Fikret Muslimović, generalmajor Armije RBiH u penziji, rođen je 9. 12. 1948. godine u selu Rašljeva kod Gračanice. Osnovnu školu završio je u Bosanskom Petrovom Selu, Srednju ekonomsku školu u Doboju, Vojnu akademiju kopnene vojske, smjer artiljerije, u Beogradu 1971. godine, zatim Visoku vojno-političku akademiju, koju je, po programu za postdiplomski studij, kao prvi u rangu, završio 1980. također u Beogradu. Tokom službovanja u bivšoj JNA obavljao je komandne dužnosti u jedinicama artiljerije, a zatim rukovodne dužnosti u službi vojne sigurnosti visokih komandi jedinica JNA, pa je stekao značajna komandna i štabna iskustva, posebno u pogledu integriranja sigurnosnih i obavještajnih poslova u cjelinu uloge i zadataka visokih i njima podređenih komandi i jedinica. S takvim iskustvima 1991. godine upućen je u Ratnu školu u Beogradu, koja je pripremala kadrove za generalske dužnosti. Septembra 1991. godine napustio je JNA. 

Odazvao se pozivu iz Štaba TO RBiH, pa je od 9. aprila 1992. godine raspoređen na dužnost načelnika Službe vojne bezbjednosti Teritorijalne odbrane RBiH, a zatim i na dužnost savjetnika za vojna pitanja u Predsjedništvu RBiH. U drugoj polovini rata – odbrane RBiH od oružane agresije – bio je načelnik Uprave za moral u Generalštabu Armije RBiH i čelni bošnjački predstavnik u Združenom štabu Armije RBiH i HVO-a. Nakon potpisivanja Dejtonskog sporazuma, zadužen je da, kao čelni predstavnik Bošnjaka, učestvuje u pregovorima s predstavnicima Hrvata i predstavnicima Srba za definiranje sporazuma o vojnim mjerama za izgradnju povjerenja. S čelnim predstavnicima VRS-a i HVO-a potpisnik je tog sporazuma. Od početka 1997. godine do aprila 2000. godine obavljao je visoku operativno-štabnu dužnost pomoćnika ministra odbrane za odbrambene pripreme. Za to vrijeme pokrenuo je časopis Odbrana, inicirao i koordinirao poslovima oko izrade studentskog udžbenika za predmet Odbrana na fakultetima u BiH, u kojem je objavljen i njegov koautorski prilog o pitanjima odbrane i sigurnosti. Sličnu ulogu imao je i u izradi udžbenika za učenike srednjih škola za predmet Sigurnost demokratskog društva, u koji je uvršten i njegov koautorski tekst o sistemu odbrane i sigurnosti. Penzioniran je 1. 4. 2000. godine.

Od 1994. do 1996. godine član je Glavnog odbora Stranke demokratske akcije. Od osnivanja Vijeća Kongresa bošnjačkih intelektualaca krajem 1992. godine bio je član Izvršnog odbora te organizacije. Kao vojno-politički analitičar i publicista, autor je više objavljenih knjiga.

STAV: Možemo li reći da je, uz Referendum o nezavisnosti 1. marta 1992, datum osnivanja Armije RBiH najvažniji događaj za državu Bosnu i Hercegovinu?
MUSLIMOVIĆ: Rezultati Referenduma politička su osnova međunarodnog priznanja Republike Bosne i Hercegovine. Time je legalizirano da se njen sistem odbrane, do tada u sastavu sistema odbrane Jugoslavije, transformira s obzirom na stečenu nezavisnost, međunarodno priznanje (6. i 7. aprila 1992) i legitimnost da Predsjedništvo RBiH odmah 8. aprila donese niz odluka, među kojima je i odluka od 8. aprila, da se u narednih sedam dana, do 15. aprila 1992. godine, sve vojne formacije na teritoriji RBiH stave pod komandu štabova Teritorijalne odbrane (TO) ili da predaju oružje, dakle rasformiraju. Komande, jedinice i ustanove JNA tada su trebale odmah napustiti teritoriju Bosne i Hercegovine ili se priključiti u sastav TO RBiH. Ako nisu htjele niti napustiti teritoriju BiH niti se priključiti u sastav TO RBiH, trebale su predati oružje i rasformirati se.

