U ljeto 1992. godine Prijedorčaninu Taibu Foriću su četnici, pripadnici vojske i policije Republike Srpske, pobili cijelu familiju.

taibu Foriću su ubili oca, hadži Muharema (1915.) u 77. godini života; brata, Muniba (1961.) u 32. godini života; suprugu, Hanifu (1944.) u 48. godini života; sina, Samira (1970.) u 22. godini života; sina, Adema (1972.) u 20. godini života; sina Saida (1978.) u 14. godini života; sina Amira (1980.) na njegov 12. rođendan; snahu Halidu (1974.) u 19. godini života. Ubili su I unuče u utrobi njegove majke Halide koja je bila u devetom mjesecu trudnoće.

Otac Taiba Forića, hadžija Muharem, je sa svojim ocem Osmom tokom Drugog svjetskog rata spasio nekolicinu svojih pravoslavnih komšija od ustaških pokolja. Vratili su mu njihovi potomci 1992. godine.

Taib Forić je i pored toga živio dostojanstveno i prkosno, vratio se na svoju zemlju i u svoj Kozarac, a potom obnovio imanje i nastavio živjeti na zemlji svojih pradjedova. Preminuo je u februaru ove godine a dženaza mu je klanjana na mezaru u Kamičanima.

Preteška Taibova životna priča ispričana je dokumentarnim filmom „Osam ruža džennetskih“ kojeg rediteljski potpisuje Džejlan Memić, Kozarčanin koji se već dugi niz godina profesionalno bavi fotografijom i videografijom. Memić je želio da na ovaj način ispriča priču rahmetli Taiba Forića, koji je stoički podnio sve nedaće koje mu je život servirao.

„Film je posvećen rahmetli Taibu Foriću, koji mi je povjerio da prenesem ljudima njegovu životnu priču. Taibova priča nije samo njegova, već priča o mnogima koji su pretrpjeli velike gubitke u prijedorskog regiji tokom rata. Taib je podnio gubitke koje je teško samo zamisliti, ali ono što me je posebno fasciniralo bio je njegov mir i dostojanstvo s kojim je nosio taj teret – bio je odraz čovjeka kojeg vjera vodi kroz život“, kazao je Džejlan Memić pred sarajevsku promociju njegovog filma, koja je održana u Bošnjačkom institutu.

Memić priznaje da nikada ranije u svom poslu nije osjetio toliku tremu kao u trenutku kada je trebalo snimiti intervju s Taibom. Osjetio je ogromnu odgovornost da Taibova priča bude ispričana na način koji će je sačuvati za sva vremena.

 „Cilj je bio da se Taibova priča ne izgubi, da dočaram kroz kakve je gubitke i borbe taj veliki insan prošao, i kakvi su to bili izazovi kroz koje su prošli mnogi Kozarčani i Prijedorčani. Ovo je priča o bolu, gubicima, ali  i o snazi, dostojanstvu i ljudskosti“, dodao je ovaj Prijedorčanin.

Uz film, u Bošnjačkom je institutu postavljena i izložba radova Prijedorčanke Anite Zečić, umjetnice koja živi u Beču, pod nazivom „Prijedorska trauma je prijedorska tuga“.

Anita Zečić se godinama, kroz umjetnost, bavi temom nbepresuđenog geniocida nad Bošnjacima I Hrvatikma Prijedora. Iako više ne živi u Bosni i Hercegovini, Anita neumorno svojim radovima podsjeća poučava o dešavanjima iz mračnih devedesetih godina prošlog stoljeća. Njen projekat „Prijedor 92 (putujući spomenik)“, s kojim je obišla mnoge gradove i zemlje, te izložba slika, svjedoče o njenoj odlučnosti da istina o Prijedoru ne bude zaboravljena.

Anita Zečić je svoje postdiplomske studije završila u Beču, gdje i živi, a kao petogodišnja djevojčica je preživjela pakao Prijedora pa je te emocije prenijela na platno. Svojim radovima podsjeća i na ubijenog  amidžu. „Slike predstavljaju prijedorske logore, naslikani su pretežno logoraši. Uvijek sam spominjala rahmetli Mirsada Zečića, mog amidžu, koji je ubijen i nestao prije 32 godine. Njegovi posmnrtni ostaci pronađeni su u aprilu ove godine, 11 kilometara od njegove kuće. Na ovoj izložbi sam po prvi put nacrtala portret, radila sam drugom tehnikom, prešla sam preko stvari koje inače ne radim i ne volim da radim zarad ove izložbe, koja je bila jako psihički teška”, bila je emotivna Anita Zečić predstavljajući svoje radove.

Historičar Jasmin Medić, rođeni Kozarčanin, kaže kako su izložba slika i projekcija filma dobar način da sva zbivanja u Prijedoru dopru do što većeg broja ljudi u Bosni i Hercegovini, „S obzirom na to da je priča o Prijedoru zapostavljena u bh. javnosti i da živimo u vremenu kada se jako malo čita, i upravo ova projekcija filma i izložba slika su dobar način da šira publika sazna nešto više o ratnim zbivanjima u Prijedoru“, kazao je, dodajući kako se nada da će film i izložba biti poticaj mladim istraživačima, motivacija da se posvete istraživanju ratnih zločina.

Mladi iz Prijedora i Kozarca oduvijek su nosili težak teret, pričajući svijetu o tragičnim sudbinama svojih komšija, rodbine i prijatelja. Anita i Džejlan, iako još uvijek na početku svojih puteva, s dubokom ljubavlju i osjećajem odgovornosti, prenose bol i ponos svojih krajeva. Kroz svoj rad postaju ambasadori zajednice kojoj pripadaju, noseći istinu i sjećanja širom zemlje, a i izvan nje.

Važno je da priče o ratnim zločinima, kako u dolini rijeke Sane, tako i u ostatku Bosne I Hercegovine, ikada ne utihnu. Narod bez historije gubi sebe i zato je naša dužnost da iz generacije u generaciju čuvamo sjećanja na krvavu prošlost – tako se zahvaljujemo svima koji su ono najdragocjenije što u insane jeste - svoje živote - dali za ovaj komad topraka, da bismo ga mi danas, s ponosom, mogli zvati svojom domovinom.