Mehmedalija Ikanović, 69-godišnjak iz Prijedora, jedan je od onih ljudi kojima se život preokrenuo preko noći. Naime, do rata Mehmedalija i njegova porodica živjeli su životom obične porodice srednje klase. Majka je bila domaćica, Mehmedalija, njegov otac, supruga i braća su radili. Tada nisu mogli ni zamisliti da će danas živjeti u kontejneru, bez vode i struje. Da će od dobrog srca njihovih komšija zavisiti hoće li taj dan imati nešto za jelo,
Mehmedalija je rođen u Donjoj Ljubiji, gdje i danas živi. Završio je Ugostiteljsko-ekonomsku školu u Prijedoru, nakon toga je okončao i školovanje za varioca. Mehmed se i oženio, dobio svoja dva sina, živio je mirnim, uobičajenim životom sve do kobne 1992. godine, godine koja će za Mehmeda značiti gubitak svega što je do tada imao.
Cijelog svoga života Mehmed je brinuo o drugim ljudima i stavljao njihove potrebe ispred svojih. Prvo je služio svoju nanu, potom svog oca, svoju ženu, podigao svoja dva sina i, na koncu, pomagao svojoj majci do njenog posljednjeg daha.
“Prvo sam odslužio svoje matere mamu, svoju ebejku, ali kad je pala u postelju, zvao sam mamu da dođe pomoći. Bilo mi je neugodno kao muškarcu da je kupam i presvlačim. Ona je preselila, a poslije nje mi je onda otac zalegao. Ratno stanje, imao je rak pluća i mjesec dana sam njega služio dok nije preselio. Nakon toga, prošla je godina dana i razboli mi se žena. Izgleda da je imala onu najgoru bolest. Išla je u bolnicu u Prijedor, ali već je bilo prekasno. Sva se bila osušila... I eto, za godinu dana su oboje otišli. Dvadeset i dvije godine sam mamu služio, ona je umrla prošle godine. Poštovao sam ju i volio. Ona mi je potpisala da naslijedim ovo”, počinje Mehmedalija svoju životnu priču za Stav.
Mehmedalija je za vrijeme rata bio u logoru “Omarska”. Sve vrijeme rata je bio u Prijedoru, za šta je trebala ogromna hrabrost. Tadašnje komšije, s kojima se družio i pazio, istog dana kada se zaratilo su mu kazale: “Nismo mi više ništa.” Doživio je i preživio razne grozote, a posljedice osjeća na svojoj koži i nakon trideset godina. Više je spavao na otvorenom nego u zatvorenom, tretiran poput životinje.
“Odveli su me 30. maja 1992. godine, sve su nas odavdje otjerali. Brat mlađi je bio u logoru 'Keraterm', a ja sam u 'Omarskoj'. Svega sam se nagledao. Mog druga koji je godinu dana bio od mene mlađi Mirsu Ališića zaklali su pred Bijelom kućom. Pripremili su bili i nas za strijeljanje, ovaj jedan njihov je mislio da sam ja Srbin, morao sam slagati i reći da se zovem Jovo. Nisu nam dali da gledamo, morali smo u pod gledati, ali opet nisu mogli prekriti sve što su radili. Silovali su, tukli, ubijali, klali. Nema šta nisu radili, za sitnicu ti je glavu skidalo. Bilo je teško, osam kabura sam kopao za jedan dan. Pola zdravlja nemam, da ti kažem. Iz ove kože u drugu ne mogu, ja sam se s tim pomirio. Nekad počnem sam na sebe da galamim, ali opet se povučem na kraju”, emotivno se prisjeća Mehmedalija.
Mehmedalija je imao dvije operacije crijeva, a nedavno je izgubio vid. Mora obaviti operaciju laserom, ali on za to nema sredstava. Trenutno mu je vid takav da samo oblike može raspoznati, no ništa više. To mu, dodatno, otežava svakodnevicu. Slabašan je, neuhranjen i ima jak tremor ruku. Međutim, Mehmedalija je i dalje pravi borac i ne da reći da nije dobro.
“Nemam nikakva primanja. Eno, sinoć su mi komšije prenijele večeru. Ganjao sam invalidninu, ali ne daju mi. Šta god tražim, odbijaju mi. Raditi više ne mogu, godine su učinile svoje. Samo da mi je da ono osnovno mogu platiti i da se ne brinem šta ću imati za ručak. Nedostaje mi još godinu dana radnog staža da dobijem penziju. To je nekoliko hiljada maraka, a otkud meni to”, priča Mehmedalija.
