Čini se kako ni ove godine SNSD neće imati snažnan opozicioni blok kao realnog protivnika na Općim izborima. Snažna infrastruktura i neprobojna strategija na terenu neće biti okrnuta opozicijom koja se fragmentira i prije nego je predizborna kampanja počela. Opozicija u manjem bh. entitetu Republika Srpska uglavnom se sastoji od stranaka SDS, Pokreta Sigurna Srpska Draška Stanivukovića, Liste za pravdu i red Nebojše Vukanovića te Narodnog Fronta Jelene Trivić.

Vukanović već mjesecima govori o svojoj kandidaturi za člana Predsjedništva Bosne i Hercegovine iz reda srpskog naroda vjerovatno smatrajući da će za tu poziciju dobiti podršku partnera sa kojima je plan zajednički nastup na izborima te utvrđivanje izbornih listi.

Podsjetimo, Trivić je ranije napustila PDP 2023. godine u kojem je obnašala funkciju potpredsjednice stranke, upravo zbog raskola odnosno unutarstranačkih sukoba u vezi sa Stanivukovićem. Tada je osnovala Narodni front kojem su se pridružili i nezadivoljni članovi PDP-a te DNS-a.

Stanivuković, iskrena opozicija?

Posebno pitanje unutar opozicionog bloka predstavlja politička pozicija Draška Stanivukovića. Iako se formalno predstavlja kao jedan od ključnih opozicionih lidera u Republici Srpskoj, njegov politički nastup često odgovara stvarnim interesima SNSD-a. Upravo zbog takvog pristupa dio opozicionih aktera, ali i javnosti sve češće dovodi u pitanje autentičnost njegove opozicione politike.

Stanivukoviću se prethodnih godina imputira da je namjerno radio na umanjivanju značaja, pa čak i gašenju PDP-a te njegovo djelovanje ostavlja prostor za sumnju o tome da li je riječ o stvarnoj opozicionoj alternativi ili političkom projektu produžene ruke SNSD-a.

Vukanovićevu kandidaturu za državni nivo navodno podržavaju samo pojedinci iz SDS-a, dok varnice sijevaju sa Trivić koja smatra da bi se upravo čelnik SDS-a Branko Blanuša trebao kandidovati za člana Predsjedništva BiH. Blanuša je potvrdio da na osnovu odluke organa stranke ostaje kandidat za predsjednika Republike Srpske. Podsjetimo, on je na prijevremenim izborima prethodno izgubio od SNSD-ovog Siniše Karana u natjecanju za istu poziciju.

Cilj djelovanja opozicije je izrada programske platforme, no kao i uvijek, već se unaprijed raspravlja o podjeli izbornog plijena i ambicije pojedinaca ruše potecijalni koncept djelovanja.

Evo kako opozicija planira podijeliti funkcije.

Za člana Predsjedništva BiH iz reda srpskog naroda trenutno je želja kandidovati Draška Stanivukovića, aktuelnog gradonačelnika Banja Luke i predsjednika Pokreta Sigurna Srpska. Nebojša Vukanovića bi bio predsjednik Narodne skupštine RS-a, dok bi Trivić zauzela poziciju entitetskog premijera.

Takvoj planiranoj podjeli funkcija Vukanović se direktno protivi smatrajući da se prijedlogom samo popunjvaju kvote te da mu se ostali članovi opozicije nisu odužili za višegodišnju podršku koju im je pružao.

- Bio sam korektan prema gospođi Trivić, podržavao njene nastupe i kampanje, a sada vidim da su moju lojalnost i doprinos praktično zanemarili. Neću prihvatiti da me postave na funkciju samo da popunim kvotu, dok drugi koriste privilegije i dogovore -, istakao je Vukanović.

Razgovori opozicionih partnera navodno traju već tri mjeseca, a podjela funkcija ostaje najvažnije pitanje stranaka bez obzira da li su vlast ili opozicija.

Ovakvim međustranačkim i interpersonalnim odnosom u okviru opozicije, ne može se očekivati veći izazov za SNSD. Ta vladajuća stranka ozbiljne infrastrukture ponovno bi mogla poraziti opoziciju na svim nivoima, državnom i entitetskom zbog neodgovornosti aktera opozicije prema građanima kojima se ne nudi realna promjena koja neće uključivati borbu za pozicije, već borbu za bolji i dostojanstveniji život.

Iako su političke pozicije legitiman zahtjev svih stranaka, previše javnih istupa koji se bave samo nesuglasicama oko kadroviranja, moglo bi opoziciju skupo koštati.

Problem opozicije u Republici Srpskoj jeste činjenica da političko djelovanje gotovo u potpunosti počiva na ličnim projektima pojedinaca, a ne na jasno definisanim političkim programima. Stranke i pokreti koji nominalno čine opozicioni blok već godinama funkcionišu kao platforme za promociju lidera, što dodatno otežava izgradnju stabilnog političkog saveza.

Hoće li SNSD ponovno biti  pobjednik?

U takvom ambijentu svaka izborna godina donosi gotovo identičan scenarij. Pokušaj objedinjavanja opozicije, kratkotrajni pregovori o zajedničkom nastupu, a zatim niz javnih nesuglasica koje završavaju međusobnim optužbama i podjelama. Umjesto strategije usmjerene na rušenje dominacije SNSD-a, fokus se ponovno pomjera na pitanje raspodjele funkcija i to prije nego je uopšte jasno da li opozicija ima kapacitet osvojiti vlast.

Takav pristup ide u prilog SNSD-u koji već gotovo dvije decenije gradi snažnu stranačku infrastrukturu na terenu. Lokalni odbori, kontrola resursa kroz rad institucija, kao i dugogodišnja politička mreža lojalnosti omogućavaju ovoj stranci da i u situacijama kriza relativno stabilno održava biračko tijelo.

Osim organizacione snage, SNSD ima i jasnu političku strategiju koja se temelji na snažnom narativu kojim se navodno štiti entitetski interes i podižu tenzije na državnom nivou. Takva strategija često uspijeva mobilizirati birače, dok opozicija ostaje zarobljena raspravama.

Također, problem opozicionog bloka jeste nedostatak jasne političke poruke prema biračima. Kritika vlasti Milorada Dodika i SNSD-a uglavnom ostaje na nivou individualnih istupa i medijskih polemika, bez konkretne političke platforme koja bi biračima ponudila alternativu.

U tom smislu opozicija u RS-u već godinama ne uspijeva izaći iz okvira reaktivne politike. Umjesto da nameće teme i okvir rasprave, ona najčešće odgovara na poteze vlasti, čime SNSD ostaje dominantni akter koji određuje tempo političkih procesa.

Ako se ovakav trend nastavi, Opći izbori 2026. godine mogli bi ponovno potvrditi političku realnost koja traje gotovo dvije decenije. SNSD kao centralnu političku silu u RS-u i opoziciju koja ostaje fragmentirana i nedovoljno organizovana da ozbiljno ugrozi postojeći poredak moći.

U konačnici, najveći gubitnici takvog političkog ambijenta nisu ni vlast ni opozicija, nego građani RS-a koji od izbora do izbora ostaju bez stvarnog političkog izbora između dvije jasno profilirane političke vizije.