Olimpijada je završena. Opet smo ostali bez medalje. Od Lane Pudar i Larise Cerić očekivali smo medalje, ali sam već prije takmičenja napisao da je to bilo nerealno očekivanje. Vjerujem da su ozbiljne nacije već počele pripreme za sljedeću olimpijadu. Ne želim da pišem šta se sve radi s tim sportskim tijelima, ali znam da su prvi doping testovi otkriveni upravo na Olimpijskim igrama.

Prva žrtva za koju je saznala javnost bio je hrvač iz jedne sjevernoevropske države. Pišem po sjećanju. Od svoje tragedije je napravio knjigu-bestseler. Uzimajući doping dobio je nadljudsku snagu. Sve svoje protivnike smlavio je za nekoliko minuta. Svijet mu se divio. Kad se vratio kući, nakon dvadesetak dana, počeli su mu pucati ključni mišići na tijelu kao da su od papira. Tako su mu popucali mišići na butinama, a onda i oni leđni koji drže kičmu. Ostao je trajni invalid. Moja generacija novinara sjeća se svog kolege iz Zapadne Njemačke koji je atletičare iz Demokratske republike Njemačke ugledao u komorama, beživotne. Bili su uspavani i gotovo kao kosturi. Isti ti su nabildani dolazili na Olimpijske igre i osvajali medalje.

Danas dopinga nema, jer se može otkriti ako je uziman i u posljednje dvije-tri godine.

Ali šta ima, najveće je pitanje. Govori se o novim prirodnim metodama koje se ne prepoznaju kao doping, premda su štetne za organizam približno dopingu. Olimpijada je bila i ostala mjesto iskazivanja nacionalizma i nacionalnog ponosa.

Nažalost, naša djeca poput Lane nemaju ni bazena, a Lara nema nikakve specijalne mogućnosti treninga.

Ali stvarati sportske veličine možemo i moramo. Recimo, Slovenci su prije desetak godina krenuli u stvaranje svojih sportskih timova i sportskih veličina. Danas imaju svjetskog pobjednika u zimskim skokovima, imaju najboljeg biciklistu svijeta, imaju najboljeg košarkaša u NBA. Sport je i ogroman i isplativ biznis. Sportisti su najbolji ambasadori svojih zemalja.

Krenimo u to. Zaustavimo mučenje djece po srednjovjekovnim školskim programima. Zaustavimo stravične progone te jadne dječice da uče neke nevjerovatne gomile gluposti. A istovremeno se nikakva pažnja ne pridaje njihovoj igri, niti ima podrške talentima za određene sportove. Ako dijete želi da trenira, onda se to kod nas plaća. Sjećam se priče malih košarkaša koji su mi opisivali jednog svog supertalentiranog vršnjaka, koji se poigravao s njima. Jednog dana ga nije bilo. Njegovi roditelji nisu imali četrdeset maraka koliko je mjesečno koštao trening.

Da ne govorimo o forsiranju tatinih i maminih sinova i kćerkica. To je “dno dna”. Bilo je toga i u bivšoj državi, ali se bojim da ga danas ima mnogo više. I sam sam kao mladić bio žrtva te vrste korumpiranog odabira.

Zar je problem pregledati svu osnovnoškolsku ili srednjoškolsku djecu i vidjeti njihove fizičke i voljne sposobnosti? Na jedan pogled da se odrediti koje dijete ima predispozicije za koji sport. I tako stvoriti bazu od stotinjak hiljada talenata. A otvoriti vrata svima. I razvijati sport, jer fizička aktivnost potiče onu misaonu.

 

 

Sanja Vlaisavljević, ministrica iz HDZ-a, ovako dijeli pare: Za Božić, advente i svetišta Hrvata-katolika u Federaciji BiH ove će godine iz Federalnog ministarstva kulture i športa biti izdvojeno 95 hiljada maraka. Za Bajram, dva koncerta ilahija i Dane Ajvatovice s iste će pozicije, iz istog Ministarstva, u istoj godini biti izdvojeno 16 hiljada maraka.

Od 195 projekata koji će biti finansirani novcem iz Federalnog budžeta, čak 105 ih je sa hrvatskim predznakom.

