Feđa Gudić, “Prije kabura – mrak”, “Imprimatur”, Banja Luka, 2021.
Druga po redu knjiga pripovjedačke proze Feđe Gudića (prva, Stojadin i druge priče, objavljena je prije dvije godine u istoj izdavačkoj kući) upravo je izašla iz štampe kao jedno od izdanja iz ovogodišnjeg plana agilnog i sve zamjetnijeg (u BiH, ali i u široj regiji) izdavača “Imprimatur” iz Banje Luke. Feđa Gudić rođen je 1975. u Jajcu, a životom i radom vezan je za Gornji Vakuf. Ekonomski fakultet završio je u Sarajevu, a postdiplomske studije iz ekonomije u Zenici. Pored pripovjedačke proze, piše i poeziju, a pjesme su mu objavljivane u časopisu Kvaka iz Hrvatske, kao i u zborniku međunarodnog festivala poezije u Inđiji (Srbija).
Naslov ove knjige priča sretno je i spretno izabran – jer upravo taj mrak (prije kabura) predstavlja “najmanji zajednički nazivnik” svih ovdje uvrštenih tekstova (ukupno ih je 24): tamna obojenja ljudske patnje, trpnje i nesreće, neobični i također pretežno tamni tonovi u očitovanju mentaliteta i duševnosti ljudi ovoga podneblja, pripovjedačko propitivanje onog mračnog graničnog pojasa između materijalne stvarnosti i fantastičkog dejstva iracionalnih podzemnih ili nebeskih sila, kao i sve nijanse ukletosti, sudbinske tragike, ukorijenjenosti zla u čovjek – upravo su to gradbeni elementi ili “inicijalne kapisle” od kojih se i s kojima se Gudićeve priče sklapaju i razastiru pred nama i potom u tihim nepretencioznim semantičkim eksplozijama-poentama otvaraju čitateljskoj svijesti neke nove prostore doživljaja, razumijevanja i promišljanja svijeta i života kojima svi pripadamo, u našoj vezanosti za ovo vrijeme i za ove prostore.
Iako je samo uvjetno moguće govoriti o prepoznatljivosti “mjesta radnje” (tek poneki toponim uputi nas na piščev uži zavičaj), itekako su jasne i razvidne sjajne socio-psihološke skice i analitički portreti Gudićevih likova kao ljudi upravo ovog bosanskog podneblja: pritom, paradoksalnim se čini da autor tim prije i tim preciznije “pogađa u živac” – čim se “običnijim” i “beznačajnijim” očitovanjima duševnosti i duhovnosti tih likova bavi u ovim pričama. Gudićevi likovi mahom su marginalni, beznačajni, usputni – upravo kao što su i situacije, stanja ili zbivanja u kojima ih zatječemo najčešće posve obični, svakodnevni, u svakom slučaju bez nekih dubljih “zapleta” i motivsko-sadržinskih usmjerenja, bez “posebnosti” kojom bi u startu, samim izborom građe, bivali pogodniji ili primjereniji za literarnu obradu.
Ove Gudićeve priče zapravo i nisu priče o “tom nečem” što je samo zbivanje ili događanje, ovo su priče o unutrašnjem životu likova, o njihovom duševnom ili mentalitetskom profilu, o načinu kako se ispoljavaju i kako primaju druge osobe ili zbivanja oko sebe. U priči Pet metara, naprimjer, nema nikakvog “zbivanja”, nema “radnje”: komšija Zaim Mehi Mesaru “prisjeda na muku”, komentirajući drva što ih je ovaj kupio od Muzafera. Međutim, portreti likova sjajno su izvedeni – kroz više puta varirane zamjedbe o “gutavim” drvima, kojih tu i nema pet metara (koliko ih je trebalo biti) i Zaim, i žena Mehina Munevera, i sam Meho tako su plastično oslikani, sa svojim osnovnim karakternim i mentalitetskim osobinama, kao da su stvarno kroz “priču” neku “izdeklinirani” (a ne kroz faktički jednu jedinu, filmskim jezikom kazano, sekvencu). I kao što je taj lik Mehe Mesara dat uz najmanji mogući “utrošak” njegovih riječi (replika), na sličan je način i glavni lik priče “Hasan” (koja je sva svedena na saopštenje o smrti brata Irfana, koje mu donosi Ragib zvani Sova) majstorski portretiran, gotovo bez ikakvog izravnog očitovanja njegovog u jeziku: pripovjedački potezi u kojima autor skicira silnice prethodnih zbivanja i životne sudbine svojih junaka zapravo su briljantne minijature kojima se zahvata u samu srž karaktera, senzibiliteta i mentaliteta tih likova. Majstorski potez Gudićev iz ovih priča podsjeća me na vanserijsko crtačko umijeće Zuke Džumhura u znamenitom portretu-vinjeti Ive Andrića: ne više od pet-šest sigurnih poteza olovkom – i nastaje profil nobelovca koji se ni s jednom drugom slikom niti fotografijom čak ne može mjeriti po toj nestvarnoj “pogođenosti”, usaglašenosti vanjskih obrisa figure s unutrašnjim sadržajem, duhom i karakterom ličnosti.
