Bošnjačka zajednica kulture “Preporod” izbacila je iz svoga naziva “Preporod”.

Rasprave su krenule, ima tu svega i svačega. Ima tu previše emocija i personalnih sukoba. Zašto sam da se sačuva ime koje je obnovljeno i vraćeno prije 34 godine na čelu s prof. dr Muhsinom Rizvićem i jednom književnom i intelektualnom gromadom Alijom Isakovićem?

Ne ulazeći u pravnu proceduru i Statut, jesu li ispoštovani ili nisu, odlukama Upravnog odbora i Skupštine BZK o izmjeni imena “Preporod” nedostajala je javna rasprava. Došla je naknadno, kad se time stvaraju nepotrebne emocije i optužbe. Da se kojim slučajem u javnosti ranije čuo prijedlog ove izmjene, sve bi imalo drugačiji tok.

PETICIJA : VRATITE IME I LOGO “PREPORODA”

Pogledajmo šta se sve od značajnijih imena mijenjalo u posljednjih stotinjak godina.

Malo je država koje su više od Bosne i Hercegovine u prošlom stoljeću mijenjale nazive gradova i društvenih obilježja.

Kraljevina Jugoslavija formirana je krajem 1918. godine. Prvi slučaj promjene desio se 1924. godine, prije tačno stotinu godina, kada je Varcar Vakuf promijenio ime u Mrkonjić Grad. Nakon Prvog svjetskog rata preimenovan je prema Petru Karađorđeviću I, koji je imao nadimak Mrkonjić. Ovaj vladar bio je čuven u ustanku 1875. godine koji je obilježen najgorim pokoljima bošnjačkog naroda u Hercegovini.   

Nakon Varcar Vakufa promijenjen je i antički naziv Duvna u Tomislavgrad.

Kada se kralju Aleksandru 19. januara 1928. godine rodio drugi sin, prema prijedlogu Stjepana Radića, dobio je ime Tomislav. Duvnjaci su kralju predali rezoluciju moleći ga da Duvno preimenuje u Tomislavgrad, u “čast princa Tomislava i krunjenja prvog hrvatskog kralja Tomislava”. Kralj im je udovoljio, ali je u spisu stajalo samo da Tomislavgrad dobija naziv “po imenu Njegova Visočanstva princa Tomislava”, dok se hrvatski kralj ne spominje.

Iste su godine u Skupštini Jugoslavije ranjeni u ubijeni neki hrvatski poslanici, među njima Stjepan Radić i njegov rođak Pavle Radić. Predlagač naziva Tomislavgrad Stjepan Radić će nakon mjesec i po preminuti od posljedica atentata. Čim su komunisti došli na vlast 1945. godine vraćen je naziv Duvno. Ali kad je devedesetih godina prošlog stoljeća vlast osvojio HDZ, opet je vraćen naziv Tomislavgrad.

Tim putem je išla i Lištica, pa je postala Široki Brijeg, pa nanovo Lištica, a danas je opet Široki Brijeg. 

U vrijeme Nezavisne Države Hrvatske mijenja se 1941. godine i naziv Sarajeva u narodni naziv “Sarajvo”, ali se već nakon nekoliko sedmica taj termin prestao koristiti. Banjoj Luci bio je namijenjen naziv Antingrad, prema poglavniku Anti Paveliću, a u opticaju je bio još i naziv Luka.

Nakon Titove smrti 1980. godine grad Drvar postao je Titov Drvar. Naredne godine, u čast bosanskohercegovačkog političara Đure Pucara, Novi Travnik promijenio je naziv u Pucarevo.

Poslije pada komunističke vlasti, opet su vraćena stara imena.

Početkom Agresije na Bosnu i Hercegovinu 1992. godine srpski nacionalisti promijenili su imena nizu gradova kako bi se i time zatro trag nesrpskom stanovništvu u budućem entitetu sa srpskom većinom.

Bosanski Brod, Bosanski Šamac, Bosanska Gradiška, Bosanska Kostajnica, Bosanski Novi, Bosanska Krupa, Bosanska Dubica – svima je prebrisan naziv bosanski. Zna se i zašto. A to nam stalno potvrđuju iz tog entiteta jasnim glasovima protiv vlastite države.

Skender Vakuf osnovan je još polovinom 15. stoljeća, a osnivač grada bio je Ali-Skender. Devedesetih je Skender Vakuf preimenovan u Kneževo.

Foča je, srećom nakratko, bila Srbinje. Kad su u Međunarodnom sudu u Hagu, gdje su se grozili od silnih brutalnih pokolja i silovanja nad Bošnjacima, vidjeli naziv Srbinje, nastavili su koristiti ime Foča ignorirajući novi naziv.

Također, u ratnom vihoru, legalni historijski naziv Gornji Vakuf, u dijelu s hrvatskom većinom preimenovan je u Uskoplje. U to ratno vrijeme Prozor je postao Prozor – Rama.

Institucije države su za srpsku stranu “zajedničke institucije”, a ulice su često nazvane po ratnom zločincu Draži Mihailoviću.   

Prije 26 godine bijelu zastavu Bosne i Hercegovine s grbom Kotromanića zamijenila je sadašnja plava zastava sa žutim trokutom i bijelim zvijezdama. Kako se poslanici Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine nisu mogli dogovoriti oko nove zastave, tadašnji visoki predstavnik Carlos Westendorp nametnuo je Zakon o zastavi.

Himna Bosne i Hercegovine prvi put službeno je izvedena na 7. sjednici Zastupničkog doma Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine 15. jula 1999. godine i na 6. sjednici Doma naroda Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine 19. jula 1999. godine. Zakon o državnoj himni (autora Dušana Šestića iz Banje Luke) usvojen je na sjednici Zastupničkog doma 25. juna 1999. godine, a potom i na sjednici Doma naroda 23. maja 2001.

Tako je himna Republike Bosne i Hercegovine “Jedna si jedina” prestala biti službenom himnom države, ali nikad nije prestala biti himnom većine njenih građana. Ona se i danas može čuti na sportskim terenima, ali i na brojnim manifestacijama. Dino Dervišhalidović Merlin napisao je njen tekst, na instrumentalu narodne pjesme “S one strane Plive”, a kao himna je bila usvojena 24. novembra 1995. godine.

Uz ove rasprave o izbacivanju naziva “Preporod” čuje se lažna priča da su Bošnjaci muslimani promijenili nacionalno ime. Oni su vratili svoje hiljadugodišnje nacionalno ime Bošnjak.

Negira se sve što je bošnjačko. Od bosanskog jezika do sudski presuđenog genocida i najgorih zločina protiv čovječnosti.

Stotine je sitnih promjena naziva toponima koje su gurali velikodržavni i antibosanski poslušnici u Bosni i Hercegovini.

I eto, stigosmo i do gašenja imena “Preporod” i jednog novog diskontinuiteta. Zato sam protiv ove promjene. Ne ide da to Bošnjaci rade sebi, svojoj tradiciji i svojoj historiji.

“A danas se kroz svoje hire
Oba stranca ko u svome šire
Oba su nas gosta saletila
Da nam otmu najsvetije blago
Naše ime ponosno i drago.”
(Safvet-beg Bašagić, “Pjesma Bošnjaku”)