Za velike zasluge u proteklom ratu pripadnici 505. brigade Petog korpusa Armije Republike Bosne i Hercegovine nagrađeni su s 51 značkom “Zlatni ljiljan”. Iako se taj broj čini velikim, upućeniji u ratni put ove brigade stava su da je on trebao i morao biti dosta veći. Zato i ostaje žal zbog činjenice da je veliki broj istaknutih boraca i starješina ostao bez ovog priznanja, poput Huseina Račića Rače, Ahmeta Dekića, Huseina Džambića Džambe, braće Sulje i Ismeta Isakovića, Ibrahima Šahinovića Briške, Dževada Bajrektarevića, Reufa Durakovića, Nijaza Dizdarevića Masnog i mnogih drugih. Jedan od takvih, ako ne i prvi među njima, bio je i Omer Omerica Ičanović, hrabri komandir trećeg voda Čete za specijalne namjene “Hamza” 505. brigade.
Omer Ičanović (sin Miralima i Katke) rodio se 1966. godine u Bužimu. Osnovnu školu završio je u rodnom mjestu, a srednju u Bosanskoj Krupi. Bio je oženjen i sa suprugom Ismetom imao je četvero djece: Almu (1987), Elmu (1989), Begana (1992) i Alminu (1994). Od prvog dana rata bio je pripadnik Armije RBiH. Više je puta nagrađivan od komandanta brigade. Ranjen je 11. januara 1993. godine u operaciji “Munja '93”. Poginuo je 26. novembra 1994. godine u rejonu Bihaća, pri zaustavljanju jedne od najvećih neprijateljskih ofanziva na grad Bihać. Posthumno je proizveden u čin natporučnika Armije RBiH 12. januara 1996. godine.
OMERICA SE NIČEGA NIJE BOJAO
Jedan od najboljih Omerovih prijatelja bio je Mersud Sijamhodžić. Družili su se još od srednjoškolskih dana kada su išli skupa u školu u Bosansku Krupu. “Omer je bio hrabar do smrti i ničega se nije bojao. Zbog nešto nižeg rasta, svi su ga zvali Omerica. Uvijek ga je bilo ondje gdje su bila neka 'marisanja'. Nastupanjem agresije uključili smo se u odbranu zemlje i najveći dio rata proveli zajedno u 'Hamzama' i Vojnoj policiji. Skupa smo sudjelovali u oslobađanju Ćorkovače 7. oktobra 1992. godine, a potom i u 'Munji '93'. U vrijeme 'Munje '93' kao pripadnici Vojne policije bili smo na mjestu spajanja naših jedinica, sa zadaćom da četnicima onemogućimo pojačanje. Tu smo odradili svoj dio posla. Međutim, u toj akciji on je ranjen u nogu, u onoj dolini gdje je poginuo i Husein Sijamhodžić. Ranjen je od granate i geler mu je otkinuo dio mišića. Pomagao sam mu da se izvuče. Malo sam ga nosio, malo je on hodao”, prisjeća se Mersud Sijamhodžić i nastavlja: “Negdje od proljeća 1993. godine započinje naš zajednički put u 'Hamzama', gdje je Omer bio komandir trećeg voda. Svi borci iz našeg voda su ga poštovali sto posto. Njega je samo hrabrost dovela do mjesta komandira. Hrabrost i ništa drugo. U tom našem vodu još su bili handžarci Gigo, Karlo, Žuta, Brico, Fehim, Almir i još neki, pa onda Sajo Bajrić, Gusar Mulalić, Huse Čauš, Riba Durić, Etko Šerin, Feđa Mustafić i mnogi drugi. U još jednom navratu kratko smo odlazili u Vojnu policiju, a potom se ponovo vratili u 'Hamze'. U nastavku rata prošli smo skoro sva važnija ratišta, 'Prvu autonomiju', 'Februarsku ofanzivu', potom 'Brezu', 'Mostobran', početne bitke na 'Drugoj autonomiji'. Početkom 'Prve autonomije' naš vod je bio u Crvarevcu. U tom zadatku zarobljeno je oko 90 boraca Narodne odbrane. Onda smo išli na Todorovo 15. novembra 1993. godine. Na Spahića Glavici smo i nakon okončanja ofanzive ostali skupa sve do maja 1994. godine. U 'Brezi '94' smo imali različite zadatke, ja sam dejstvovao s 'Browningom' 12/7, a Omerica je sa svojim vodom išao u akciju iza neprijateljskih leđa. U 'Drugoj autonomiji' sudjelovali smo u borbama u kojima su poginuli Hari i Račo. Nekoliko dana poslije toga krenuo je napad na Bihać, gdje je i Omer poginuo. Tog kobnog dana nisam bio s njim jer sam već bio ranjen i ležao sam u bolnici.”
