“Prvi hitac Velikog rata”, napisao je veliki historičar AJP Taylor u svom slavnom „Prvom svjetskom ratu: Ilustrirana historija (1963)“, ispalio je bosanski gimnazijalac Gavrilo Princip u Sarajevu 28. juna 1914. “Prve žrtve” togarata, prema drugim autorima i austrijskim spomenicima, bili su nadvojvoda Franjo Ferdinand, prijestolonasljednik Austro-Ugarske (Habsburške Monarhije) i, slučajno, njegova supruga, vojvotkinja od Hohenberga.
To su, naravno, metafore – rata nije bilo kad se dogodio zloglasni Sarajevski atentat, a neće ga biti ni za koji mjesec. Štaviše, ako iko snosi krivicu za izbijanje rata u julu 1914., onda su to čelnici evropskih velikih sila, a ne bosanski seljak Gavrilo Princip.
Jezik poput "prvih pucnjeva Prvog svjetskog rata" i grube analogije između ovog amaterski organiziranog političkog ubistva i savremenog masovnog terorizma predstavljaju dva takva načina suočavanja s porijeklom onoga što je američki diplomat-historičar George Kennan slavno nazvao "velikim temeljem katastrofa [20.] stoljeća.” Ali postoji bezbroj drugih. Većina priča o Sarajevskom atentatu, bilo u naučnim knjigama ili novinarstvu, ubistvo često iskrivljuje i dekontekstualizira do neprepoznatljivosti. A to je veći problem od pametne metafore - to je mitologija.
Od svog "nasilnog" balkanskog okruženja do krajnje nespretne egzekucije, Ferdinandovo političko ubistvo je manipulirano i izmišljeno, izvezeno i mitologizirano. Prije svega, to se moralo dogoditi u ovom "divljačkom dijelu" "civilizirane Evrope", napisao je historičar 1930-ih, slijedeći dugu i stalnu tradiciju stereotipa o Balkanu kao opasnom i neposlušnom, primitivnom i sklonom ratu.
Gotovo 80 godina kasnije, drugi naučnik opisao je ubistvo kao "slučajan događaj u austrougarskoj zabiti". Istini za volju, Sarajevo nije Beč, iako je Austro-Ugarska od preuzimanja uprave nad Bosnom i Hercegovinom 1878. godine uložila ogromna sredstva u razvoj regije. A nakon što ju je jednostrano pripojila 1908., sama Habsburška monarhija bila je krajnje blizu izazivanju te druge balkanske sile, Ruskog carstva, na evropski rat.
Kad su se napetosti smirile i habsburški Kajzer prkosno posjetio svoje sporne pokrajine u maju 1910. u Sarajevu ga je pratio ubica. Sam Franz Ferdinand bio je upozoren da ne ide u Bosnu radi vojne inspekcije 1914. u svjetlu brojnih pokušaja atentata u regiji. Čak i uoči njegove procesije kroz Sarajevo, Franz Ferdinand je bio snažno upozoren od strane bosanskih zvaničnika i ljudi iz njegove vlastite pratnje o opasnostima vožnje glavnim gradom u autu na otvorenom na srpski državni praznik. Bio je Vidovdan.
Srpski nacionalizam drugi je dio navodne balkanske brutalnosti. Kraljevina Srbija, iako je imala jednu desetinu veličine i stanovništva od Habsburškog carstva, žudjela je za južnoslovenskim pokrajinama, prije svega Bosnom. Princip i njegovi saučesnici bili su uglavnom bosanski Srbi, dakle pravoslavni Bošnjaci, a ne državljani Srbije. Jasno je da je bio vrhunac bezosjećajnosti organizirati nadvojvodinu procesiju kroz glavni grad Bosne na Vidovdan, iako nema dokaza da je taj tajming bio namjeran.
Što je još važnije, to nije imalo mnogo veze s motivacijom za atentat. Kao habsburški podanici, a ne 'Srbi' ili, čak, 'srpski nacionalisti', kako ih se redovno i pogrešno prikazuje u kritičkoj literaturi i filmu, bosanski su atentatori planirali političko ubistvo znatno prije nego što su saznali tačan datum nadvojvodine posjete.
