Većini ljudi je do sada već poznata ona Marxova parafraza Hegela kako se historija ponavlja dva puta, prvi put kao tragedija, drugi put kao farsa.

Bošnjaci su se u ovih nekoliko proteklih godina uvjerili u istinitost ove teze jer su svaku od svojih već historijskih tragedija: kolonijalno obespravljivanje, nametanje nelegitimne vlasti, štetočinstvo nametnutih korisnih idiota koji su radili protiv bošnjačkih interesa i posljedično ruiniranje bošnjačkih pozicija...ponovo proživjeli, samo ovaj put kao kao farsu.

Da se nije ništa naučilo pokazuje i to da sada opet gledamo jednu takvu farstičnu predstavu; ponovno udruživanje nametnutog režima i društva sa margina, sa koca i konopca,  od zla ambasadorskog oca i još gore NVO majke sa određenim brojem možda iskrenih ali politički zabludjelih bošnjačkih rodoljuba i patriota, u front protiv Bakira Izetbegovića. Pošto nam je tako nešto prošli put prouzrokovalo tragediju, čak i tragikomediju, zvanu Denis Bećirović, ovaj put, ako se isto ponovi, čeka nas prava pravcata farsa.

Sve to nema toliko veze sa Bakirom Izetbegovićem kao osobom koji kao i svaki živi čovjek, a pogotovo političar, pored svojih vrlina ima i svojih mana. Ovdje je prije svega riječ o tome što je Bakir Izetbegović, u ovom historijskom trenutku, jedini autentični bošnjački političar i faktor kojima ima stvarne kapacitete da predstavlja Bošnjake. Mnogima se to ne sviđa ali to je jednostavno tako.

Izetbegović je jedini koji istovremeno ima i legimitet i kapacitet ali i stranačku infratrukturu da bošnjačku politiku ne samo predvodi već i da je zaista sprovodi na terenu i kroz institucije svih nivoa te tako štiti bošnjačke interese i pozicije. Ostali ili nisu autentični bošnjački predstavnici što ih automatski delegitimizira ili nemaju takve infastrukture pa se njihovo djelovanje svodi na deklarativne izjave i nemoguća obećanja pred kamerama.

I tako je već duže vremena.

Dobar dio onih koji se kandiduju ili su se kandidovali za bošnjačkog člana Predsjedništva nikada nisu ni pretendovali da budu autentični predstavnici bošnjačkih interesa, oni su bili ili jesu, otvoreno ili prikriveno, uvijek bliži tuđim agendama, bilo da dolaze iz Zagreba, Beograda ili neke ambasade u koju idu po pamet. Štaviše sam Denis Bećirević je otvoreno izjavljivao kako nije član bošnjačke stranke i kako bi odmah istupio iz stranke koja je bošnjačka. Šta više reći?

Sa druge strane, oni kandidati koji možda i imaju iskrenu namjeru da govore u ime Bošnjaka, jednostavno nemaju ono što Bošnjacima u ovom trenutku najviše treba:  stranačku bazu i mašineriju sposobnu da sprovede odluke, zaštiti stečene pozicije i izdrži pritisak kada dođe do neminovnog udara. Izetbegović i SDA su to već dokazali u Neumu kada se na Izetbegovića sručila lavina raznih pritisaka koju je uspješno izdržao i prebrodio u interesu bošnjačkog naroda.

Visokoparne deklaracije, krupne izjave i medijski nastupi su nešto što možda i zaista treba samozatajnoj i isuviše verbalno tihoj bošnjačkoj politici kao sredstvo ohrabrenja sa svih strana opsjednute bošnjačke javnosti ali na kraju dana sve to ne može odbraniti niti jednu instituciju, zaustaviti ili usvojiti niti jedan zakon, sačuvati niti jedan napadnuti interes ili poziciju. To može samo politički lider iza kojeg stoji dobro uhodana organizacija od Bihaća do Zvornika, od Cazina do Goražda...a takva je, htjeli to njeni protivnici priznati ili ne, samo SDA.

Upravo je zato Bakir Izetbegović danas najveća meta. Ne zato što je nekako "sporan"; Izetbegović bi mogao biti i daleko sporniji no opet ne bi bio napadan da nije činjenice kako je on trenutno zaista jedini bošnjački političar koji istovremeno stoji na putu i velikosrpskim i velikohrvatskim projekcijama koje bošnjački politički prostor žele svesti na komunalni rezervat ali i jedina prepreka za one "iznutra", kojima je politička džungla, permanentna nestabilnost i pecanje u mutnom jedini način da se istaknu, da dođu do izražja, da upecaju vlast ili funkciju.

Politički atomizirani i poput rogova u vreći nesložni Bošnjaci, pocjepani u strančice te stoga ucjenjeni ambicijama liderčićika i prisiljeni na kompromise, san su svakoga ko od Sarajeva očekuje stalne truhle kompromise i vječne kapitulacije dok su politički združeni, jasno okupljeni, vertikalno ustrojeni i horizintalno povezani Bošnjaci, prijetnja svakom takvom planu.

Jedan dio Bošnjaka bi, umjesto da se povode za iz vana orkestriranim medijskim paraobavještajnim operacijama, trebao postaviti sebi jednostavno pitanje: Ko je od svih tih glasnih kritičara, naročito iz vladajućeg nametnutog režima, ikada uspio odbraniti barem jednu bošnjačku poziciju, sprovesti jedan zakon u korist Bošnjaka, zaustaviti barem jedan pokušaj napada na bošnjački narod i državu Bosnu i Hercegovinu? Odgovor je da ne samo da nisu odbranili niti jednu bošnjačku stečevinu, ili sproveli nešto što je u interesu Bošnjaka, već su izdavali bošnjačke interese i izdaju ih dok se ovaj tekst piše i izdavaće ih dok vi ovaj tekst budete čitali.

Sve dok se to ne promijeni, a izgleda da se neće će ubrzo promjeniti, Bakir Izetbegović će ostati jedini koji je imao i još uvijek ima i volju i legitimitet te, što je najvažnije, infrastrukturu ne da samo zagovara i brani bošnjačke političke interese i vodi bošnjačku politiku, nego je i stvarno i sprovodi. I to je tako.