Mehmedalija se iz logora vratio kući, iako je znao da će morati svaki dan da se brine hoće li biti ubijen on ili neko od njegove porodice. Bio je okružen “komšijama”, ali nije mogao bježati jer je iza sebe imao bolesnog oca, majku, ženu i malu djecu. Odlučio je da ostane, pa kako bude – bit će.
“Vratio sam se kući, šta ću, nisam mogao nigdje da idem jer su djeca bila sitna, a morao sam i oca da služim. Imao sam tada kuću ovdje, puno je moje rodbine došlo početkom rata da živi kod mene. Šta da radim, nisam ih mogao na cestu pustiti. Tukli su ovdje, ubijali, svega je bilo. U tom periodu nisam nigdje radio, živjeli smo od pomoći moje braće koja su u inostranstvu, ali, evo, već pet-šest mjeseci se nikako ne javljaju, neka su živi i zdravi”, nastavlja Mehmedalija. “Imam mlađeg brata i on živi s nama. Služi jednog starca koji ne može na noge, pa mu taj čovjek zauzvrat plati vodu, struju, snalazimo se kako znamo i umijemo. Noću ne spavam dokasno, ležim, gledam u plafon i razmišljam kako ću sutra preživjeti dan. Teško je ne znati hoćeš li sutra imati onaj komad kruha, a ne nešto drugo”, s knedlom u grlu priča Mehmedalija.
Kaže da su mu njegova dva sina sve što ima, podigao ih je sam nakon što je supruga preselila. Nije mu bilo lahko, ali morao je. I oni, kao i Mehmedalija, pokušavaju da prežive svaki naredni dan. Vrijedni su momci koji se ne boje rada i poštuju svoga oca. Jedan od sinova je strastveni ribolovac, koji prodaje svoj ulov da bi preživio.
“Išao sam cijepati drva, pokositi, šta god je trebalo. Svaki dinar koji sam zaradio kupovao sam djeci da imaju jesti. Obojica bi vam to mogli potvrditi. Zahvalni su oni meni na tome šta sam za njih uradio, a meni je zbog tog drago. Ne svađaju se... ne smiju”, šali se Mehmedalija, ali nastavlja “Onaj drugi ode pecati, nekad se ubode, pa mu kažem da baci to, nasekiram se, ali mora insan raditi nešto.”
Mehmedaliju danas komšije vole, a i on njih. Mnogo im je zahvalan jer bez njih bi zaspao gladan. Kažu da ga pozovu i da pije kahvu kod njih, da razgovaraju i da se druže. “Ni s kim se ja ne zamjerim, sa svima pričam. Hoće mi donijeti da jedem i hvala im na tome. Njima to nije čudo (mnogo), ali meni jeste. Hvala Bogu pa ima još dobrih ljudi”, naglašava Mehmedalija.
Mehmedalijino strpljenje i blagost nešto je u čemu mnogima može biti itekakav uzor. Tolike nedaće su ga u životu snašle i snalaze ga još uvijek, ali on kaže kako je zadovoljan. Uzda se u Allaha i zna da će dobiti izlaz jednog dana, a prvi, najveći i glavni korak ka tom izlazu je napravljen. Naime, federalni ministar Edin Ramić odobrio je zahtjev za izgradnju stambenog objekta Mehmedaliji, a gradnja bi trebala početi na proljeće sljedeće godine. Mehmedalija opet sebe stavlja na drugo mjesto, govoreći da je ova nova kuća zbog djece jer je on svoje završio.
“Ja ne pravim ovo zbog sebe, pravim zbog djece. Meni je već 69 godina, živim od danas do sutra, ali treba njima da ostane. Znate kako kažu: 'Iza svakog dobrog cuke ostane lanac', pa tako i iza mene. Ovo se sve ruši i gradi se opet gdje je bila stara kuća. Zna se gdje je poduminta, kako je stari narod kazivao da kuću treba gurati naprijed. Pa makar milimetar. Djeci je isto baš drago, a meni je zbog njih najdraže. Neka imaju gdje fino da žive, da se ne pate”, kaže Mehmedalija.
Mehmedaliji je potrebno da mu se uplati još godina dana radnog staža da bi mogao dobiti penziju. Kaže nam kako bi mu to značilo mnogo, jer iako ne bi bila neka velika svota u pitanju, makar bi imao sigurnost da zna svakog mjeseca da će dobiti tu minimalnu penziju. Također, njegov je vid sve lošiji i, ako što prije ne dobije priliku za operaciju, mogao bi ostati potpuno slijep.
Mehmedalija je cijeli svoj život posvetio drugima i pomagao drugima, a sada je vrijeme da mi pomognemo njemu – čovjeku čiji se život promijenio iz temelja za jednu noć, ali isto tako čovjeku čija je vjera u Boga veća od bilo kojeg njegovog iskušenja.