Jedni će reći: “Vi ste ih birali”; drugi će kazati: “Nismo ih mi birali. Izabrao ih je Christian Schmidt, suspenzijom Ustava na jedan dan.” A tu su bili i preletači, par nekih tipova, s manje osvojenih glasova od šefova mjesnih zajednica. Oni su podigli ruku i izabrali ove koji danas čine nevjerovatne greške.

Nije se smjela dati prilika Schmidtu ni da rastezanjem i zatezanjem napravi novu vlast. Za ovakve se ne glasa čak i kad ti je u glavi sklopka “samo nek’ nije SDA”. Ali, tražili ste, gledajte. Lokalni izbori jedina su prilika da im kažete šta mislite o njima. Jer Opći izbori 2026. godine donijeti će sasvim druge okolnosti koje mogu od Federacije napraviti “prošireni Mostar”, koji je dvanaest godina čekao izbore. Tačnije, izbori će biti ozbiljna neizvjesnost jer će zavisiti od Čovićeve dobre volje. Vidjet ćemo šta će biti sljedeći mjesec. Nikada konačna sudbina Bošnjacima nije bila bliža nego na ovim lokalnim izborima.

 

 

Vlada Federacije Bosne i Hercegovine izvršila je nabavku novih službenih vozila vrijednosti od 1,6 miliona maraka. Edin Forto, predsjednik Naše stranke, koja je dio vlasti i u Federaciji BiH, komentirao je ovu kupovinu. “Federacija je široka i satima se trebate voziti. Ja možda ne bih baš tako nabavio ta vozila, ali šta da kažem. Mislim da građani neće zamjerati nabavku sredstava za rad i bitno je da nije luksuz”, izjavio je Forto.

Kupljeno je devetnaest novih automobila koje će isporučiti kompanija M.R.M. iz Ljubuškog.

VW Touareg za premijera Nermina Nikšića, zatim za dopremijera Vojina Mijatovića VW Golf A8 Life 2.0 TDI SCR, dok je Ured predsjednice Federacije BiH Lidije Bradare dobio Audi A6 (C8) 55 TFSI quattro Stronic S line FL.

Premijer je nabavio SUV vozilo. Ta vozila dolaze s opcijom ili standardnim pogonom na sve točkove, što poboljšava njihovu sposobnost vožnje po teškim terenskim uvjetima, kao što su blato, snijeg i pijesak. Cijena tog vozila je približno 80 hiljada eura. Šta će takvo vozilo premijeru Nikšiću? On se, istina, valja u blatu iz kojeg ga Touareg neće izvući.

Odavno se govori da kupovina automobila podrazumijeva i određenu proviziju za kupca, službenika Vlade, premijera, ministra ili direktora agencija. Nije važno što se auto plaća budžetskim parama. Tako i skuplji automobil podrazumijeva i veću keš proviziju. Ta je govorkanja teško istražiti, ali nije nemoguće.

*

Katastrofa koju gledate danas nije došla preko noći. Ono što sada gledate prilazilo vam je trideset godina, odmah nakon Dejtona, kad su vam stranci nametnuli ovaj mir. Zlo vam se udvaralo, pokazivalo se demokratsko i slobodarsko i krenulo prema vama kad se počela pričati bajka o građanskoj državi. I gradili ste je na ovoj trećini Bosne, uporno i predano. Samo što Bošnje nisu zapucale jedni u druge praveći, bajagi, građansku državu.

Povratak je propadao jer su se događala masovna ubistva i ranjavanja povratnika u RS. Tako su u RS odgovarali na vašu građansku državu. Ovdje, na bošnjačkoj trećini su i dalje vladali sukobi i hvatanje za bošnjačke vratove oko nacionalističkog i građanskog.

Volio bih gledati reprize televizijskih emisija koje su tada pozivale na linč Alije i Armije, koje su tada optuživale Bošnjake – političare za korupciju, generale za zločine, a malu raju zato što su živi.

Bunite se što to isto danas Bošnjacima radi pravosuđe u koje su se ubacili kadrovi koji su nekada politički ili na drugi način djelovali protiv ove države.

Promašili ste trideset godina. Izgubili ste trideset godina. Građansko je, evo, konačno pobijedilo. Imate “trojku”.

A onda se za riječ javio i Dragan Čović i rekao ono što je mnogom zapadnom uhu milo čuti: “Bošnjačka građanska država je islamska država.”

