Osmi dan na brčanskom ratištu prolazi relativno mirno. Tu i tamo padne kakva granata, ali jačih artiljerijskih i pješadijskih napada nema. Bude još i poneka provokacija iz smjera Fazanerije. Ipak, sve ostaje na tome.
Dobro smo se odmorili, što nismo uspijevali posljednji mjesec. Čak smo dobili i logističku pomoć, odnosno nešto municije, iako nedovoljno za naše potrebe.
U ranim jutarnjim satima sljedećeg dana otpočinje jako granatiranje svih naših položaja. Neprijatelj granatira uzduž naših linija. Preko radiostanice javljaju nam da ima ranjenih, da ih treba izvlačiti. Poveo sam četvoricu. Odlazimo prema položajima na samom izlazu, k asfaltnoj cesti. Tu je i jedan protivoklopni rov u kojem je pet naših momaka. Pokazuju nam prema obližnjem šljiviku, kažu da su tu bili najžešći artiljerijski udari.
Ponovo počinje granatiranje, ovaj put udaraju minobacačima.
Zalazimo u šljivik. Zatičemo jednog teže ranjenog borca. Dvojica ga previjaju. Iznosimo ga na nosilima do jedne kuće niže crkve. Ondje je privremeni stacionar. Tu je još nekoliko ranjenih. Nosimo ih do ceste. Sanitetlija ih ponovo pregleda i previja teže ranjenog momka. Poslije pola sata dolazi bolnički kombi. Smještamo ranjenike koje zatim prebacuju u ratnu bolnicu.
Brzo se vraćamo na svoje položaje. Uskoro dolaze momci iz naše jedinice i dijele nam po još tri okvira municije.
Hladno je. Ledeni vjetar probija kroz odjeću. Dah se ledi po licu.
Dopunjeni municijom, uz razgovor nastavljamo gdje smo stali. Meša uzima lopatu i baca polusmrznutu zemlju na grudobran ispred nas: “Treba se, momci, ovako malo zagrijati na ovoj hladnoći. Kad već ne smijemo od ovih preko ložiti vatru... Ovo je dobra ideja, a i malo ćemo se razgibati.” Samir sjedi na nekom drvetu i blijedo gleda u nas. “Šta je s tobom”, pitam ga. Osmjehnuo se nekako cinično. “Ma ništa, kontam koliko će se još dana u ovom blatu i hladnoći provesti do smjene. Vidiš da niko ništa ne spominje.” Sliježem ramenima, ne znam kako bih mu odgovorio.
Zvižduk granate prekida nam razgovor. Za njom ih dolijeće još nekoliko. Jedna pogađa direktno naš grudobran. Uspijevam se sageti i okrenuti glavu na suprotnu stranu. Osjetio sam jak udarac direktno u lice i po šaci koju sam podigao da se zaštitim. Udar me obara. Klizim niz zid tranšeje. Tren kasnije podižem se na koljena. Osjećam jaku bol u vilici i desnom oku. Neko me dohvaća za rame i pita jesam li dobro. Ne odgovaram. Čujem povike da četnici dolaze.
Mirza me preskače i penje se na grudobran. Ja još sjedim i držim se za glavu. Asif me uzima za rame i podiže mi glavu: “Dobro je to, nije ništa opasno. Udario te komad zemlje. Malo te rastreslo, imaš sitnu posjekotinu ispod oka. Evo nam gosti idu, pripremi se.”
Ustajem i gledam preko grudobrana. Dvjesto metara od nas velika grupa agresorskih vojnika kreće se prema nama lijevom stranom šumice.
Čuje se brundanje motora. U prvi se mah čini da je tenk, ali se desno od agresorskih vojnika pojavljuje “praga”. Za njom odmah i druga. Kreću bočno u odnosu na napadače. Prva odmah osipa vatru po našim položajima. Saginjemo se. Uz tutanj, projektili pogađaju i prelijeću preko grudobrana.
Momak iz Brčanske brigade gleda sa strane preko grudobrana. “Idu pravo na nas”, govori nam drhtavim glasom. Praga tuče sve bjesomučnije po našem položaju. U našu tranšeju utrčavaju još dva momka iz Brčanske. Jedan od njih, sav zadihan, pokazuje na teren ispred nas. “Vidjeli smo odozdo, idu na vas, uskoro će doći još pojačanja, moramo se koncentrisati na ovom dijelu.”
