Organska proizvodnja hrane u Bosni i Hercegovini ima potencijal za mnogo veći i brži rast, no ograničavajući faktori su slaba dostupnost dozvoljenih preparata neophodnih za uzgoj, kao i nedostatak radne snage. Senad Omerović, direktor Opšte poljoprivredne zadruge “Agrofood” iz Konjević Polja kod Bratunca, ističe da su ovo razlozi zbog kojih hladnjača u kojoj se može skladištiti pedeset tona proizvoda, trenutno zjapi prazna.

Osnovna djelatnost Omerovićeve zadruge jeste proizvodnja presadnica povrća i proizvodnja cvijeća dok je dopunska djelatnost proizvodnja povrća.

Kada se završi sezona proizvodnje presadnica, u plastenicima na površini od pet hiljada kvadrata rasađuju oko dvadeset kultura povrća. To u posljednje tri godine proizvode za visočku firmu “FAN Commerce”, koja njihovu robu uzima kao svježi program i plasira u markete.

Certifikacijska kuća prati, nadzire rad i proizvode te izdaje certifikat ako je sve u skladu s propisima, što je do sada, uz neke korektivne mjere, uvijek bio slučaj.

“U našem segmentu organske proizvodnje nerazvijena je svijest i nedovoljna je potreba za nabavkom. Firme nemaju dovoljno razvijenu organsku proizvodnju pa se nedovoljno uvoze preparati dozvoljeni u organskoj proizvodnji, jer ga nemaju kome prodati. Malo je nas proizvođača organske hrane u Bosni i Hercegovini i teško je zaštititi proizvode. U razvijenijim zemljama mnogo su veće mogućnosti za kupovinu ovih sredstava za zaštitu i tu je nauka daleko odmakla. Imaju razna dozvoljena sredstva, za koje je studijski dokazano da nemaju loš uticaj na zdravlje čovjeka. Organska proizvodnja nije samo, kao što neki misle, posadite i nemate više ništa s tim dok se ne dođe do faze berbe plodova”, pojašnjava Omerović.

Omerović se s porodicom vratio 2001. godine u Novo Selo, na području općine Zvornik. Godine 2008. je, priča, shvatio da sve više ljudi napušta selo i odlazi u gradove te da se povećava potreba za proizvodnjom hrane, koju nema ko proizvoditi.

“Smatrao sam da se bavljenje time ne bi trebao biti promašaj, posebno na nekoj atraktivnoj i prometnoj lokaciji, gdje postoje uslovi. U Novom Selu bili smo daleko od magistralnog puta, pa je ovog puta izbor pao na Konjević Polje, gdje smo zakupili tri i po hektara zemlje i počeli proizvodnju. Svake godine rastemo i razvijamo se. Firma je sve veća, više se proizvodi i ima više uposlenih.”

Ono što je 2009. godine počelo kao poljoprivredno gazdinstvo, s razvojem i povećanjem obima posla, četiri godine poslije registrirano je kao zadruga. U početku su zapošljavali dva radnika dok ih je danas zaposleno sedmero u stalnom radnom odnosu uz konstantnu potrebu za zapošljavanjem novih radnika, s čime trenutno imaju problem jer zainteresiranih za rad, s područja Bratunca, Zvornika ili Milića, nema.

“Generalan je problem s radnom snagom, kao i svugdje na lokalnom tržištu. Radna snaga je nedovoljno plaćena i ljudi bježe od poljoprivrede, koja je teška. Radi se i kada je kiša i kada su vrućine. Mora se raditi. Ljudi, da bi naplatili taj trud, očekuju pristojnu plaću, poput plaće prosvjetnog radnika u školi i to je razumljivo. Također, i mi kao poslodavci imamo očekivanja. Nisu više vremena da primamo ljude sa završenom osmogodišnjom školom, koji nemaju adekvatna znanja i misle da samo trebaju kopati. Ta su vremena prošla.

