Hladni rat je mogao biti vrlo vruć. Godine 1945. skori poraz nacističke Njemačke nije smirio duhove britanskog premijera Winstona Churchilla. U posljednjim mjesecima Drugog svjetskog rata u Evropi, premijer je bio toliko uvjeren u nadolazeći sukob sa Staljinom da je naredio svojoj vojsci da isplanira napad na Sovjetski Savez čim se potvrdi pad Trećeg Reicha. No, šta je navelo Churchilla da vjeruje da je rat s njegovim, do tada sovjetskim saveznikom, neizbježan?

S porazom nacista pred vratima, njegova je briga bila osmisliti kartu poslijeratne Europe. Čekajući kakva će biti uloga SAD-a na Starom kontinentu, London i Moskva borili su se za utjecaj u zemljama poput Grčke, Austrije ili Poljske.

Churchill je imao razloga ne vjerovati svojim saveznicima. Na konferenciji u Jalti, između 4. i 11. februara 1945. godine, Staljin je dao lažno obećanje održavanja slobodnih izbora u Poljskoj na kraju rata, ali željezni stisak koji je Crvena armija uspostavila nad tom zemljom pokazao je da će ona preći, u potpunosti, u komunističku sferu. Dok se odigravao taktički meč između Londona i Moskve, SAD je slijedio vlastiti plan.

Bili su usredotočeni na poraz Japana, a da bi se to postiglo, bilo je bitno da se Sovjetski Savez uključi u rat na Pacifiku. Tako je predsjednik Franklin D. Roosevelt prihvatio Staljinove ambicije za Poljsku i drugdje u istočnoj Evropi. Međutim, Churchill se nije slagao s ustupcima Bijele kuće. Uz izbore koji su se približavali, zakazane za 5. juli 1945. Churchill je vjerovao da njegovi glasači (i građani drugih zapadnih savezničkih zemalja) neće razumjeti predaju Poljske Staljinu. Osim toga, Churchill se obvezao poljskoj vladi u egzilu premijera Stanisława Mikołajczyka da će zemlji osigurati demokratski režim na kraju rata.

Kako se Crvena armija približavala granicama Njemačke, Churchillova je opsesija postala ne ustupati više teritorija sovjetskom ekspanzionizmu i pokušati spriječiti Poljsku da postane komunistički satelit. Sa smrću Roosevelta, dolazak Trumana dao je nadu u Downing Streetu za promjenu američkih stavova. No, novi stanar Ovalnog ureda nije bio voljan udovoljiti njegovim željama. Osim što je želio sovjetsku pomoć protiv Japana, Washington je bio sumnjičav prema britanskim manevrima za dizajniranje poslijeratnog međunarodnog poretka, što je protumačio kao pokušaj održavanja starog imperijalnog utjecaja u Evropi i drugim mjestima na planeti. Sredinom aprila 1945. godine, dok je Crvena armija pripremala konačno napredovanje prema Berlinu, Churchill je postao uvjeren da će oružani sukob sa Sovjetima izbiti nakon što se potvrdi smrt Trećeg Reicha. Stoga je naredio svojim šefovima štaba da pripreme napad na Staljinove snage.

Uvjereni da će promijeniti mišljenje Washingtona, Churchill i njegovi generali angažirali su svoje trupe za taj preventivni napad. To ne bi bila jedina pretpostavka s kojom bi se Britanci pripremali za rat koji bi morao ponovno iscrtati kartu Evrope. Kako bi se pripreme zadržale u tajnosti, s njima su upoznati samo glavne britanske vojskovođe, poput Lorda Alana Brookea, načelnika Glavnog štaba Carstva ili Sir Andrewa Cunninghama, Prvog lorda mora (vrhovni zapovjednik Kraljevske mornarice). Osim njih, samo su njegovi najbliži pomoćnici bili svjesni projekta. Vojni plan dobio je kodni naziv Operation Unthinkable, koji je predložio premijer kako bi naglasio da se radilo u hipotetskom scenariju, a ne o ofanzivi koju bi se provelo sigurno.

Kada se analizira njegov sadržaj, upečatljiva je percepcija vrhovnog zapovjedništva o sposobnosti Njemačke za otpor. Prema operaciji Nezamislivo, predviđalo se da će se Treći Reich oduprijeti do kraja juna (Njemačka je prihvatila bezuvjetnu predaju 8. maja), pa je početak napada na SSSR određen za 1. juli 1945. Cilj je ofanziva kojom je trebalo "nametnuti Rusiji volju Sjedinjenih Država i Britanskog Carstva." To jest, natjerati Moskvu da prihvati pošten dogovor za Poljsku i obuzda Staljinove ekspanzionističke želje.

Da bi se postigao ovaj cilj, britanski su stratezi smatrali da je potrebno osigurati brzu pobjedu. Kada je trebalo iznenaditi Sovjete, nisu mogli predložiti rat u cijeloj Evropi – vojne pripreme bi bilo vrlo lako otkriti – pa su se radije usredotočili na određenu tačku. Kao glavnu osovinu britanski su generali odabrali sjevernu Njemačku, a odatle su ušli u Poljsku. Anglosaksonske trupe trebale bi doći do osovine Danzig-Wroclaw (385 kilometara fronta) do jeseni 1945.

