilnim odijelima od grubog sukna. Većina ih je nosila šubare na glavi, bez partizanskih obilježja. Uperili su oružje u civile i poveli ih prema Pijaci, koja je bila minirana, a odatle prema zgradi Sreza.

Njima su se pridružili i vojnici koji su imali u rukama opljačkanu robu iz muslimanskih kuća. Jedan od njih pozicionirao je mitraljez, a ostali su grupu primorali da se poreda u redovima od zgrade Sreza do pomoćne zgrade Opštine. Veiz ef. Imamović i Ismet-beg Bašagić, koji je bio jedan od rukovodećih ljudi u Vakufskom povjerenstvu tokom Drugog svjetskog rata i poslije njega, bili su u trećem redu. Mitraljezac je počeo obarati red po red. Imamović je pao na zemlju na leđa nepogođen. Na kraju njegovog reda pogođen je hropio slučajni prolaznik iz Sarajeva. Prezivao se Šljivo.

Nakon rafalne paljbe s postolja, mitraljezac je ustao i pucao po civilima hodajući od žrtve do žrtve.Tom je prilikom Imamović ranjen u članak lijeve noge. Jasno je čuo jednog od egzekutora kako požuruje mitraljesca da odmah krene na Pahljeviće jer “tamo ima živih balija”. U isto vrijeme Ismet-beg Bašagić i Ševko Ramović su potrčali iz posljednjeg reda da se sklone iza ugla pomoćne općinske zgrade. Propali su kroz trošan pokrov septičke jame i to im je u prvi mah spasilo živote. Ramović nije imao strpljenja da se pritaji u toj jami pa je krenuo prema porodičnoj kući. Silazeći niz stepenice Tepe, zaustavio ga je Srbin iz okolice Nevesinja, oslovljavajući ga imenom, i nanišanio. Ramović se nasmijao misleći da se ovaj šali. Pao je pogođen metkom u čelo. Ovu tešku scenu s druge strane potoka posmatrala je Kana Čizmić.

Kad se vreva smirila, Imamović se pridigao. Ranu je zamotao kaputom da ne bi ostavljao krvavi trag za sobom i prepuzao do kuće Museme Haznadarević. Zatražio je da se sakrije u trap i da mu daju malo hrane. Iste noći njegova supruga rodila mu je kćerku. U njegovom svjedočenju navodi se i to da su zločinci cijeli dan hodali od kuće do kuće i izvlačili ljude da ih ubiju. U dvorištu pravoslavne crkve strijeljali su pet srpskih djevojaka (Zaga Kolak, Salatić, Popović, Lažetić) jer su navodno plesale na nekim zabavama s četničkim oficirima. Taj događaj, prema mišljenju Imamovića, bio je pravi šok među partizanima i tako je zaustavljeno dalje krvoproliće nad civilnim stanovništvom. Prema kazivanju Hasana Trebovića, koje je zabilježio Ibrahim Kajan, Hasanov babo, Salko Korkut i Hamza Kazazić, nakon što se sve smirilo, pokupili su poubijane ljude na stočna kola, iskopali su veliku jamu na haremu, zajedničku grobnicu, i tu su ih sve zajedno pokopali... Na toj zajedničkoj kosturnici kasnije je napravljena fabrika trikotaže.

Dedajić u svojoj knjizi bilježi imena ubijenih Bošnjaka, imena onih koji su počinili zločine i donosi još tri svjedočenja uopćenog karaktera (Nefize Omerika, Alije Džemića, Osmana Čopelja Sabrije). Prema njegovim istraživanjima, ubijeno je ukupno 330 Bošnjaka. U samom gradu Nevesinju je 49 žrtava, iz mjesta Kričanje Dedajić navodi 50 imena ubijenih, dok je iz grupe od 50 civila uhapšenih na prilazu Mostaru uspio navesti tek njihovih 10 imena. Dedajić dalje kaže da je naprasno ubijeno ukupno 18 srpskih djevojaka pod sumnjom za “kolaboraciju” s neprijateljem.

Dedajić je na osnovu svojih istraživanja i iskaza devet spomenutih koji su preživjeli masakr donio i spisak osoba koje su vršile ubistva. Na tom spisku nalaze se sljedeća imena: Mirko Golijanin i Božidar Mučibabić, Jovan Vuković, Danilo Grahovac Rođo, Dušan Dakić, Dušan Grahovac, Vlado Kešelj, Danilo Grahovac, Vlado Tamindžija, Drago Čabrilo, Špiro Čabrilo, izvjesni Kovačević i drugi. “Za vrijeme oslobađanja Nevesinja nije ubijen nijedan četnik, a ubijeno je 330 Muslimana, njihovih žena i djece, mahom mladosti od 17 do 35 godina. Ovo se mora pamtiti i ne smije se zaboraviti”, zaključuje Dedajić u svojim osvrtima.