Tada je JNA bila organizacijski dovoljno kompaktna, pod efektivnom političkom i funkcionalnom kontrolom Beograda, koji je poduzeo transformaciju svojih efektiva na teritoriji RBiH u skladu s političkim i vojnim ciljevima oružane agresije na međunarodno priznatu državu BiH. S obilježjima oružane agresije otpočela je najuspješnija subverzivna operacija Beograda na teritoriji susjedne, već međunarodno priznate države BiH. To je operacija maskiranja da Beograd kontrolira srpske vojne snage u RBiH jer je JNA već postala samo srpska vojska, pa se njena transformacija dogodila subverzivnim preimenovanjem u vojsku takozvane Republike Srpske, kako bi se u svijetu i među Srbima, gdje god su bili, predstavilo da je u BiH građanski rat. Subverzivno maskirano u paradržavnoj i paravojnoj formi u BiH je zadržana srpska vojna organizacija pod kontrolom Beograda, ali se negirala istina da Beograd komanduje tom vojskom. To je učinjeno zbog toga što je pred međunarodnom zajednicom za Beograd bilo kompromitirajuće da pod svojom kontrolom ima vojske u tri države (Hrvatskoj, BiH i Srbiji s Crnom Gorom). Uspješnost te beogradske subverzivne operacije se mjeri, pored ostalog, i činjenicom što Haški tribunal nije sasvim razgovijetno donio presudu da je pod kontrolom Beograda na RBiH izvršena oružana agresija, što je začuđujuće s obzirom na obilje dokaza da je to upravo tako.

U odnosu na Vaše pitanje, bitno je imati u vidu da je država RBiH postojala i do Referenduma, da je međunarodnim priznanjem osigurano da ona gradi svoj poseban, od Beograda neovisan sigurnosni i odbrambeni identitet, radi čega se pristupilo njegovoj dogradnji, u šta spada i preimenovanje TO u Armiju RBiH. Dakle, u kontinuitetu postojanja države RBiH održan je i dograđen kontinuitet postojanja njene vojne organizacije, Teritorijalne odbrane, odnosno Armije RBiH. Dan Armije RBiH, 15. april 1992. godine, jeste krupan historijski događaj u okviru oblikovanja državne nezavisnosti i suverenosti Republike Bosne i Hercegovine. I do međunarodnog priznanja RBiH je imala i Predsjedništvo i TO, ali Predsjedništvo nije imalo kapacitet vrhovne komande koja može odlučivati ne samo o pripremi TO po smjernicama Beograda, kako je bilo i ranije, već i o njenoj borbenoj upotrebi. I priprema i borbena upotreba vojne organizacije postali su nadležnost Predsjedništva RBiH.

STAV: Prema onome što ste rekli, kakva je veza oružane agresije i subverzivne operacije?
MUSLIMOVIĆ: Subverzivna operacija jeste instrument oružane agresije i njenog maskiranja. U tom smislu, važno je uočiti da je okupacija teritorija RBiH, njihovog otimanja od kontrole centralne vlasti u Sarajevu, odnosno njihovog stavljanja pod kontrolu Beograda, izvršena uspostavom vlasti Karadžićeve Srpske demokratske stranke u takozvanim srpskim općinama i srpskim autonomnim oblastima (SAO). Ove teritorije, nakon međunarodnog priznanja RBiH, bile su operacijska osnovica za vojne efektive pod kontrolom Beograda. S te operacijske osnovice Beograd je poduzeo borbene operacije radi okupacije i preostalih teritorija RBiH, gdje nije bio SDS na vlasti.

