Jedna od društvenih kriza koja nas nagriza desetljećima jeste opadanje kulture čitanja, kupovine knjiga, posjećivanja promocija knjiga, a što za posljedicu ima i smanjenje izdavačke djelatnosti u cjelini. Međutim, veseli nas to da dio mladih prkosi ovom negativnom trendu i svojom potrebom da se izražavaju proizvode pozitivnu energiju u našem društvu. Predstavljamo primjer Semira Krnjića (rođen 1997) iz Novog Travnika.

U četvrtom razredu srednje škole Semir počinje s pisanjem svog prvijenca, a do sada je objavio četiri knjige: roman Želja, Još te čekam, te krajem marta Ramazanski dnevnik I i Ramazanski dnevnik II. Autor je više od četiri stotine pjesama, bavi se publicistikom i dobitnik je nekoliko nagrada. Pojavljuje se i u koautorskim  zbirkama poezije i proze. Njegov je rad odavno prepoznat na društvenim mrežama i javnosti.

Pitanje može li tiskana knjiga preživjeti digitalizaciju i ubrzanje života u kojem je sve manje vremena za čitanje izazov je koji muči ljubitelje knjige.

“Izgubili smo naviku za čitanjem, iako su knjige uvijek tu blizu nas. One stoje na polici i čekaju nas da nam ispričaju svoju priču i upoznaju nas s nekim novim svijetom. Meni je draže čitati knjigu, držati je u rukama, nego čitati je u PDF-u ili drugim programima. Ne mogu je doživjeti na isti način. Dodir papira, miris hartije, pogotovo stare knjige, papir žuti, a u njoj priča ostaje ista. Često kažem, kada bi insan mogao biti poput stare kniige, da on fizički stari a da njegova duša ostaje ona nevina, čista, dobra dječija duša koja se sitnicama raduje i svakoga voli... Davno je rečeno: 'Što se zapiše, ostaje, što pamti, iščezne.' Svjedoci smo da tehnologija napreduje, ali jedan pad sistema i nepažnja dovedu do gubitka svega napisanog. Hartija je najbolji čuvar. Znamo da knjiga uči, primjer odgaja. Dobar primjer ne može biti bez čitanja knjiga”, kaže Semir Krnjić na početku razgovora za Stav.

Poezija je jedna od velikih Semirovih ljubavi. Nekada je pisanje i recitiranje poezije bila cijenjena vještina, a danas je percepcija mladih prema poeziji i onima koji pišu ili čitaju poeziju ili izraz ravnodušnosti ili čak podaništavanja.

“Poezija je naša, do njezine objave, neotkrivena priča. Ustvari, mi dok pišemo, mi otkrivamo dio nas, dio naše priče, dio našeg života. Poezija je u nama, do nas je hoćemo li biti iskreni u iznošenju i otkrivanju te priče. Mnogo ima onih koji se pronalaze u našoj poeziji, što znači da je ona u nama, mi je samo otkrivamo i dijelimo s drugima. Mladi sve manje čitaju, sve su modernije društvene mreže u kojima je malo teksta, a dominira slika ili video. Od čitanja nekog članka na internetu zavisi njegov naslov, jer mnogi pročitaju naslov i daju svoj komentar. Volio bih da se više posvetimo knjigama i onome što nose u sebi. Kada čitate neki tekst na društvenim mrežama, notifikacije vas često prekidaju, pa vaš fokus slabi. Uzmite knjigu u ruke, imat ćete mnogo korisnih notifikacija: novih riječi s kojima putujete kroz vrijeme, pred vama iskaču neki čudesni likovi i običaji”, pojašnjava Semir.

Ovaj je ramazan za Semira vrlo poseban zbog izlaska iz štampe dvije njegove knjige, odnosno dva Ramazanska dnevnika. Recenzenti su dr. hfz. Kenan Musić, dr. Amrudin Hajrić, Admir Iković, Saudin Cokoja, Edin ef. Memić i pisac Adis Ahmethodžić.

“Knjige koje se nalaze pred vama, Ramazanski dnevnik I i II predstavljaju vrijedan zapis o životu i vremenu u kojima ništa nije isto kao prije. Također, one predstavljaju svjedočanstvo, vrijedan historijski zapis generacijama koje dolaze, o jednom od najvećih iskušenja moderne civilizacije. Sve ono što smo smatrali normalnim postalo je nedostižno. Sve ono na šta smo navikli postalo je samo čežnja”, piše u predgovoru mr. Nermin Čakić.

“Ovaj ramazan mi je baš poseban. Skoro su iz štampe izašle moje nove dvije knjige. Vodio sam dnevnik u dva ramazana u toku pandemije virusa korona. Svaki dan sam opisivao vrijeme, ljude, pojave, broj zaraženih, umrlih, mjere i zabrane i moje ramazanske priče. Opisivao sam ramazan bez džamije, što me je najviše boljelo. Na početku pandemije nisam radio jer su bili zatvoreni ugostiteljski objekti, a želio sam naći zanimaciju neku, obavezu koju ću svaki dan učiniti posebnim. Nisam se viđao s prijateljima, olovka i hartija bili su moji prijatelji, njima sam svaki dan pričao ono što sam radio”, pojašnjava Semir.

Njegov cilj je bio da budućim generacijama opiše i ostavi u amanet pisanu riječ koja će svjedočiti ramazane bez džamije.

“Nije rat, nisu poplave, a ljudi nisu zajedno, svaka kuća je bila svijet za sebe. Recenzenti to porede s Bašeskijom, što mi je dodatna motivacija i inspiracija za dalji rad. Svjestan sam da će ramazanski dnevnici tek u vremenu koje je ispred nas više značiti, još je taze situacija s pandemijom, nije još njen konačan kraj”, smatra Semir.

Njegova životna priča već je poznata javnosti.

“Ugostiteljskim poslom bavim se već nekoliko godina. Hvala Bogu, u meni ima želje za pisanjem, čitanjem, učenjem. Sada nisam u prilici da mijenjam posao. Težim poslu koji ima uravnoteženo radno vrijeme. Bilo bi mi mnogo lakše fakultet upisati i završiti i mogao bih svoje vrijeme rasporediti. Sada jedan cijeli dan radim, drugi dan odmaram. Čim ustanem, odmah idu aktivnosti, nekoliko sati provedem u svojoj sobi čitajući i pišući. Hvala Bogu, zadovoljan sam. Da negdje drugo živim, možda ne bih bio sretan. Život me je naučio da se prave vrijednosti ne mogu kupiti. Istinska sreća je u nama, ko je traži u dubinama, naći će je. Postoje dubine zbog kojih vanjština gubi vrijednost. Mi možemo voziti dobar automobil, nositi skupu odjeću, večerati u luksuznim hotelima, najlakše je vanjštinu srediti, da se drugi dive. Naš život zavisi od naše nutrine, ako nju sredimo, svijet dobiva druge boje. U duši mi je sve veća želja da ostarim u Bosni i Hercegovini. Jednom su me upitali koja mi je najdraža destinacija, ja sam rekao moje selo i avlija mala. Duši ništa ljepše nema nego kada jutrom oči snene bosanska hava pomiluje”, zaključuje na kraju razgovora Semir Krnjić.