Zločin počinjen nad Bošnjacima Nevesinja nikada nije dobio sudski epilog, kao što nisu ni drugi zločini gdje su masovno Bošnjaci stradali na području Hercegovine. Najilustrativniji primjer za to jeste jama Čavkarica. Tijela ubijenih Nevesinjaca nikada nisu ekshumirana niti su njihovi posmrtni ostaci dostojanstveno sahranjeni, za razliku od srpskih žrtava u Korićkoj jami, gdje je ekshumacija vršena u dva navrata i gdje je proveden sudski postupak. Ilustrativan je primjer Saje Droce, rođene Đuliman, koja je sa svojim sinom, dječakom Rašidom, “ukrala” tijelo ubijenog sina Salke iz zajedničke grobnice i ukopala ga. Svjedoci “partizanskog zločina” počinjenog prilikom oslobođenja Nevesinja dobro su se pazili da o tome javno ne govore, jer bi bili izvrgnuti strašnim represijama. Stoga se o ovom događaju zna malo i stoga je tako malo njihovih sjećanja sačuvano.

 

Metodologija zločina u Drugom svjetskom ratu, sudeći po historijskim dokumentima među srpskim življem, bila je odranije poznata u ovom kraju. Naime, kako 1919. godine bilježi glasilo Muslimanske organizacije Vrijeme u broju dva, šestog novembra 1918. godine došle su u Nevesinje komite, s kojima su izaslanici “Na­rodnog vijeća” dan prije ugovorili da u gradu drže red i mir dok stigne srpska vojska.

“Na poziv Narodnog vijeća priredilo je građanstvo sjajan doček komitama napravivši im i slavoluk. Pred komite su u susret otišli građani i nekoli­ko članova Narodnog vijeća u Odžak, gdje je s komitama bio srpsko-pravoslavni sveštenik Jovičić, koji je naputio komite, da od muslimana u Odžaku pokupe oružje. Muslima­ni su oružje odmah predali, a komite su nastavile put u grad, odakle su na nesreću golorukih muslimana ubrzo povratili u isto selo.

Tako na Mitrov dan 8. novembra dođe jedan dio komita u Odžak, gdje pozvano na dogovor kućne starješine. Ovi misleći, da se radi o kupljenju oružja, dođoše, a nisu mogli ni pomisliti na pljačkanja. S komitama vidješe svoga komšiju Đorgđa Čola i Đoka Kovačevića, koji su komitama iskazali, šta koji musliman posjeduje. Sabrane muslimane čuvao je Kovačević s ručnom granatom, koju mu dadoše komite, a ovi su otišli na ručak u Čola. Iza ručka zađoše komite redom od kuće do kuće muslimanske zajedno s Ristom Brenjom iz Odžaka te su sve novce i sav ženski nakit i ostale vrijedne stvari oduzeli.

Drugi dan uvečer dođe druga četa komita te ote muslimanima sve ostalo: ko­nje, ovce, goveda, kućni namještaj i drugo, što se moglo odnijeti. Odtad su iz dana u dan izbi­jale komite, tražili kod muslimana stvari te sve vrijedno oduzimali. Muslimani ne mogoše dobiti na prijavu nikakve pomoći ni zaštite u Narodnog vijeća, jer su komite zapovijedale gradom Nevesinjem. I grad je bio u velikoj opasnosti te bi i on bio opljačkan, da nijesu neki građani srpsko- pravoslavne vjere uzeli u zaštitu svoje suplememenike žrtvujući sami sebe, a to su: Maksim Radojčić, pop Dušan Gačinović i Ilija Salatić, na čemu im je građanstvo zahvalno.

Što su na selu komite ostavile, to su komšije i domaći ljudi (naši pravoslavni) raznijeli i uništili: stjerali žito, kompir i ostale životne namirnice, kuće do temelja porušili, te se naši jadni muhadžiri sa sela nemaju kuda vratiti. Po današnjoj procjeni računa se šteta, nanesena ovim nesretnim mus­limanima, blizu dva milijuna kruna, jer su te horde obilazile samo muslimanska sela te harale, pustošile i plijenile. Nevesinjskim je muslimani­ma dotužilo jalovo tužakanje kod narodnog vije­ća, moleći zaštitu imetka i života, te se obratili na mostarsko nar. vijeće i tamošnjeg komandanta srpske vojsko gosp. Rankovića, koji je odmah poslao komisiju, da stvar tačno izvidi i njemu sve saopći.”