Izgradnja osamostaljenog, autentičnog bosanskohercegovačkog odbrambenog i sigurnosnog identiteta, čiji je izraz nastanak i razvoj Armije RBiH, odgovor je na klasičnu oružanu agresiju koja je poduzeta pod kontrolom Beograda radi potpune okupacije teritorija RBiH. Armija RBiH je dobila ulogu da zaustavi okupacijski proces i da oslobađa teritorije koje su se subverzivno, protivustavno i protivzakonito suprotstavljale centralnoj vlasti u Sarajevu, konektirajući pod kontrolu Beograda.

STAV: Jesmo li zapostavili kulturu sjećanja na Dan Armije RBiH i sve što on predstavlja?
MUSLIMOVIĆ: Smatram da nismo niti smijemo dozvoliti da se zapostavlja da afirmiramo značaj nastanka, razvoja i borbene izgradnje naše Armije. Važno je sagledati kakav je u tome odnos između suštinskog i formalnog. Suštinskim pitanjima nastanka, razvoja i rezultata koje je postigla Armija RBiH treba da se bave odgovarajući politički subjekti i lideri, institucije i pojedinci koji se bave naučnim istraživanjem u sociološkim, politološkim, psihološkim i historijskim stranama oružane agresije na RBiH u pogledu uzroka, tokova i posljedica. Mislim da treba unapređivati kvalitet djelovanja u tim suštinskim pitanjima, u šta spada razjašnjavanje pomenute subverzivne operacije kao instrumenta oružane agresije. Formalnom stranom koja odražava suštinu stvari vrlo intenzivno se bave nevladine organizacije i s njima povezani lokalni, kantonalni i entitetski organi vlasti. Subjekti odgovorni za afirmaciju suštinskih pitanja nastanka, razvoja i rezultata Armije RBiH, posebno u pogledu njenog doprinosa da se dosegne mir na političkim osnovama očuvanja države RBiH, trebaju imati što bolju saradnju sa subjektima koji, baveći se formalnim pitanjima memorije o odbrani RBiH, afirmiraju njena suštinska obilježja.

STAV: Možete li procijeniti, s ove distance, da li bi odbrana bila moguća da nije ustrojena Armija RBiH? Dakle, mi ovdje ne umanjujemo značaj TO i “Patriotske lige”, pitamo tek da li bi sistem odbrane bio moguć da nije realiziran kroz sistem Armije RBiH.
MUSLIMOVIĆ: Naravno da ne bi, ali treba imati u vidu da su TO, “Patriotska liga”  (PL) i Armija RBiH imali iste političke osnove i ciljeve, u istoj tendenciji pronalaženja najboljih organizacijskih formi u kojima se mogu efikasno i racionalno iskoristiti raspoloživi potencijali, a ublažiti posljedice negativnih parametara ondašnje strateške političke i vojne situacije u kojoj se našla Bosna i Hercegovina. Nikako ne smijemo dozvoliti da u svojim tumačenjima antagoniziramo TO, PL i Armiju RBiH. Trebala nam je klasična vojna odbrambena organizacija, s dovoljno borbenih jedinica na razvučenom frontu odbrane od oko 1.500 kilometara, gdje je između pojedinih dijelova snaga odbrane postavljena komunikacijska blokada. Posljedice komunikacijske blokade od Sarajeva prema ostalim dijelovima slobodnih teritorija širom BiH, i između tih dijelova, mogle su se ublažiti samo putem snažnih idejnih i moralnih patriotskih veza. Ove veze od presudnog značaja bile su toliko čvrste da su uglavnom efikasno ublažavale blokade fizičkih komunikacija, što je naročit kvalitet sistema odbrane od oružane agresije u najtežim političkim, vojnim i geostrateškim okolnostima. U tom smislu treba sagledavati presudan značaj jedinstva između civilnih i vojnih elemenata sistema odbrane od oružane agresije na RBiH.