S komandirom čete Refkom Kaukovićem
Još od napada na Bosansku Krupu 21. aprila 1992. godine Omer Ičanović se priključio u PDV “Hamza”. Kako svjedoči Zijad Nanić, Omer je na Krupu krenuo bez oružja i tek je kasnije uspio nabaviti neku pušku. “Omera znam još od prije rata. Ništa njemu nije značila bilo čija visina niti snaga. Taj bi se, kad mu neko 'stane na žulj', potukao pa makar i po nosu dobio. Imao je srce za svaku situaciju. Toliko je bio hrabar i samouvjeren da je to ponekad graničilo s ludošću. Onda je bio veliki veseljak, volio je pjevati po priredbama i u amaterskim bendovima”, kazuje Nanić i prisjeća se okolnosti Omerove pogibije: “Omer je poginuo na dužnosti komandira trećeg voda u jedinici 'Hamza'. Sjećam se situacije s jednog kasnijeg referisanja kada smo spomenuli rahmetli Omera. Komandant Nanić uopće nije bio svjestan da je tog dana digao četu 'Hamza' iz Rajinovca kod Velike Kladuše i poslao je na Bihać. Taj dan sam vidio da komandant ne može više sam pratiti dešavanja na ratištu, a do tad je bez problema znao raspored jedinica i komandne dužnosti sve do komandira vodova, pa čak i odjeljenja. Međutim, kad su krenule silovite borbe na 'Drugoj autonomiji' i kada je ginulo ili ranjavano puno starješinskog kadra, toliko brzo su se mijenjali komandiri da ni on nije mogao sve 'pohvatati'. Kad sam mu rekao da su 'Hamze' bile u Bihaću kad je Omerica poginuo, on je samo prokomentirao: 'Pa nismo ih valjda iz onog džehennema poslali da idu braniti Bihać.' I ta situacija gdje on kao prvi čovjek trećeg voda 'Hamzi' gine braneći prodor četnika u Bihać dovoljno kazuje ko je bio Omer. Imao je on još dosta epizoda u kojima se istakao. Recimo u 'Mostobranu', gdje je komandant Nanić s drugog brda pratio odrađivanje borbenog zadatka Omericinog voda. Eto, Bog je dao da pogine herojski, u danu kada je zaustavljen prodor četnika prema gradu Bihaću. Velika je nepravda što nije dobio priznanje 'Zlatni ljiljan', za koji je predložen. Ostalo je nepoznato ko je stopirao da taj prijedlog dođe do Alije Izetbegovića, koji je bez dvoumljenja odobrio sve ostale prijedloge.”