Nakon svega, zar uopće treba postavljati pitanje zašto još uvijek Bošnjaci Nevesinja i 25 godina nakon Agresije na Bosnu i Hercegovinu tragaju za posmrtnim ostacima nedužno ubijenih civila iz ovog kraja.

 

Spisak ubijenih Bošnjaka na Malti, prilaz Mostaru

Mujo Tanović iz Nevesinja

Hasan Derviškadić iz Nevesinja

Osman Začin iz Nevesinja

Halil Bajgorić iz Nevesinja

Huso Šehovac iz Nevesinja

Duran Čizmić iz Nevesinja

Emin Voloder iz Nevesinja

Ševko Fočić iz Nevesinja

Šefko Grizović iz Nevesinja

Husika Dugalić iz Nevesinja

Spisak ubijenih Bošnjaka na Kričanjima

Alibašić, Meho: iz Žiljeva, Nevesinje, ubijen na Kričanjima.

Alibašić, Ema: djevojka iz Žiljeva, ubijena na Kričanjima.

Čamo, Smajo: iz sela Sopilja, ubijen na Kričanjima.

Čamo, Alija: iz sela Sopilja, ubijen na Kričanjima.

Čamo, Ibro: iz sela Sopilja, ubijen na Kričanjima.

Čatić, Omer: iz Sopilja, ubijen na Kričanjima.

Čehić, Selim: iz sela Pridvorci, ubijen na Kričanjima.

Čehajić, Alija: iz sela Pridvorci, ubijen u Kričanjima.

Derviškadić, Hamo: iz Nevesinja, ubijen na Kričanjima.

Derviškadić, Muhamed: iz Nevesinja, ubijen na Kričanjima.

Đuliman, Mumin: iz sela Plužine, ubijen na Kričanjima.

Đuliman, Bećir: iz sela Plužine, ubijen na Kričanjima.

Đuliman, Hasan: iz sela Plužine, ubijen na Kričanjima.

Đuliman, Adem: iz sela Plužine, ubijen na Kričanjima.

Đuliman, Salko: iz sela Plužine, ubijen na Kričanjima.

Đuliman, Smajo: iz sela Plužine, ubijen na Kričanjima.

Đuliman, Dervo: iz sela Plužine, ubijen na Kričanjima.

Džiho, Huso: iz Dračevića, Mostar, ubijen na Kričanjima.

Feriz, Salko: iz Sopilja, ubijen na Kričanjima.

Hrnjičić, Avdo: iz Nevesinja, ubijen na Kričanjima.

Handžar, Nazif: iz Nevesinja, ubijen na Kričanjima.

Kujan, Mušan: iz Donje Bijenje, ubijen na Kričanjima.

Kujan, Hasan: iz Donje Bijenje, ubijen na Kričanjima.

Kljako, Suljo: iz Odžaka, ubijen na Kričanjima.

Kljako, Hamo: iz Odžaka, ubijen na Kričanjima.

Korjenić, Osman: iz Nevesinja, ubijen na Kričanjima.

Muraspahić, Jusuf: iz Bratača, ubijen na Kričanjima.

Maslo, Čerim: iz sela Pridvorci, ubijen na Kričanjima.

Maslo, Mustafa: iz Pridvoraca, ubijen na Kričanjima.

Maslo, Smajo: iz Pridvoraca, ubijen na Kričanjima.

Mičijević, Dervo: iz Rabine, ubijen na Kričanjima.

Mravić, Husnija: iz sela Žulja, ubijen na Kričanjima.

Pehilj, Meša: iz sela Žiljevo, ubijen na Kričanjima.

Pehilj, Huso: iz sela Žiljevo, ubijen na Kričanjima.

Pehilj, Alija: iz sela Žiljevo, ubijen na Kričanjima.

Trebović, Murat: iz Nevesinja, ubijen na Kričanjima.

Trebović, Hasan: iz Nevesinja, ubijen na Kričanjima.

Trebović, Juso: iz Nevesinja, ubijen na Kričanjima.

Trebović, Bećo: iz Nevesinja, ubijen na Kričanjima.

Šarančić, Mušan: iz sela Odžak, ubijen na Kričanjima.

Šarančić, Dervo: iz sela Odžak, ubijen na Kričanjima.

Šarančić, Arif: iz sela Odžak, ubijen na Kričanjima.