Ono što je krasilo Oružane snage RBiH – Armiju RBiH, snage uniformirane policije, obavještajno-sigurnosne službe i Civilnu zaštitu jeste idejno i patriotsko jedinstvo i na tom jedinstvu čvrst moral, odlučnost da se po cijenu velikih žrtava, napora i odricanja istraje u očuvanju domovine Bosne i Hercegovine, kao zajednice ravnopravnih građana i naroda. Svaki od tih elemenata sistema odbrane unutar sebe je bio stabilno organiziran i usmjeren prema osnovnom cilju da oružana borba bude što uspješnija, odnosno da Armija RBiH kao glavna snaga i okosnica sistema odbrane u ratu bude borbeno što efikasnija, prvenstveno u odbrani slobodnih, pa i u oslobađanju okupiranih teritorija. U tom kontekstu treba razumijevati aksiom da je oružana borba glavni sadržaj rata, ali da se rat ne iscrpljuje samo u oružanoj borbi, jer su naši mediji, diplomatija i proizvodnja za ratne potrebe bili integralni dio sistema odbrane, bez čijeg koordiniranog i jedinstvenog nastupa nismo mogli odbraniti našu domovinu.

U sagledavanju unutarnjih kvaliteta našeg sistema odbrane od oružane agresije treba znati da smo mi u Generalštabu znali da je kičma vojne i odbrambene organizacije čvrst sistem komandovanja, disciplina, subordinacija, jednostarješinstvo i neprikosnovena odanost Armije RBiH odlukama civilne vrhovne komande – Predsjedništva RBiH na čelu s predsjednikom Izetbegovićem. Efikasnost otpora agresoru smo mjerili po stepenu zaštite te kičme, jer bi njen lom na bilo kojem pršljenu, posebno onom koji povezuje civilnu vrhovnu komandu i prvog vojnika Armije RBiH, bio katastrofalan, s posljedicama paralize dijelova, pa čak i cjeline sistema odbrane. Agresor je to znao, pa je uz oružane ofanzive svoj kontraobavještajni sistem usmjeravao s ciljem da se slomi ta kičma s posljedicama što poraznije paralize čitave Armije RBiH, pa i čitavog sistema odbrane. Mi smo bili dovoljno odgovorni i educirani da zaštitu sistema komandovanja odredimo kao prioritet efikasne zaštite naše Armije od neprijateljske subverzije. Kakve havarije nastaju zbog neposlušnosti u sistemu komandovanja, iskusili smo uslijed izdaje u Bosanskoj krajini, pa i uslijed neposlušnosti nekih komandanata u Sarajevu.

STAV: Možete li nam Vi dati svoje viđenje o ulozi SDA u osnivanju Armije RBiH? Naime, polemike ne jenjavaju kada je riječ o umanjivanju zasluga ove stranke u njenom osnivanju.
MUSLIMOVIĆ: Ne smije se umanjivati ničiji, pa ni doprinos SDA u odbrani RBiH. Važna je okolnost da SDA nije bila jedina društvena snaga koja je brinula i učestvovala u odbrani. Učestvovali su svi patriotski politički subjekti i razne asocijacije, od institucija odgoja, obrazovanja, privrede... Međutim, pri tome je važna okolnost da je SDA bila na vlasti, pa su njeni kadrovi imali ne samo veću odgovornost nego i veću mogućnost da doprinesu odbrani, što nikako ne umanjuje doprinos kadrova drugih društvenih i političkih subjekata i asocijacija. U vršenju vlasti, pred rat i tokom rata, pa i poslije, SDA nije vulgarno koristila izborne rezultate 1990. jer su u institucije izvršne i sudske vlasti ulazili najsposobniji patriotski orijentirani kadrovi, ne gledajući na njihov stranački identitet. Svi politički subjekti involvirani u institucije vlasti, pa i patriotska opozicija, djelovali su na istim odbrambeno-sigurnosnim patriotskim osnovama. Ako se može govoriti o posebnim zaslugama SDA, onda je to širina pogleda i pristupa da se u front odbrane motivirano uključuju svi bez obzira na specifičnosti i razlike njihovog ideološkog, stranačkog, vjerskog, socijalnog, polnog ili bilo kojeg drugog statusa. Predsjednik Izetbegović je suzbijao svaku pomisao na sektaštvo u tom pogledu. Niko ne bi trebao da dovodi u pitanje takva obilježja politike i prakse SDA, niti bi bilo ko iz SDA trebao da dovodi u pitanje zasluge svih ostalih koji su se uključivali u odbranu, naravno, podnoseći razne žrtve i odricanja. Sukobi između patriotskih političkih subjekata na toj osnovi su neprirodni i štetni za stanje i političke procese u društvu i državi. U tom smislu treba razumijevati da je SDA ispunila svoju historijsku ulogu.