DUDAKOVIĆ: POMAGAJTE, BRAĆO BUŽIMLJANI
Najveći broj boraca trećeg voda “Hamze” činili su handžarci, momci koji su bili porijeklom iz Bosanskog Novog, Bosanske Gradiške i ostalih gradova Bosanske Posavine. Po dolasku u Bužim odmah su se uključili u redove ove elitne jedinice. Jedan od njih bio je i Munir Imšir, koji se prisjeća komandira Omera Ičanovića: “U Bužim sam stigao u proljeće 1993. godine i od tad smo dobar dio rata proveo s rahmetli Omerom. Zajedno smo bili sve do 12. februara 1994. godine, kada sam ranjen u 'Februarskoj ofanzivi', ali i kasnije, od povratka s bolovanja u ljeto 1994. godine, pa sve do Omerove pogibije u Bihaću. Jedna od naših prvih zajedničkih akcija bila je ona na Glinici u ljeto 1993. godine. Bili smo skupa u Ponjevićima kad je poginuo Hrka Nanić, potom na Todorovu, pa u 'Februarskoj ofanzivi'. Ja sam tad bio ranjen, ali su oni nastavili dalje i sudjelovali u ostalim bitkama sve do moga povratka pred oslobađanje Velike Kladuše. Skupa smo ušli u Veliku Kladušu, gdje smo u toku noći prepješačili dionicu od Brkića Koplja, preko Trnova do robne kuće u gradu. Poslije sloma 'Prve autonomije' učestvovali smo u 'Brezi '94', 'Mostobranu '94', prvim akcijama na 'Drugoj autonomiji' te u bici za odbranu Bihaća, gdje je Omer i poginuo. U nekoliko navrata išli smo na kampiranja uz Unu i na jezero Branu, gdje smo mi handžarci imali zadatak da učimo plivati one koji nisu znali. Kasnije će se ispostaviti da je to bio dio pripreme za akciju 'Forsiranje Une', koju je komandant Nanić još ranije zamislio.”
S obilježavanja Dana Brigade 15. augusta 1993. godine
Omerov je vod u više navrata sudjelovao u bitkama na bihaćkom ratištu, počev od “Februarske ofanzive”, pa u borbama koje su vođene nekoliko dana nakon “Mostobrana”, potom u napadima na Debeljaču i Zavalje. “Kad je krenula silovita ofanziva na Bihać, naš vod je dignut s velikokladuškog ratišta. Četnici su za kratko vrijeme bili došli nadomak grada. Komanda Korpusa je bila izmještena u hotel 'Park', gdje smo i mi stigli po upute. Tu nas je dočekao general Dudaković i kazao: 'Pomagajte, braćo Bužimljani!' Svima je laknulo kad su nas ugledali. Odmah smo otišli na zadane položaje. Noć je bila mirna, ali sutra ujutro su ponovo krenuli napadi koje smo odbili. I tu nam je poginuo komandir Omerica koji je slovio za borca koji se ničega nije bojao. Kad je smjelost u pitanju, malo ih je koji su mu mogli parirati. Nije on bio ni nešto korpulentan koliko je bio odvažan i neustrašiv. Imao je pomalo prijeku narav, koja je najviše dolazila do izražaja kad bi se desila kakva nepravda. Ostao je upamćen po nekim reakcijama prema borcima koji nisu bili na razini zadatka. I danas pamtim situaciju kad smo bili na Turskom Kozjenu iznad kasarne Grabež. Tu veliku akciju izvodila je 501. bihaćka brigada. Međutim, akcija nije uspjela i ubrzo je uslijedila neprijateljska kontraofanziva, u kojoj je zarobljeno mnogo boraca Petog korpusa. Mi smo pozvani da pomognemo u zaustavljanju napredovanja četnika. I dobro se sjećam momenta kad Omerica leži i puši cigaru. Hladno je, magla, četnici zavijaju kao vukovi i sve djeluje jako jezivo. Kad su se četnici počeli približavati našim položajima, neki momci iz 501. su se digli da bježe. E kad je Omer na njih brecnuo: 'Ma gdje ste vi pošli, momci?!' Kažu: 'Eto četnika.' Veli on njima: 'Ma vraćaj se nazad u rovove dok vas ja nisam ovdje izrešetao. Zar se tako brane položaji? Pa valjda smo mi tu da zaustavimo četnike.' I vratiše se ovi nazad i odbranismo se mi. Tu je i Etko Šerin bio ranjen”, prisjeća se Omerov saborac Munir Imšir.