Mislite da oni ne znaju da su vaše namjere bile iskrene. Znaju, ali baš zato im se ne dopada to što ste uzalud htjeli izgraditi normalnu Bosnu i Hercegovinu. Jer oni neće  normalnu Bosnu i Hercegovinu. Oni bi radije da je nema, ali, ako je mora biti, oni će isključivo praviti nenormalnu Bosnu i Hercegovinu.

Znate li gdje ste? Niste čak ni na istom mjestu nakon kraja rata. Tad je bilo neke nade i radosti zbog slobode. Vraćeni ste na početne položaje iz devedesetih. Ne bi trebali okrivljavati Dodika i Čovića više nego svoju ludu pamet.

Zato mene puca nostalgija za onim tekstovima i televizijskim emisijama koje su stvarale ovo što danas imamo. Ili mislimo da imamo, a nemamo.

*

Čitam i gledam ovih dana priče o Bosni i Hercegovini. Mirsad Hadžikadić, lider Platforme za progres, napisao je na Facebooku: “Moja poruka Dodiku je sljedeća: Bosna i Hercegovina je vječna kategorija, a on i politike razaranja, separatizma, korupcije i kriminala nisu. Njegova jedina opcija dugoročnog političkog i osobnog uspjeha je okrenuti se uspjehu i dobrobiti države Bosne i Hercegovine i svih njenih građana.”

Naravno, većinom znamo i ono što je rahmetli Dževad Karahasan govorio: “U Bosni i Hercegovinu još uvijek itekako postoji nešto što bih ja mogao nazvati specifično bosanskim amalgamom, sintezom, kombinacijom različitih kulturnih formi. Oni nama ukidaju, nastoje nam ukinuti Zemaljski muzej, Nacionalnu galeriju, Nacionalnu biblioteku... Oni pokazuju da će uništiti kulturu ukidajući institucije. Time pokazuju koliki su idioti. Jer, kultura kojom ljudi, jedna zajednica, oblikuju svoje vrijeme, svoje boravak na svijetu, to nam ne mogu uzeti... Bosna je bila izložena užasnoj agresiji i izvana, a i iznutra. Još uvijek je ostalo dosta Bosne. Bosne još uvijek ima, jer je Bosna tvorevina kulture.”

Čovjek se mora složiti da nešto postoji kao ideja i da se ideja ne može tek tako uništiti.

Ali Bosnu je odbranila svojim životima njena najljepša mladost. Njihova herojska borba. Časna i uzvišena.

Jeste, kultura je dio identiteta jednog naroda. I taj identitet se brani kao što se brani goli život. Ali trebalo je uzeti pušku u ruku da se nešto brani i stati pred smrt. Ginuti za svoje ime i svoj kućni prag. To je hrabrost i to je ono što čovjek nosi u sebi. Želio bih da patriote ove Bosne i Hercegovine gledaju stvari kakve jesu. Opasnosti vrebaju sa svih strana.

Nema vječnosti, ima samo borba za nju.

*

Predsjednica Federacije Lidija Bradara skratila je za četiri mjeseca izdržavanje ionako blage kazne od godinu i po zatvora, koju je Kantonalni sud u Livnu izrekao Ivanu Miškiću. On je pijan izazvao saobraćajnu nesreću u kojoj su poginule dvije mlade osobe, a jedna, najmlađa, teško povrijeđena.

Miškić je proglašen krivim zbog toga što je 12. marta 2022. godine, u tri sata ujutro, upravljajući automobilom Mercedes u Tomislavgradu ubio dvije osobe, dok su se trećoj osobi ljekari borili za život.

“Automobil Golf se kretao iz smjera Mokronoga, kojim je upravljala Jasmina Selimović (20) i u kojem su se nalazili Mustafa Tiro (30) i Anida Dilaver (20). Na licu mjesta su smrtno stradali Jasmina Selimović i Mustafa Tiro, dok je Anida Dilaver kolima Hitne pomoći prevezena u SKB Mostar i gdje su joj konstatirane teške tjelesne ozljede. Nakon uviđaja, Miškiću je utvrđena koncentracija alkohola u krvi od 1,85 promila”, navelo je Tužilaštvo.