STAV: Zašto su tekovine borbe Armije RBiH pod stalnim napadom? Kako je tekao tok napada od 1995. pa sve do danas, šta su bile glavne smjernice nipodaštavanja?
MUSLIMOVIĆ: Poslijeratni napadi na vrijednosti odbrane RBiH, istaknute ličnosti i institucije odbrambenog sistema imaju iste izvore, ideološke osnove i ciljeve kao što je bilo u vrijeme oružane agresija na našu domovinu od 1992. do 1995. godine. Izvori, odnosno propagandni i subverzivni centri tih napada su također isti kao i u vrijeme oružane agresije. Ne možemo biti zadovoljni s otpornošću na te napade, što znači da naše vrijednosti možemo bolje i organizovanije braniti, posebno zato što se unutar subjekata našeg društva identificiranih s vrijednostima Bosne i Hercegovine pojavljuju neprirodni unutarnji sukobi koji su izraz nedovoljne političke osviještenosti, a neki od tih sukoba pomažu neprijateljima Bosne i Hercegovine da na njima grade strategiju svojih uspjeha. Napadi na vrijednosti BiH poprimili su viši nivo organiziranosti, praćeno izrazito intenzivnim i brutalnim, s teškom predvidivim posljedicama ako se isti ne zaustave.

Prvih godina poslije rata, iz inercije tek okončanih ratnih sukoba, negirane su institucije BiH, zatim su uslijedili pozitivni pomaci jačanja državnih institucija otklanjanjem nekih nedostataka i anomalija Dejtonskog sporazuma, što je taj sporazum ostavljao kao mogućnost. Početkom druge postratne decenije iz tog pozitivnog trenda uslijedio je vrlo negativan i opasan obrt, tako da u posljednjih 15 godina živimo u uvjetima stagnacije reformi i radikaliziranja težnji za podjelom i uništenjem BiH. Institucije BiH po Dejtonskom sporazumu bitan su rezultat i vrijednosna tekovina odbrane od oružane agresije. Napadi na njih su motivirani uništenjem tekovina i vrijednosti odbrane.

STAV: Kada govorimo o Aliji Izetbegoviću kao vrhovnom komandantu Armije RBIH, je li on ikada imao namjeru ili je radio na tome da se od Armije RBiH napravi bošnjačka ili islamska vojska?
MUSLIMOVIĆ: Dobro da ste postavili to pitanje, jer u afirmaciji i zaštiti vrijednosti i tekovina odbrane RBiH nije dovoljno učinjeno u rasvjetljavanju i razobličavanju subverzivne teze da su predsjednik Izetbegović i njegovi sljedbenici izazvali rat i da ga vode s ciljem da BiH bude islamska država, pa se još uvijek Armija RBiH od beogradske i zagrebačke propagande naziva muslimanskom vojskom, napadajući i mene da sam bio realizator takve Izetbegovićeve politike i da sam islamizirao našu Armiju, što su notorne neistine. U pogledu upornosti i intenziteta, ova propagandna i subverzivna teza je najmarkantnija, jer se putem te teze opravdavala oružana agresija na RBiH. Putem te teze opravdavalo se paravojno i paradržavno organiziranje. Na subverzivnim rezultatima plasiranja propagandne teze da je Izetbegović djelovao s ciljem uspostave islamskog poretka u BiH, iz centara koji su i dalje neprijateljski usmjereni protiv BiH, gradi se strategija uspjeha za podjelu i nestanak države BiH. Ta subverzivna i propagandna teza ispoljava se u obliku propagande da bošnjačka politika djeluje s ciljem uspostave unitarnog poretka u BiH u kome bi nebošnjaci bili obespravljeni i ugroženi. Žalim što političke i akademske elite u BiH ne pridaju značaj razobličavanju propagandnih teza o težnjama da BiH bude islamska ili/i unitarna država. Izgledi za uspjeh u razobličavanju te propagande nastat će onda kada svi patriotski politički i drugi društveni subjekti budu jedinstveno odbacivali tu propagandu, što praktički znači da to jednako trebaju činiti i Izetbegović, i Nikšić, i Konaković, i Efendić...

