Bio je to jedan od onih dana kad mi ništa, ama baš ništa nije polazilo za rukom, ali o detaljima ne bih. Znam da je tad najbolje ostaviti sve, napraviti pauzu i sjesti s mirom, međutim, dok sjedim “s mirom” i razmišljam šta ću i kako ću, osluškujem nutrinu i podmukli nemir koji, mic po mic, biva u meni sve jači. Pa, budući preiskusan, znam i to šta će ubrzo uslijediti: tegobno osjećanje pustoši. Pomislih kako mi valja hitro reagirati, jer ako se ne dignem, obučem i izađem, bilo gdje, bilo s kim, ostat ću satima prikovan u fotelji, paliti cigaretu za cigaretom i kao autista zuriti u žmirkava svjetla na Ilinčici. Stoga, ustajem kao oparen, oblačim se i izlazim.

I, sreće kakve već jesam, zaista nailazim na bilo koga. Pijemo kahvu i šutke gledamo u bezličnu masu ljudskih tjelesa koja se gore-dolje giba glavnom ulicom.

– Džamija je sve – reče bilo ko.

– Kako to misliš?

– Pa jednostavno. Džamija je cilj.

– Koliko znam, džamija je Božija kuća u kojoj neko, usput, zarađuje i plaću. A to što ti tvrdiš akaidska je inverzija. Pobrkao si suštinu i formu. U krajnjem, a valjda me nećeš pogrešno shvatiti, ne treba ti džamija da bi bio vjernik, dok bez Boga vjera nije moguća. Dakle, cilj je Bog.

– Čudan si ti.

– Zašto?

– Preslobodno razmišljaš. Opasno je to što pričaš.

– Naprotiv. Opasno je biti zarobljenik dogmatskih predrasuda. Pogledaj “novomuslimane”! Uskogrudi, anahroni, isključivi, slijepo uvjereni da je njihovo poimanje vjere jedino pravo i ispravno, veliki u vlastitim očima, netrpeljivi prema onima koji promišljaju i djeluju drukčije, a, ako nisi znao, derviše smisliti ne mogu, jer...

– Zbog čega im derviši smetaju?

– Upravo iz suprotnih razloga: neznatni su u vlastitim očima, žive vjeru, a ne od vjere, u svakom dobrom čovjeku vide biće bolje od njih, tolerantni su, otvoreni za dijalog s drugim i drukčijim, poštuju pripadnike i svetinje drugih konfesija... Osim toga, a možda ni to nisi znao, u tekiju dolaze i katolici i pravoslavci, doduše, uglavnom zbog dersova iz Mesnevije, a i obred zikra im je otvoren, dakako, ako to žele.

– E, onda me ne čudi zašto ih “novomuslimani” smisliti ne mogu – reče bilo ko i ode.

Dobro je, uljudno i brzo sam ga se riješio, pomislih.

Klasični površni teološki skolastik, bezopasan doduše, ali jako naporan u svojim nabrzinu napabirčenim opservacijama.

Tuzla je puna takvih i najčešće ih interesira sufizam.

Za ovaj grad začudna pojava, no ne posve neobjašnjiva: Tuzla s okolinom, a i šire, besperspektivni je, diskriminirajući i poluanarhizirani teritorij, neuređen, neposložen, bez bilo kakvog, čak i iole artikuliranog sociopolitičkog i ekonomskog koncepta.

Institucije sistema postoje, ali su same sebi svrha. Njihovu inertnost i hermetiziranost budno prate agilne nevladine organizacije, svako malo saopćenjima za javnost ukazuju na propuste i promašaje u sebe usukanog sistema i tu svoju besplodnu, mračnu i nikom potrebnu šupljaru masno naplaćuju.

Narod je, pak, nebitan i o njemu niko ne brine. Osim, možda, oficijelnih vjerskih struktura koje nam obećavaju rajske ugode. Kad umremo, naravno, i pod uvjetom da smo za života bili darežljivi, neporočni i bogobojazni.

A pošto ovozemaljski pakao već kušamo – rezoniraju obespravljeni i očajni – divno bi bilo uživati u rajskim perivojima, pa otud, iz čiste muke i beznađa, tako snažan interes za vjeru, sufizam osobito.

Vjerom i vjerovanjem, međutim, ne plaćaju se računi niti školuju djeca, pa, živeći košmarnu svakodnevicu između čekića i nakovnja, ovi tragaoci za izlazom iz vlastitog beznađa brzo i, nažalost, uspješno pogube vezu s realnošću.

I onda dođu meni. Da mi objašnjavaju šta je vjera. Ali ni ja nisam od jučer: oni meni o vjeri, ja njima o politici, oni o politici, ja o fudbalu...

Brzo odustanu. Odmahnu rukom, zaključe da sam poludio i žurno odu.

Jednog takvog, istina, kako rekoh, bezazlenog, večeras sam se uljudno kutarisao.

Koliko dugo će mi to uspijevati, ne znam. Ali znam da, osim ovog kojim decenijama kročim, drugog puta nemam.

Stoga, tiho, nenametljivo i bez mnogo mudrovanja, idem dalje, pa šta mi Bog da.