Takvog je ubicu Lidija Bradara oslobodila četiri mjeseca od ionako mizerne kazne. Dakle, za Lidiju Bradaru životi Bošnjaka ništa ne vrijede, premda se radi o klasičnom ubistvu mladih ljudi od osobe u alkoholiziranom stanju.

Da sve bude u istom jadu i čemeru, Bradara je četiri molbe odbila, a u pitanju su četiri imena – tri bošnjačka i jedno hrvatsko. Ovom četvrtom otac je Samir (Bošnjak).

Nekažnjivost za ubistvo Bošnjaka ima svoju dužu historiju u Tomislavgradu. U naselju Mokronogama 10. augusta 1993. godine ubijeno je osam Bošnjaka izbjeglica. Bilo je tu i maloljetnih lica, svi iz dvije familije, iz istočne Bosne. Odvučeni su petsto metara od barake u koju su se bili smjestili očekujući novac od rodbine iz inostranstva da krenu u evropsko izbjeglištvo. Suđeno je trojici bojovnika HVO-a. Naravno, dvojica su oslobođena, a treći, Ivan Baković, bio je u bijegu i osuđen na 15 godina zatvora. Bila je tu još jedna nepoznata osoba, što je bilo krajnje užasavajuće u presudi bez krivaca. Baković je ponovo osuđen tek 2004. godine, pred istim sudom, ali tek kada je teško obolio, pa mu je trebala medicinska njega. Umro je u zatvoru 2010. godine.

Tako je sa životima Bošnjaka u Tomislavgradu.

*

 

Više i ne obraćamo pažnju na rasističku odluku Christiana Schmidta da glas Hrvata u Hercegovačko-neretvanskom kantonu ima pet puta veću važnost od glasa Bošnjaka. Čovjek nam je oživio i ovjerio Herceg-Bosnu jednim potezom. Ono što su Tuđman, Boban i Praljak pokušavali godinama zločinima nad Bošnjacima to je jednim potezom uradio Christian Schmidt. Džaba presude u Hagu. To je bilo stravično poniženje.

Ponizio je ovu državu kad je ukinuo Ustav na jedan dan da bi se izabrala ova nesreća od vlasti “trojke”.

Ali je zato 14. augusta u Sarajevu Schmidt dijelio ćevape s drugaricom populistom, gradonačelnicom Benjaminom Karić. Navali narode. Tvoja politička težina vrijedi koliko i nekoliko ćevapa. Inače, Schmidt ima iskustva s mesom. Kao ministar poljoprivrede vratio je u njemačke škole svinjetinu i pored svih protesta opozicije.

Ako je neko zaboravio, da ga podsjetimo na ono ponižavajuće ismijavanje Čovića i Dodika iza leđa Nermina Nikšića. Strašno je da je kasnije vidio to ruganje a da ništa nije preduzeo.

Taj dvojac izrugivao se s čitavom “trojkom”. Putuj u Mostar, putuj u Banju Luku. Ondje je bilo svega i svačega, čak su bili i zatvoreni u onoj sobici, pa su se i sami pitali pred kamerama jesu li oteti. Ali oni su preko svega prelazili kao da se to nije ni dogodilo. Zašto? Pa zato što zavise od Dodika i Čovića. Ako ih oni ćušnu iz vlasti, neće im se za trag znati.

Najveće poniženje jeste trpanje premijera Federacije Fadila Novalića u zatvor. I to najuspješnijeg federalnog premijera svih vremena. Njegovi advokati svako malo donesu poneko saznanje o kršenju zakona tokom sudskog procesa i otkrivaju sumnjive detalje iz presude. Pitam se zašto šuti Ustavni sud na Novalićevu apelaciju. Očito je u pitanju pritisak na pravosuđe. Priča se da je odluka o sudskom progonu Novalića donesena u SAD-u tokom posjete nekih “trojkaša”, koji su molili tamošnje zvaničnike i lidere moćnih nevladinih organizacija da se pojedini članovi SDA procesuiraju zbog korupcije. Ko su oni? Vjerovatno će se jednog lijepog dana saznati.

Uostalom, zar nije poniženje povećanje cijene struje samo za korisnike Elektroprivrede Bosne i Hercegovine.