BORAC KOJI JE ZASLUŽIO DA GA SE PAMTI
U vrijeme pogibije u Omerovoj blizini bio je i komandir Čete za specijalne namjene “Hamza” Refko Kauković. Po Refkinim riječima, Omer je poginuo u njegovoj pancirki koju mu je pozajmio desetak minuta ranije. “Nakon četničkih napada na Bihać, naša je četa iz Velike Kladuše otišla u ispomoć u Bihać. Jedan je vod otišao na Debeljaču, a dva voda su raspoređena u okolini Zavalja, nedaleko od kasarne Grmeč. Kad smo došli gore, borci iz 502. su se već bili povukli s početnih položaja. Situacija je bila haotična. Puca sa svih strana, padaju granate, imaš osjećaj da sve gori. Onda panični povici: 'Pade linija, ode sve u vraga!' Ispred je bila neka planinarska staza, s kojom se skraćuje asfaltni put koji vodi prema Plješevici. Većina boraca se kretala uz tu planinarsku stazu, čas gore, čas dolje, a meci i granate su prštali oko nas. Nema šta nas nije tuklo, od minobacača, boforsa, pamova, patova i sl. Nakon bočnog povlačenja jedne ili dvije čete boraca 502, naša dva voda su se našla u neprijateljskom okruženju. Četnici su prošli kroz nebranjeni dio jarka Zavaljske drage i došli nam toliko blizu da smo ih mogli čuti kako dovikuju: 'Fataj ih i kolji!' Na kraju je ispalo da su samo naša dva voda ostala da brane taj dio linije. Svi ostali su se povukli. I u jeku najvećih borbi Omeru sam dao svoju crnu pancirku. U jednom momentu on je istrčao ispred sviju, otvorio vatru i počeo dozivati četnike: 'Hajte ovamo, čekamo vas!' Ja mu dovikujem da se pazi, a on po svom. Svuda oko njega po cesti pršte rasprskavajući meci. I na izlazu s te staze na asfaltni put jedan projektil je pao tačno ispred njega, od čega je na licu mjesta bio mrtav. Geleri su ga sasjekli. To je bilo oko podne. Pored njega taj dan nam je poginuo i saborac Nuhan Duranović”, priča nam Refo Kauković.
Postrojavanje trećeg voda ispred komande 505. brigade pred polazak u akciju
Naglašava da je Omer Ičanović bio izuzetno hrabar starješina koji nikad nije kalkulirao. Najviše je mrzio kukavičluk: “Za većinu saboraca on je bio tip koji je cijeloj ekipi podizao samopouzdanje. O njemu se može ispričati hrpa zanimljivih detalja jer je bio čovjek koji je uvijek bio u žiži važnih dešavanja. Ispod te gorštačke naravi koja ga je u očima drugih oslikavala kao velikog junaka krio se i veliki emotivac. Ne mogu nikad zaboraviti trenutak kada je, pogođen Harijevom pogibijom, plakao baš k'o dijete. Bio je borac koji je zavrijedio da ga se pamti. Svojom hrabrošću i nepokolebljivošću zaslužio je svako priznanje. Velika je nepravda što mu posthumno nije dodijeljen 'Zlatni ljiljan', za kojeg je bio kandidiran.”
Osim po hrabrosti, Omer Ičanović ostao je upamćen i kao veliki veseljak, ali i vrsni pjevač. Njegov saborac Nermin Šabić kaže da je Omerica bio “borac čije je cijelo tijelo bilo 'jedno veliko srce', ali i čovjek koji je mogao zapjevati kao niko živ.”
U oslobođenom Todorovu novembra 1993. godine