Bitno je naglasiti da se Gudić u većini ovih priča koristi tehnikom “neutralizacije” ili “maskiranja” pripovjedačkog prvog lica jednine: ponekad prepoznajemo da bi taj pripovjedni subjekt mogao biti sam autor, ponekad bi mogao biti bilo ko, a ima i priča u kojima je to prvo lice jednine zapravo “podmetnuto” liku izmaštanom ili konstruiranom u skladu s bizarnošću ili fantastičnošću osnovnog motiva (kao u podužoj priči Skoro savršeno ubistvo). Međutim, koliko god raznovrsna bila ta “udubljenja nad sjedištem” (u koja naslanja glavu umorni putnik u kupeu brzog voza), sam doživljaj ostaje istofrekventno ili bliskofrekventno podešen: ne predstavlja nam, naime, nikakvu prepreku taj kaleidoskopski niz naracija – da sami sebe, kao čitaoci, zamislimo u toj ulozi, da se uživimo i više ili manje prepoznamo u okolnostima, atmosferi i u duhu ovih priča.
Znakovito je da ta tamna gama “bliskosmrtnog” ili “spramsmrtnog” sadržaja većine ovih priča isijava i zrači iz svakodnevnog – ništa manje negoli iz “graničnih situacija” susretanja likova s opasnošću ili sa smrću. Samo su četiri priče u ovom izboru (doduše, jedna za drugom poredane) s ratnim prosedeom: Kuća bez slika, I ljude ubijaju, zar ne?, Zec i Osmijeh. Međutim, i u njima je “zapaćenost” smrti u likovima (ili nepostojanja u postojanju) data na sličan način kao i u svim ostalim, “mirnodopskim” pričama. Evo kako se duh opire nasilnim smrtima u ratnim okolnostima u priči Zec:
“Jednom, dok smo kisnuli jedan pored drugog u rovu, sa vodom skoro do koljena, a iznad naših glava rat je baš taj dan imao neku proslavu, tako da je grmjelo i iz oblaka i iz oružja, moj komšija Zec mi je dao rakiju, jabukovaču, domaću, godište ’91. I ja sam, od tada, umjesto vode, u lugeru imao domaću 48 stepeni jaku jabukovaču.”
Dva ratna druga, s vodom do koljena u rovu, igraju se i “umiru od smijeha”, sipajući u dječiju igračku – vodeni pištolj koji je savršena kopija “Lugera” – prepečenicu jabukovaču i zamišljajući šta bi neprijatelj, da ih zarobi, na tu “zvrčku”, kako bi reagirao... Antologijska priča Osmijeh također ima taj jaki frekventni naboj otpora besmislu, strahu i zlu – pripovijedajući o liku koji je od strijeljanja spasen tako što je drugi njegov sapatnik-zarobljenik (koji je već ranije dvaput vođen na strijeljanje, pa opet vraćan natrag u žice) zamolio dželata-stražara da njega povedu:
“Zapravo, trebalo je da budem jedan od ovih pedeset koji su strijeljani, ali čovjek koji je bio do mene zamolio je našeg dželata da nas dvojica zamijenimo mjesta.
'Ko ti je ovaj?', reče dželat pokazujući glavom na mene.
'Ne znam, danas sam ga prvi put u životu vidio', reče moj spasilac.
'Znaš da se nećeš više vratiti?', reče dželat kao da govori o nekoj svakodnevnoj stvari, a ne o životu i smrti.
'Znam', reče moj spasilac i nasmija se kao da mu je napokon pao kamen sa srca. 'Treća sreća.'
Opori egzistencijalistički okus nemoći ljudske pred mrakom i pred zlom u nama i oko nas ispunjava sve ove priče; ambijentacija beznadnosti opominje nas da nemamo kud pobjeći: motiv priče Prokleti daljinski upravljač kontekstualizira nas spram Zla kao globalne sile i sudbine – kad izvještaj o civilnim žrtvama rata u Siriji (s potresnim riječima ranjene djevojčice: “Sve ću vas reći Bogu!”) zapravo funkcionira kao inicijalna kapisla za sjećanja na rat na ovim prostorima. Nema izlaza iz kruga ovozemnog pakla; jedini mogući stav, u kom se užiže i osnovna ideja/poruka ove knjige, jeste – otpor besmislu i zlu kroz nepristajanje da se u nama samima zapate i razgranaju; pa makar to značilo da sav stid svoje ljudskosti istočimo u suzama... ili da sagorimo u osmijehu s kojim ćemo se, odlazeći u smrt, barem za nekoga (za nečije, opet neizvjesno, dobro) žrtvovati.