Osam godina, u vrijeme premijera Novalića, korisnici Elektroprivrede Bosne i Hercegovine imali su najjeftiniju struju u Evropi, a Elektroprivreda poslovala s ogromnim prihodima. S novom vlašću imat ćemo struju skuplju za 10 posto plus PDV, a Elektroprivreda Bosne i Hercegovine objavila je gubitak od 331 milion KM. I budalama i onima što se prave da su budale jasno je da propadamo.

*

Predsjednik Vlade RS-a Radovan Višković primio je u Banjoj Luci šefa Delegacije Evropske unije za Bosnu i Hercegovinu i specijalnog predstavnika Evropske unije u Bosni i Hercegovinu Johanna Sattlera u oproštajnu posjetu, saopćeno je iz Vlade RS-a.

Višković je zahvalio Sattleru na korektnoj saradnji i istakao da je tokom njegovog boravka na ovoj poziciji Bosna i Hercegovina dobila status kandidata za članicu Evropske unije. Dodao je da mu je žao što nije usvojen plan rasta za Zapadni Balkan iako je Republika srpska uložila velike napore da se usaglase sve tačke. (Jeste uložila ultimatum!)

Ured za kontrolu imovine stranaca (OFAC) Ministarstva finansija SAD-a na listu sankcioniranih osoba uvrstio je i Radovana Viškovića, pored Željke Cvijanović, Nenada Stevandića i Miloša Bukejlovića, s obrazloženjem da su “direktno odgovorni za podsticanje donošenja zakona u Narodnoj skupštini Republike Srpske (NSRS) kojim se odluke Ustavnog suda BiH proglašavaju neprimjenjivim u RS-u, čime se opstruiše i ugrožava provedba Dejtonskog mirovnog sporazuma”. Slučajno? Nipošto. Ovo je ciljano razvlačenje bošnjačke pameti.

 

*

Svaki put objavljujem detalje o hrabrosti rahmetli Alije Izetbegovića. I uvijek vidim nove kvarnjake koji pišu o trezoru i u njega smještaju i oca i sina. Narod bošnjački je nepopravljiv.

Danas se sjećam priče koju sam saznao iz prve ruke od dva čovjeka, u različito vrijeme. Jednu mi je priču davno izrekao rahmetli Beriz Belkić, a kasnije ju je potvrdio moj prijatelj i izuzetni čovjek Hasan Nuhanović.

S Berizom sam radio u Kantonu Sarajevo prije nekih 25 godina. Uvijek je bio u akciji i uvijek za dobre stvari. I uvijek prirodan i prostodušan. Kad se vratio iz Srebrenice, nakon što je odlučeno da se bošnjačke žrtve genocida sahranjuju u Potočarima, bio je strašno ljut. Rekao mi je da je imao baš nezgodan razgovor s tadašnjim američkim ambasadorom.

Krenuli su helikopterom ambasador i rahmetli Izetbegović. Sletjeli su na jednu livadu, nekih dvjesto metara od mjesta gdje su se već okupile majke Srebrenice i drugi članovi žrtava. Na putu prema mjestu mezarja u Potočarima, nekih pedesetak metara dalje, s obje strane su stajali u kordonu specijalci MUP-a RS, njih četrdesetak. I svaki je držao na uzici vučjaka. Vučjaci su se trzali i pjenili, režali. Izetbegović je tada upitao ambasadora da krenu. “Čekam svoje tjelohranitelje”, rekao mu je ambasador gledajući u taj prizor sa psima i specijalcima. U helikopteru, s tjelohraniteljima, bio je i Beriz.

“Ja idem”, rekao mu je predsjednik Izetbegović i zaputio se prema mezarju. Hasan je vidio kako mrtav hladan prolazi kroz taj kordon. Specijalci su puštali pse prema Aliji pa ih u zadnji tren zaustavljali. Izetbegović je mrtav-hladan prolazio pa im čak i mahnuo rukom u prolazu.

Hasan i američki ambasador gledali su taj prizor u čudu. Kad su sletjeli tjelohranitelji, ambasador je u polusmijehu upitao Beriza: “Je li onaj vaš predsjednik Izetbegović pomalo lud?” Beriza je to pogodilo pa je odgovorio da je predsjednik Izetbegović mudar i veoma pametan čovjek. Kad mu je ambasador ispričao detalje o tome šta se upravo dogodilo, Beriz je potvrdio: “Da, naš predsjednik je ludo hrabar čovjek.”