Ništa bolje ne govori o uspjehu dvodecenijskog upravljanja Partije pravde i razvoja (AKP) na čelu s predsjednikom Recepom Tayyipom Erdoğanom Turskom od uspjeha njene nezavisne vanjske politike, koji je zahvaljujući proaktivnom stavu i intenzivnoj diplomatiji dramatično ojačao međunarodni imidž zemlje. Uostalom, cijeli je svijet tome svjedočio nedavno. Unatoč ekonomskim problemima, od kojih sada pati cijeli svijet, ta slika nezavisne Turske pozitivno se odražava i na rejtinge kako AKP-a, tako i predsjednika. To unosi određenu paniku u redove opozicije, ali o tom potom.
Zašto je to dvodecenijski uspjeh? Iz jednostavnog razloga što je to bio proces, često vrlo turbulentan, tokom kojeg je uklonjeno višedecenijsko vojno tutorstvo nad civilnom politikom, taj “Damoklov mač” koji je sprečavao sveobuhvatne demokratske reforme u Turskoj i samo održavao demokratsku fasadu. Reforme su te koje su omogućile usvajanje višedimenzionalne i multilateralne vanjske politike, koja je Tursku postepeno transformirala u regionalnu silu.
ZAGLEDANI U PROŠLOST
Kada je “vizija” (sada već daleka) prošlost, kao što je to slučaj s turskom opozicijom, čija je vodeća stranka Republikanska narodna partija (CHP) uživala u “prednostima” vojnog tutorstva i parlamentarnog sistema koji je, u kombinaciji sa zavisnom vanjskom politikom, a često i unutrašnjom, kočio zemlju, teško je definirati jasnu politiku. Stoga je logično da okupljeni oko okruglog stola lideri opozicionog bloka od šest partija – CHP, Dobra partija (İP), Saadet partija (SP), Demokratska partija (DP) uz nedavno nastale partije renegata AKP-a Partiju budućnosti (GP) Ahmeta Davutoğlua i Partiju demokratije i progresa (DEVA) Alija Babacana – uz gromoglasno (fizičko) odsustvo “kurdske” Demokratske partije naroda (HDP), nisu izašli s nečim vrijednim pomena. A i to su, po riječima ministra unutrašnjih poslova Süleymana Soylua, slali na reviziju kod jednog zapadnog ambasadora. Kada se bliže pogleda dokument koji su ti lideri potpisali krajem februara, osim što je beskrajna (48 strana) somnambulija o “pojačanom parlamentarnom sistemu”, dobro je zaogrnuto obećanje da će Turska biti dobar vazal EU, SAD-u i NATO-u.
To da je tzv. opozicioni blok vreća rogova koji se nikako ne mogu složiti primjećivanje je očiglednog. Međutim, tu kontradiktornosti ne prestaju. CHP s prtljagom svog vojnog i birokratskog tutorstva teško može uvjeriti bilo koga osim vlastite baze (oko 25 posto) u svoje demokratske potencijale. İP s liderkom (Meral Akşener), koja je kao ministar unutrašnjih poslova bila instrument postmodernog puča 28. februara 1997. i bila vrlo voljna da bude instrument represije nad konzervativnim i religioznim segmentom društva, a koja je prošle nedjelje u govoru parlamentarnoj grupi došla s “epohalnom” idejom turskog identiteta kome će težiti “kada dođe na vlast” – tursktvo bez islama, teško će privući glasove nacionalista, koje navodno želi da predstavlja. Ideja da HDP sa svojim organskim odnosima s terorističkom grupom PKK može predvoditi tursku demokratiju je... pa smiješna. Najzad, lideri mikropartija GP i DEVA, koji pretendiraju da otkinu glasove od AKP-a, ne mogu suvislo odgovoriti upravo tim glasačima na pitanje o “izdaji”, a u očima ostalih Ahmet Davutoğlu i Ali Babacan, koji su bili premijer, odnosno zamjenik premijera, ne mogu se osloboditi “odgovornosti” za postupke AK Partije u posljednje dvije decenije.
“DOBROBIT TURSKE” PO MJERI WASHINGTONA
Novi izborni zakon koji je smanjio cenzus s 10 na 7 posto ograničio je mogućnost “šlepanja” u okviru predizbornog saveza – u Parlament ulaze samo političke stranke koje su ga prešle (bez obzira na članstvo u nekom savezu). Također onemogućava postizborne trange-frange mahinacije poput one nakon posljednjih općih izbora kada je CHP jednostavno prenio svoje poslanike İP-u.
To sve naravno unosi paniku među lidere mikropartija (u koje spada i Saadet). Glasina, u čiju apsurdnost se ne bih kladio, jeste da se može desiti da se, recimo, Davutoğlu nađe na CHP listi. Uostalom, nešto se slično već desilo s Abdüllatifom Şenerom.