Ovim ukazujem da organizatori neprijateljske propagande smatraju svojim najvećim subverzivnim uspjehom protiv BiH ako neko od navedenih govori, a neko ne govori o tome ništa ili pak optužuje svoje političke konkurente da su nosioci politike s ciljem uspostave islamskog ili unitarnog poretka. To je jedno od najkrupnijih sigurnosnih pitanja jer neprijatelji BiH navedene teze i dalje koriste kao opravdanje za svoje neprijateljstvo prema BiH.

STAV: Je li u slučaju prijetnje agresijom moguće stvoriti armiju koja bi bila sposobna odbraniti zemlju kao što je to uradila od 1992. do 1995? Naravno, ovo Vas pitam podrazumijevajući da je Oružane snage u ovom sastavu nemoguće održati u slučaju prije svega srpske secesije?
MUSLIMOVIĆ: To Vaše pitanje je vrlo osjetljivo, ali i vrlo aktuelno. Odgovor bi podrazumijevao da se iznese sve ono što bi za odbranu BiH trebalo raditi u krajnjoj nuždi. Trebamo biti legalisti i oslanjati se na postojeću, Ustavom i zakonima uspostavljenu odbrambenu i sigurnosnu arhitekturu BiH. Ne smijemo sebi nikako dozvoliti da činimo bilo šta što bi neprijatelji jedva dočekali i rekli da se ponašamo paravojno, parapolicijski, paraobavještajno i parakontraobavještajno. U tom pogledu, propagandno nas optužuju, bez ikakvog uporišta u istini, a šta bi tek radili ako bi im patrioti BiH dali povoda, jer bi onda uspješnije opravdavali svoje paradržavno razaranje BiH?!

Zna se šta je krajnja nužda. Mi imamo osjećaj šta je to što bi se eventualno događalo, a opravdavalo naš zaključak da je nastupila krajnja nužda. Ništa preče u našim odbrambenim pripremama nema od onoga što nam je za sva vremena zadatak, da budemo pravedni, da volimo svoju zemlju, sve njene građane i narode bez izuzetka, da nas od toga ne mogu odvratiti ni odvratni tipovi poput Dodika, da se zalažemo za istinsko međunacionalno povjerenje i pomirenje, da njegujemo vrijednosti univerzalnog dobra, da u praksi pokazujemo da su Bošnjaci, Srbi, Hrvati i Ostali u BiH jedni drugima najpreči, odnosno da doprinesemo shvatanju da su za Bosnu i Hercegovinu, njene narode i građane, od svih zemalja na svijetu, najvažnije Srbija, Hrvatska i Crna Gora, da jačamo osjećaje i praksu najboljih međunacionalnih odnosa u BiH i međususjedskih odnosa u regiji. To su pravi i najefikasniji odgovori na prijetnje miru i sigurnosti.

Mišljena sam da se mora unaprijediti stil i praksa suprotstavljanja ekstremnoj profašističkoj mržnji i nacionalizmu onog tipa kako to čini Dodik. Smeta mi što se nedovoljno objašnjava da nas Bošnjake Dodik naziva “muslimanima”  iz svojih profašističkih ambicija negiranja našeg nacionalnog identiteta, jer po njegovom i Šešeljevom, mi nismo posebna nacija – Bošnjaci, već smo Srbi muslimanske vjere, pa da, zato što nismo posebna nacija, nas ne sljeduje država Bosna i Hercegovina, jer pripada Vulinovom “srpskom svetu” . Opasni su. Ako bi uništili naš nacionalni identitet, u sljedećem bi uništavali i naš muslimanski – asimilacijom, ubijanjem i progonima.