Poljoprivreda sada treba kontinuirano učenje: od obrade zemljišta, sjetve, sadnje, praćenja biljke, tehnologije branja, šta ubrati, šta eliminirati, šta sugerirati agronomu itd. Sve se to zahtijeva od onoga ko očekuje višu plaću. Zahtijeva se i odgovornost. Kada pogledamo malo pažljivije, uviđamo da smo izgubili kvalitetnu radnu snagu. Ljudi putem društvenih mreža i televizije gledaju slike lijepog života, a da bi se komforno i lijepo živjelo, neophodno je sticati nova znanja na svim poljima, pa i u poljoprivredi. Bez znanja i učenja, ovo ništa ne bi bilo moguće, jer je prošlo vrijeme kada ste mogli sjediti pod nekom šljivom i da vam neko dođe i kaže: ‘Evo ti krava.’ Ovo su ozbiljne priče, koje zahtijevaju posvećenost. Imamo primjer u Zvorniku, gdje je jedna firma uvezla radnu snagu iz Bangladeša. Ljudi su se dobro snašli. Malo s njima razgovaramo kada ih vidimo na džumi. Dobivaju dobre plaće u građevini, smještaj i hranu.

To me zainteresiralo te razmišljam provjeriti zakonske mogućnosti za dovođenje mladog bračnog para ili porodice, muža, žene i djece kojima bismo osigurali smještaj, a djecu bismo upisali u škole, i tako razvijali posao. Imamo mi prerađivačke kapacitete. Imamo hladnjaču kapaciteta pedeset tona plusnog režima, a imamo sada i minusnu komoru, koja je prazna jer nemamo sirovinu da je lagerujemo. Zašto nemamo sirovinu? Zato jer nemamo radnu snagu da je možemo proizvesti. U organskoj se proizvodnji samo jednim dijelom možete osloniti na mašine. Ne možete korov prskati i ubijati. Ne! Organska poljoprivreda to strogo zabranjuje i ljudske ruke to moraju čupati. Isto je i kod najezde insekata. Trenutno na kupusu, brokulama i karfiolu leptiri kupusari i drugi leptiri polažu jaja iz kojih se razvijaju larve koje grickaju glavicu. Neophodno ih je odstraniti”, objašnjava Senad Omerović.

U odnosu na zemlje iz okruženja, proizvodnja bio hrane kod nas je, navodi sagovornik Stava, u početnim fazama.

“Možemo se porediti sa Srbijom i Crnom Gorom, dok je Hrvatska dalje odmakla jer im je po svemu Evropska unija bliža i lakše im je u tom pogledu. Mi još stažiramo i ovo što mi imamo teže će doći do ljudi koji traže zdravu hranu. Morate ići u velike gradove, jer u manjim sredinama ljudi nemaju razvijenu svijest ili nemaju mogućnosti kupovati ovo povrće, koje je skuplje u odnosu na konvencionalne proizvode. U odnosu na Hrvatsku i Sloveniju, koji su već u Evropskoj uniji, i vjerovatno imaju raznih olakšica u smislu pristupa evropskim fondovima, trenutno i mi možemo aplicirati i crpiti te fondove.

‘Agrofood’ je već bila korisnik jednog takvog projekta preko Programa Ujedinjenih naroda za razvoj (UNDP), a sad smo aplicirali i na drugi projekt za automatizaciju navodnjavanja u poljoprivredi. Veliki je broj objekata i za sve je potrebna voda. Ako biste ručno navodnjavali, morate preći šest-sedam kilometara zalijevajući. Zbog toga je sada neophodna automatizacija koja na daljinski, s jednog mjesta, sve to prati.”

Uz više razumijevanja za ekološku proizvodnju povrća, ulaganja u znanje i ljudske resurse, građani Bosne i Hercegovine mogli bi imati veće mogućnosti izbora zdravije hrane. Potencijal za proizvodnju nije upitan, a “Agrofood’ je zadruga koja, uz ostale, to i potvrđuje.