Šarančić, Murat: iz sela Odžak, ubijen na Kričanjima.

Šarančić, Avdo: iz sela Odžak, ubijen na Kričanjima.

Štukan, Bećir: iz sela Plužine, ubijen na Kričanjima.

Štukan, Husko: iz Plužina, ubijen na Kričanjima.

Šikalo, Šaćir: iz sela Plužine, ubijen na Kričanjima.

Šikalo, Omer: iz sela Plužine, ubijen na Kričanjima.

Šikalo, Hasan: iz sela Plužine, ubijen na Kričanjima.

Zukanović, Salko: iz Nevesinja, ubijen na Kričanjima.

Ubijeni u Nevesinju

Šabović, Uzejr: iz Nevesinja, ubijen pred svojom kućom na ulici.

Šabović, Meho: izveden iz kuće i ubijen na ulici u Nevesinju.

Arnautović, Mujo: iz Nevesinja, ubijen na ulici.

Kazazić, Bećir: izveli ga iz kuće i ubili na ulici u Nevesinju.

Pekušić, Meho: ubijen na ulici u Nevesinju.

Pekušić, Avdija: izveli ga iz kuće i ubili na ulici.

Pekušić, Aziz: sin Avdage, i njega su ubili na ulici.

Dugalić, Adem: izveli su ga iz kuće i ubili na ulici.

Dugalić, Husika: izveli ga iz kuće i ubili na ulici.

Slinić, Ibrahim: izveli ga iz kuće i ubili na ulici.

Slinić, Kasim: sin Ibrahima, ubili ga na ulici.

Slinić, Asim: sin Ibrahima, i njega su ubili pored oca.

Čizmić, Duran: izveden iz kuće i ubijen na ulici.

Muraspahić, Hajra: izveli je iz kuće i ubili je na ulici.

Muraspahić, Šeća: kći Mehe, izveli je iz kuće i ubili na ulici.

Džinović, Šefika: izveli je iz kuće i ubili na ulici.

Džinović, udata Ćatić, Džemila: ubili je na ulici.

Ramović, Ševka: ubili je pred džamijom.

Trnovac, Mujo: izveli ga iz kuće i ubili na ulici.

Štukan, Faruk: izveli ga iz kuće, odveli na Gradinu i ubili.

Dugalić, Arif: izveli ga iz kuće, odveli na Gradinu i ubiili.

Džinović, Dervo i njegova kćerka: odveli na Zlatno brdo i ubili.

Pehilj, Omer: ubijen na Kičanima.

Šarančić, Hajdar: ubijen pred Carevom džamijom u Nevesinju.

Šarančić, Šerif: ubili ga u Nevesinju na ulici.

Šarančić, Atif: ubijen pred Carevom džamijom u Nevesinju.

Oručević, Ibro: zvani Čoso, ubijen pred džamijom u Nevesinju.

Oručević, Avdija: ubijen na ulici u Nevesinju.

Grizović, Meho: ubijen pred kućom u Nevesinju.

Grizović, Arif: ubijen pred kućom u Nevesinju.

Voloder, Emir: ubijen kod kuće, u avliji.

Ćupina, Ibro: izveli ga iz kuće i ubili na ulici.

Droce, Salko: iz Sopilja, ubili su ga na ulici u Nevesinju.

Kukolj, Avdija: izveli ga iz kuće i ubili na ulici.

Konjalija, Kadrija: član KPJ od 1937. godine, ubio ga na ulici Vlado Kešelj.

Muraspahić, Šeća: djevojka, i ona je ubijena na ulici u Nevesinju.

Muraspahić, Šefika: djevojka, ubijena na ulici u Nevesinju.

Muraspahić, Hajra: ubijena na ulici u Nevesinju.

Muraspahić, Ibro: ubijen na ulici u Nevesinju.

Muraspahić, Sulejman: ubijen na ulici u Nevesinju.

Muraspahić, Murat: ubijen na ulici u Nevesinju.

Muraspahić, Salko: ubijen na ulici u Nevesinju.

Muraspahić, Arif: ubijen na ulici u Nevesinju.

Bajgorić, Muho: ubijen pred kućom u Nevesinju.

Bajgorić, Avdo: ubijen na ulici u Nevesinju.

Štukan, Ferhat: ubijen na ulici u Nevesinju.

Ljeljak, Ibro: ubijen kasnije u zatvoru u Nevesinju.

Mutilović, Hasan: ubijen na ulici u Nevesinju.

Ivanišević, Jovanka i još 18 srpskih djevojaka.