Ono što je zavjerenicima bilo važno bila je njihova urođena mržnja prema habsburškoj vladavini, a ne njihova intenzivna ljubav prema Velikoj Srbiji, a kamoli prema socijalizmu, anarhizmu ili bilo kojoj drugoj ideologiji koja je vladala u kasnom 19. stoljeću. Ujedinjenje svih Južnih Slovena (jugoslovenstvo) sigurno im je bilo na umu, kako sudski zapisi pokazuju, iako im je malo stalo do stvarnog političkog oblika sve dok ih je oslobađao od habsburške kontrole.
Mnogi pisci to shvaćaju i time guraju u drugi plan srpski uticaj i ideologiju. Za te teoretičare 'zavjere odozdo', međutim, obično nije dovoljno Bosance prikazati samo kao "borce za slobodu", na kraju krajeva, oni su počinili ubistvo, a sam Franz Ferdinand nije bio tiranin. Naprotiv, mora da su bili potpuno “očajni” i toliko oboljeli od tuberkuloze da su bili spremni ići na sve u ime svog bosanskog naroda.
Društveno-ekonomska situacija seljaka u Bosni kakav je bio i sam Princip svakako je bila teška, ali nema direktnih dokaza da je iko od bosanskih zavjerenika bio smrtno bolestan. Ovo je mit, iako relativno empatičan i blag.
Daleko ozbiljnije i subverzivnije su tvrdnje da su podmukle nacionalističke snage unutar Srbije isplanirale atentat i regrutirale mladobosanske “marionete” da izvršavaju njihove velikosrpske naloge. Posebno jedna “tajna”, “teroristička” organizacija Ujedinjenje ili smrt (prijeteće poznata kao Crna ruka), bila je navodni “mozak” iza sarajevske zavjere. I opet, dokazi su nedovoljni. Crna ruka je bila stvarna i stvarno prijeteća vojna frakcija za srpsku vladu koja nije dovoljno brzo napredovala prema velikosrpskom projektu. Ali njeni čelnici nisu bili glupi, znali su da atentat na habsburškog nasljednika predstavlja rizik rata za koji Srbija nije bila spremna.
Možda je član Crne ruke pomogao atentatorima da nabave oružje i obuče se u Beogradu, ali nema direktne veze sa samim Ujedinjenjem ili Smrću, a kamoli sa srpskom vladom. Šta god historičari govorili o ovoj “terorističkoj mreži” koja je vukla konce sarajevske zavjere, trojica mladobosanaca koji žive u Beogradu, dva studenta i slovoslagač, odlučili su se na političko ubistvo i nesavršeno ga izvršili.
Kako to možemo reći, s obzirom da je nadvojvoda završio mrtav?
Suprotno popularnim prikazima okorjelih terorista-ubica, ovi mladobosanci bili su potpuni amateri, koji su tek nešto ranije naučili pucati iz pištolja ili baciti granatu. Nakon što prvi atentator nije djelovao, a bomba Nedeljka Čabrinovića promašila cilj, preostale “samoubice” su pobjegli s lica mjesta. Princip je bio jedina iznimka, a "uspio" je samo zahvaljujući "pogrešnom skretanju" nakon što su habsburške vlasti promijenile rutu nakon bombaškog napada.
Princip se, ukratko, nije “slučajno” našao na tom uglu ulice. Niti se "tješio sendvičem" iz Schillerove delikatese kada se "slučajno" dovezao nadvojvoda. Ipak, otkako je dokumentarni film Dani koji su potresli svijet (2003.) obavijestio gledatelje da je Princip “upravo pojeo sendvič i... sasvim slučajno, sudbina je dovela atentatora i njegovu metu na deset stopa jedno od drugoga”, legenda o Principovom sendviču i krajnjoj slučajnosti prodrla je i u ozbiljnu i u popularnu literaturu. Danas o tome uče studenti, a akademici nas uvjeravaju da je Princip “ljenčario na uglu” ili “besposleno stajao” ili “mucao” ili grickao sendvič kada je ga je “sudbina” dotakla a “prokleti” auto “iznenada” stao ispred njega.
