Vanredni parlamentarni izbori zakazani za 25. oktobar nisu tek još jedan izborni ciklus u nizu. Po prvi put od dolaska Srpske napredne stranke na vlast 2012. godine, biračka mjesta dočekuju konstelaciju bez presedana: s jedne strane je ujedinjena vlast, s druge formalno neujedinjena, ali suštinski koordinisana opozicija okupljena iza studentske liste, a ključni akter je predsjednik koji je 27. septembra podnio ostavku kako bi se, oslobođen ustavnih ograničenja, kandidovao za premijera. Na istoj utakmici svi igraju uloge koje do sada nisu igrali, pretvarajući ove izbore u de facto referendum o jednoj deceniji vlasti.
Zbirna izborna lista koju je Republička izborna komisija konačno potvrdila dokumentuje specifičnost trenutka. Od ukupno 18 lista, čak devet ima status manjinskih - broj bez presedana u novijoj političkoj historiji Srbije, što im omogućava ulazak u parlament bez prelaska cenzusa od tri posto. Trka je zaključana sa 2.418 imena, ali jedan detalj otkriva više od bilo kojeg slogana. Povlačenje liste "Izbor naroda", koju su predvodili Miroslav Aleksić, Miloš Parandilović i Aleksandar Jovanović Ćuta, nije bila administrativna greška. Bila je to proračunata politička odluka da se ne rasipaju opozicioni glasovi i pruži nedvosmislena podrška Studentskoj listi. Taj čin, zbog kojeg su se sve liste ispod nje na glasačkom listiću pomjerile za jedno mjesto naviše, svjedoči o stepenu koordinacije unutar bloka koji formalno jeste razjedinjen, ali djeluje sa zajedničkim ciljem.
Centralna figura izbora, Aleksandar Vučić, povukao je potez koji redefiniše kampanju. Njegova ostavka na mjesto predsjednika države 27. septembra nije bio odlazak s vlasti, već ulazak u arenu bez formalnih ograničenja koja mu je nametala funkcija šefa države. Prvi put od 2017. godine na izbore izlazi formalno kao građanin, a suštinski kao nesporni kandidat za premijera. Time je efektivno spojio parlamentarne i buduće predsjedničke izbore u jedinstven narativ, primoravši opoziciju da kampanju ne vodi protiv stranke ili sistema, već isključivo protiv jednog čovjeka. Personalizacija politike u Srbiji time je dostigla vrhunac.
Lista pod rednim brojem jedan, "Aleksandar Vučić - Ujedinjena Srbija", simbolički je kraj jedne etape i povratak korijenima. Na njoj su, rame uz rame, Vjerica Radeta i Aleksandar Šešelj, figure od kojih se Vučić formalno odvojio 2008. godine pri osnivanju SNS-a. Njihovo prisustvo, uz javne ličnosti poput glumice Lidije Vukićević, bivšeg košarkaša Željka Rebrače i sina urednika provladinog tabloida, šalje jasnu poruku: ideološka dosljednost manje je važna od lojalnosti i sposobnosti da se mobiliše svaki dio biračkog tijela, od nostalgičnih penzionera do konzumenata tabloidne štampe. Najava vlade sa samo 12 ministara i koncept "vlade na točkovima" koja bi zasjedala širom Srbije direktan je, iako zakašnjeli, odgovor na višegodišnje optužbe o glomaznoj, otuđenoj i centralizovanoj vlasti.
Nasuprot tom monolitu, kao najveća nepoznanica stoji lista broj tri, "Studentska lista - Studenti pobjeđuju", predvođena Ilijom Srdanovićem. Ne radi se o klasičnoj opozicionoj koaliciji, već o pokretu izniklom iz studentskih blokada. Njena snaga leži u tome što nema političku prošlost opterećenu aferama, a najveća slabost joj je nedostatak stranačke infrastrukture na terenu. Podrška koju je dobila svjedoči o dubini polarizacije: stale su iza nje stranke koje se međusobno ideološki ne podnose, od Demokratske stranke i Zeleno-lijevog fronta do Dveri i POKS-a. Ta činjenica pokazuje da se na ovim izborima ne glasa primarno "za" nečiji program, već dominantno "protiv" postojećeg sistema.
U ovako postavljenoj areni, uloga jezička na vagi pripašće manjima. Ivica Dačić sa parolom "faktor stabilnosti" i Rasim Ljajić koji je izjavio "ne borimo se da pobijedimo, već da budemo presudni" dali su najprecizniji opis sopstvene pozicije. U parlamentu u kojem će formiranje većine od 126 poslanika biti neizvjesno, glasovi devet manjinskih lista mogli bi biti ključni. Ljajićeva rečenica ga čini možda i najiskrenijim akterom ovih izbora, jer je otvoreno priznao da mu cilj nije pobjeda, već participacija u vlasti.
Zbog svega navedenog, 25. oktobra se u Srbiji, za razliku od bilo kojeg drugog vikenda, neće pratiti samo sportski rezultati. Svaka opština, svaki birački odbor i svaka kutija postaju politički stadion na kojem se vodi presudna bitka. Ovo je prvi put da i vlast i opozicija izbore eksplicitno nazivaju referendumom - jedni kao referendum o opstanku države, drugi kao referendum o opstanku mafije. Referendumi u Srbiji nikada ne završavaju tijesnim rezultatom, ali uvijek ostavljaju duboke i dugotrajne podjele.
Zato ključno pitanje ovih izbora nije ko će tačno osvojiti 126 mandata, već da li Srbija nakon trinaest godina ulazi u novu fazu - u period koabitacije i povratka dvovlašća, ili u eru još jače koncentracije moći u rukama jednog centra. Odgovor na to neće dati programi i obećanja, već isključivo jedan, konačan i mjerljiv podatak - izlaznost.