Iznenađen napredovanjem, Staljin bi, procijenili su, pristao na pregovore. Ako bi se vojne operacije produžile, Sovjeti bi se oporavili od početne zbunjenosti i ušlo bi se u scenario dugotrajnog rata, nepovoljan za britanske i američke interese. Bude li se sukob produžio, planeri operacije Nezamislivo upozorili su na rizik da Crvena armija potvrdi svoju brojčanu prednost. Na primjer, kao vjerovatan su isticali savez između Sovjetskog Saveza i Japana.

Odnos snaga 1945. godine potvrdio je strahove o mogućem dugotrajnom požaru. U to je vrijeme Crvena armija bila doista zastrašujuća sila i stručnjak za manevarsko ratovanje. Prema britanskim izračunima, imala je oko šest miliona vojnika u Evropi, plus šest stotina hiljada pripadnika paravojnih jedinica iz NKVD, brojke koje su im davale prednost četiri prema jedan u pješadiji.

U oklopnim jedinicama Sovjeti su imali dva prema jedan nadmoć. Osim američkih i imperijalnih trupa (britanskih, kanadskih, novozelandskih...), Churchillovi generali mogli su pozvati i poljske i njemačke snage, no upotreba tog kontingenta svakako bi bila kontroverzna, budući da su mnogi njihovi visoki oficiri bili lojalni nacisti. Iako su, kako je izvijestio maršal Bernard Montgomery, mnogi zarobljeni vojnici Trećeg Reicha otvoreno izrazili želju da se pridruže anglosaksonskim snagama u budućem ratu protiv Sovjeta. Ideja o ovom hipotetskom sukobu nije bila samo u Churchillovom umu.

Jedino su na moru i u zraku saveznici mogli vidjeti nešto bolju sliku. Britanska i američka mornarica imale su neospornu nadmoć koja im je omogućila kontrolu nad Baltikom kako bi podržali napredovanje trupa. Što se tiče avijacije nastavljajući s tadašnjim procjenama, Staljinove snage imale su prednost dva prema jedan. Međutim, planeri operacije Nezamislivo računali su na vrhunsku obučenost zapadnih pilota, kao i na sovjetsku ovisnost o američkom gorivu za svoje letjelice.

Nuklearno oružje je isključeno, budući da su jedine atomske bombe dostupne u to vrijeme bile one koje su trebale biti bačene na Japan u augustu 1945. Međutim, Amerikanci nisu pokazivali znakove da žele promijeniti svoj plan nakon što je potvrđen poraz Japana. Zapravo, počeli su povlačiti trupe iz Evrope na Pacifik.

U američkim obavještajnim krugovima sovjetski napad smatran je malo vjerojatnim, a strah Londona neutemeljenim. Pojavile su se i sumnje u podršku britanskog i američkog stanovništva novom ratu. Do sredine 1945. strah od komunizma nije prožeo Zapad, a velik dio stanovništva smatrao je Sovjete pouzdanim saveznicima. Narod ne bi prihvatio vojnu akciju za spas istočne Evrope od staljinističkog jarma, jer su mnoge od tih zemalja – poput Rumunije ili Mađarske – bile saveznice Osovine.

Odražavajući sve te prednosti i mane, 8. juna 1945. izvještaj o operaciji Nezamislivo dostavljeno je Winstonu Churchillu. Nakon što je procijenio ravnotežu snaga, lord Brooke je zaključio: "Kad neprijateljstva počnu, brzi, iako ograničeni, uspjesi bili bi izvan nas i bili bismo zarobljeni u dugotrajnom ratu s vrlo lošom prognozom." Čitanje izvještaja uvjerilo je Churchilla da promijeni svoj stav, iako nije izbrisalo ideju o ratu iz njegova uma.

Dan nakon što mu je predstavljena Operacija Nezamislivo, zamolio je svoje generale, zadržavši taj kodni naziv kako bi naglasio da se radi o hipotetskom scenariju, da preformuliraju plan razmišljajući o odbrambenoj strategiji, kako bi obuzdali moguće napredovanje Sovjeta prema Otoku.

Ta nova verzija pripremljena je sredinom slijedećeg mjeseca. Britanski generali bili su nešto optimističniji, pokazujući da bi Kraljevska mornarica i RAF mogli braniti Britaniju godinama, čekajući pomoć SAD. Istina je da Churchill više nije pridavao toliku pažnju novoj verziji operacije Nezamislivo, jer je izgubio izbore 5. jula. Novi premijer, laburist Clement Attlee, nije nastavio s programom.

Je li Staljin bio svjestan priprema za operaciju Nezamislivo? Čini se da njegovi špijuni nisu znali detalje, ali diktator je bio svjestan da Britanci gomilaju njemački vojni materijal (u slučaju da na kraju bivši vojnici Reicha budu dostupni). Također je vrijedno napomenuti da je Operacija Nezamislivo držana u tajnosti sve do 1998. godine, kada je britansko Ministarstvo odbrane deklasificiralo nekoliko dokumenata vezanih uz Sovjetski Savez. Počevši od jeseni 1945. kada se Japan već predao, SAD se usredotočio na poslijeratni svjetski poredak i pretpostavio da će im veliki suparnik na međunarodnoj sceni biti SSSR. U novembru iste godine, američka vojska je prvi put razmatrala korištenje nuklearnog oružja kako bi spriječila Staljinove snage da okupiraju Evropu i Bliski istok. Počeo je Hladni rat.