Počinje pješadijska pucnjava. “Evo ih s lijeve strane”, javlja se Mirza. Isturam pušku preko grudobrana i istresam rafal. Lijevo od nas, na tridesetak metara, napreduju prema nama uz jaku pucnjavu iz pješadijskog oružja.
Brzo se kreću štićeni snažnom vatrom iz dvije “prage”. Tup udarac i momak pored Mirze biva odbačen. Mlaz krvi iz njegovog vrata prska me po desnoj ruci. Mirza ga brzo povlači za noge i namješta u ležeći položaj. Momak krklja pokušavajući nešto reći. Brzo vadim zavoje i nastojim ga previti. Kao da ga guši krv dok nešto pokušava kazati.
Po njegovim raširenim krupnim očima vidi se da je u šoku. Krv ispod zavoja šprica u ritmu otkucaja srca.
Iza naših leđa bjesni borba. Prolama se puščana paljba. Toliko je zaglušujuća da ne čujem šta Mirza govori. Pokazuje mi rukama da momka podignemo i ponesemo. Iznosimo ga pogureni, gotovo na koljenima. Više ga vučemo nego što ga nosimo. U susret nam dolaze još dva momka iz Brčanske brigade i nekako ga uspijevamo iznijeti iza tranšeja.
Dovlačimo ga do trećeg rova, a iznosači ga odnose dalje. “Idemo”, reče Mirza, “požurimo da pomognemo našima.”
Pucnjava ne jenjava na našem dijelu linije. Stižemo i zatičemo pogođenog Asifa. Srećom, lakše je ranjen. Metak ga je okrznuo u predjelu lijeve nadlaktice. Četnici nešto nerazgovijetno viču na megafon. Razaznajemo da spominju “balije” i “Aliju”.
Štićeni vatrom “prage”, krenuli su u totalni napad. Više nemamo drugih opcija, otvaramo vatru iz svih cijevi. Prilaze nam na dvadesetak metara i ne pokazuju namjeru da se povuku.
Nemamo mnogo municije. Brojim svoje okvirove. Odjednom ugledam kako se lijevo ispred nas naši momci spuštaju prema odvodnom kanalu. Zaštićeni njegovim obodom, stižu četnicima s bočne strane.
Uhvaćeni u vatru po boku, neki od četnika odmah padaju pokošeni prvim rafalima. Ukopan iznad nas, sad je po njima zatreštao i naš teški mitraljez.
Prvi četnički redovi momentalno su razbijeni. Neki su od njih ostali nepomični, a dio onih koje nije uhvatila naša vatra puzali su udesno. Okrećem se natrag i ugledam iza nas, na nekih petnaest-dvadeset metara, uz stablo velikog jasena ukopan “Browning”, koji je neprestano pucao.
Uhvaćeni između dvije unakrsne vatre, četnici nisu znali šta ih je snašlo. Pokušavali su se po svaku cijenu vratiti.
Na motoroli čujemo miješanje poruka i onda odjednom nekog kako priča na ruskom jeziku. Mirza me gleda i nekako se kiselo osmjehnu. “Čuj, Rusi. Pa gdje ste vi, tovariši, krenuli”, viknu sasipajući još jedan dugi rafal.
Naši se momci vraćaju preko kanala. Ispred nas, kroz dim i oslabljenu pucnjavu četnici i dalje pokušavaju izvući mrtve koji su ležali bliže nama.
Uskoro se sve smirilo. Pokoji pucanj i rafal s njihove strane.
Naslonjen na grudobran, gledam prema njima. Još jedan suludi izlet platili su s mnogo života. Njihova luda ideologija odvela ih je direktno u smrt. Gledam oko sebe u smirena lica, čađava od gasova i dima baruta.
Ledeni vjetar počinje fijukati jače nego jutros. Trljam ruke, uzimam lopatu i počinjem dubiti tranšeju. Duga će ovo biti noć, duga i ledena. Niko od nas ne zna šta donosi sljedeće jutro, a šta dan. Mi imamo samo jednu misao i jedan cilj: odbraniti i opstati, opstati i odbraniti. I ništa više.