Principov sendvič i slučajnost možda su samo još jedan mit, ali postoji nešto uvjerljivije u ideji da su Principovi hici iz pištolja "potresli svijet". Prema jednom historičaru, političko ubistvo bilo je "bljesak" koja se utisnuo u umove i sjećanja svih savremenika, slično kao 11. septembar ili ubistvo predsjednika Kennedyja. Naprotiv, bezbrojni izvještaji iz prve ruke podupiru relativnu apatiju i ravnodušnost koja je dočekala političko ubistvo. Smatralo se to tragedijom, svakako, ali ne onom koja bi, kako je britanski stalni državni podsekretar u Ministarstvu vanjskih poslova Sir Arthur Nicolson jezivo napisao svom ambasadoru u Sankt Peterburgu, "dovela do daljnjih komplikacija".
Do ultimatuma Austro-Ugarske Srbiji 23. jula Sarajevski atentat već je klizio iz sjećanja, to je, na kraju krajeva, bilo doba u kojem su politička ubistva bila previše česta; ili, kako su jedne američke novine ležerno rekle, bilo je drugih austrijskih nasljednika koji su zamijenili nadvojvodu.
Sve ovo ne znači da je historijskom zapisu prijeko potreban dobar korektiv. Moja namjera ovdje nije iznijeti zdrave "istine" o sarajevskom atentatu koji je "promijenio stoljeće", već rasvijetliti neke od najpopularnijih hiperbola o ovom dijelu historije, poput "nasumičnog" i "očajničkog čina" "tuberkuloznih" ubiica; “slučajnog” postavljanja “srpskog” Principa na “sudbonosni” ugao i podmukle uloge "terorista" Crne ruke u organiziranju intrige.
Premda Franz Ferdinand i njegova supruga sigurno nisu bili prve žrtve Prvog svjetskog rata u bilo kojem doslovnom smislu, teško da očekujem da će se takvi potresni izrazi izbrisati iz literature a kamoli s austrijskih spomenika. Drugim riječima, ova analiza načina na koji se uobičajeno prikazuje sarajevsko ubistvo nipošto nije zamišljena kao visokoumno jadikovanje o tome kako bismo trebali pristupiti toj temi, niti o tome kako se općenito piše historija.
To bi bilo trivijalno, a ovaj je članak općenito nastojao skrenuti pozornost na različite načine na koje se ta historija prenosi, tako da je vrijeme da govorimo o sarajevskom mitu. Kombinacijom metaforičkog jezika (“najznačajniji trenutak u modernoj historiji”), otrcane retorike (sudbina, slučaj), primamljivih izmišljotina (Principov sendvič, smrtno bolesni mladobosanci i fanatični srpski “teroristi), lakih analogija (na otprilike svaku tragediju, uključujući 11. septembar), i, iznad svega, pretjeranu interpretaciju srpske nacionalističke zavjere, ubistvo nadvojvode postalo je utjelovljenje vrste blistave jednostavnosti koja karakterizira mitologiju. Ovo nije pitanje dobre ili loše historije, već način izražavanja kako tumačimo i nosimo se s ovom krajnje ironičnom i beznadno uznemirujućom prošlošću. Jer kao što svi implicitno znamo, Sarajevski atentat nije potaknuo niti pokrenuo Prvi svjetski rat, već diplomatsku krizu koju evropski čelnici nisu uspjeli diplomatski riješiti. I premda bi bio potreban drugačiji članak koji bi adekvatno objasnio zašto je to bio slučaj, nije naodmet imati ovo na umu sljedeći put kada budemo čitali nešto o "prvom hicu Velikog rata".
(Paul Miller-Melamed predaje historiju na Katoličkom univerzitetu Ivan Pavao II u Lublinu u Poljskoj i McDaniel Collegeu u Sjedinjenim Državama. On je autor nedavno objavljene knjige „Misfire: Sarajevski atentat i vijugavi put do Prvog svjetskog rata“; Misfire je nova interpretacija atentata na nadvojvodu Franza Ferdinanda i porijekla Prvog svjetskog rata, ispričana iz perspektive Balkana)