O nepoznatoj u izbornoj (ne)jednačini – ko će biti predsjednički kandidat ujedinjenih rogova u vreći – ne vrijedi trošiti tastaturu. Svake se nedjelje izlazi s nagađanjima o novim imenima, a konstanta je da se budući kandidat opozicije ne zna. Valjda se u centrima moći van Turske još nisu dogovorili o tome. A da su riješeni da se “režim smijeni”, kako Biden onomad reče, “ovaj put ne pučem, nego izborima”, riješeni su. Nedavno je isplivao klip američkog kongresmena Billa Keatinga, predsjedavajućeg pododbora za Evropu, Evroaziju, energiju i životnu sredinu i člana potkomiteta za Bliski istok, Sjevernu Afriku i međunarodni terorizam, u kome govori da “za dobrobit Turske” mora doći do promjene, implicirajući “pruženu ruku” gradonačelniku Istanbula.
Ta “pomoć” jeste jedan od stubova na kojem opozicija gradi konstrukciju buduće pobjede na izborima. Drugi stub jeste nedavno AK partija definirala u svom nedjeljnom izvještaju. Analizirajući trenutnu političku agendu zemlje, optužio je glavnu opozicionu Republikansku narodnu partiju (CHP) da prihvata političku agendu zasnovanu na sistematskim lažima i klevetama. Rekao bih da je to također primjećivanje očiglednog, te da sam često o tim lažima i klevetama pisao.
Kao primjer “politike laži” navodi se “pravednički” gnjev iskazan na sastanku partijske grupe 29. marta, kada je Kılıçdaroğlu rekao: “Za ime Boga, odustanite od ove ljubavi prema Kataru. U roku od dva mjeseca izvezli su 2,5 miliona ovaca i koze avionom.” Uvijek je veselo i krajnje prepoznatljivo kada Kılıçdaroğlu tako bezočno laže. Ministarstvo trgovine odgovorilo je pisanom izjavom u kojoj stoji da je u 2021. godini izvezeno ukupno 264.216 ovaca i koza, dok je izvoz sitne stoke u Katar 2021. godine iznosio 96.797. Također se podsjeća da je od 18. marta 2022. godine Ministarstvo poljoprivrede i šumarstva potpuno obustavilo izvoz crvenog mesa.
OPASNE LAŽI LIDERA CHP-A
Međutim, nisu sve Kılıçdaroğluove laži tako zabavne (sve, pa i te “zabavne” su opasne, jer neko u njih povjeruje). U nedjelju 17. aprila, nakon posjete Fondaciji “Hrant Dink”, lider CHP-a Kemal Kılıçdaroğlu izgovorio je potencijalno veoma zapaljivu i podjednako prijesnu laž.
Podsjećanja radi, Hrant Dink je tursko-armenski novinar koji je ubijen 19. januara 2007. u Istanbulu. Ubistvo je izgledalo kao da je počinjeno iz nacionalističkih pobuda, jer je Hrant Dink bio suđen i osuđen po (zloglasnom) sada uveliko izmijenjenom članu 30 Krivičnog zakona o “uvredi turkstva”. Kažem izgledalo, jer to je ubistvo bilo samo uvod u mnogo veću konspiraciju – slučaj, istraga i suđenja poznatih pod imenom “Ergenekon”.
Šta je Kılıçdaroğlu izjavio? “Ubica Hranta Dinka je u zatvoru, ali prave ubice još nisu otkrivene, još nisu pronađene. Ako ste na putu i govorite: 'Borit ću se protiv mračnih centara moći', morate doći i pronaći prave ubice. Tada ćemo u ovom društvu dostići nivo halala.”
Problem ove izjave nije samo u laži da “prave ubice još nisu otkrivene”, jer jesu, i nedvosmisleno je utvrđeno da iza ubistva, kao i iza “Ergenekon” zavjere, stoji fetulahdžijska teroristička organizacija FETÖ. Naravno, ustanovljavanje istine bio je bolno dugotrajan proces koji se odužio i tek kada su pripadnici FETÖ-a očišćeni u dovoljnoj mjeri da ne mogu da ometaju istragu i/ili pravosudni proces, što će reći poslije 15. jula 2016. (zadnje suđenje u slučaju Hranta Dinka okončano je 2020). Problem izjave jeste da se sve to negira. Da se FETÖ hoće izbijeliti.
Nedim Şener, novinar koji je prvi, minuciozno istraživši Dinkovo ubistvo, došao do zaključka još 2009. da je to nedjelo fetulahdžija i zbog toga bio predmet njihove osvete i proveo u zatvoru 13 mjeseci pod lažnim optužbama javnih tužilaca pripadnika FETÖ, u programu CNN Türk nije krio ljutnju. Podsjetio je da ovo nije prvo “pranje” FETÖ-a od Kılıçdaroğlua, odnosno na priču o “kontroliranom puču” koju je promovirao, nakon što ju je prvi izgovorio sam Gülen, i na sadašnja obećanja da će sve odstranjene pripadnike FETÖ-a vratiti na njihove pozicije. Takva revizija historije može imati nevjerovatne posljedice. U svakom slučaju, o toj izjavi Kılıçdaroğlua će se mnogo govoriti i pisati ove nedjelje.
Jedna od rečenica iz pomenutog programa jeste da je Kılıçdaroğlu spreman da primi bilo čiju pomoć na putu ka vlasti, bio to FETÖ, bio to PKK. To je očigledno, ali to ne čini treći stub za gorepomenutu konstrukciju, to je u suštini pomoć Zapada. Da li su dva stuba od kojih je drugi laž dovoljna? Sumnjam.