Bosna i Hercegovina ima tri javna emitera, jedan zakon koji se ne poštuje i jednu korporaciju koja nikad nije osnovana. U tom administrativnom i političkom limbu, presuda Kantonalnog suda u Sarajevu, po kojoj Radio-televizija Federacije Bosne i Hercegovine (RTVFBiH) mora platiti 477.915 konvertibilnih maraka Bosanskohercegovačkoj radio-televiziji (BHRT), djeluje kao značajna pobjeda. Međutim, ona je tek prva pravomoćna presuda u nizu od jedanaest pokrenutih sporova, čija ukupna vrijednost premašuje 11,3 miliona maraka. A čak i taj iznos je samo kap u moru duga od preko stotinu miliona maraka koji Radio-televizija Republike Srpske (RTRS) duguje državnom servisu. Paradoks sistema ogleda se u činjenici da građani ove zemlje većinom uredno plaćaju RTV taksu, dok je krovni javni servis, BHRT, pred gašenjem jer mu novac koji mu po zakonu pripada nije proslijeđen.
Analiza ove naizgled velike pobjede otkriva složeniju sliku. BHRT je tužbom iz 2022. godine potraživao 1.248.139 KM od entitetskog emitera, ali mu je sud dosudio tek 304.598 KM glavnice. Ostatak dosuđenog iznosa, tačnije 173.317 KM, odnosi se na zatezne kamate. To znači da je gotovo 76% izvornog tužbenog zahtjeva, odnosno 943.541 KM, odbijeno. Detalj da je iznos kamate veći od polovine dosuđene glavnice ne govori samo o visini duga, već i o sporosti pravosudnog sistema u kojem procesi traju godinama. S druge strane, RTVFBiH u svojim saopštenjima tvrdi da nije stvarni dužnik, navodeći da su od maja 2025. do septembra 2026. godine na račun BHRT-a uplatili gotovo 29 miliona KM, od čega se 22,8 miliona odnosi na prikupljenu RTV taksu, a 6,2 miliona na plaćanje usluga koje BHRT pruža federalnom emiteru. U ovom sporu, gdje obje strane barataju uvjerljivim argumentima, istina je da su obje u pravu, jer problem nije u njihovim međusobnim odnosima, već u sistemu koji nikada nije ni uspostavljen.
Srž problema leži u Članu 23. Zakona o Javnom RTV sistemu Bosne i Hercegovine, donesenom još 2005. godine. Taj član je kristalno jasan: od ukupno prikupljenih sredstava RTV takse, 50% pripada BHRT-u, dok RTVFBiH i RTRS dobijaju po 25%. U teoriji, od mjesečne takse od 7,5 KM, 3,75 KM ide državnom servisu, a po 1,875 KM entitetskim. Da bi se ova raspodjela automatski provodila, zakon je predvidio osnivanje Korporacije javnih RTV servisa. Ta Korporacija nikada nije formirana. Gotovo dva desetljeća, njeno nepostojanje služi kao savršen izgovor za haos u naplati i raspodjeli sredstava. Umjesto jednog zajedničkog računa i automatskog mehanizma, svaki od tri emitera prikuplja taksu na teritoriji na kojoj ima dogovor s elektroprivredama, a zatim samostalno odlučuje koliko će novca proslijediti BHRT-u. To nije pravna praznina, već rezultat svjesne političke odluke i jedna od najdužih i najštetnijih opstrukcija u postdejtonskoj Bosni i Hercegovini. Regulatorna agencija za komunikacije (RAK), kao nadležno tijelo, godinama je nijemi posmatrač ovog sistemskog kolapsa.
Ovakav nefunkcionalan aranžman stvorio je plodno tlo za primjenu dvostrukih aršina, gdje se zakoni i sudske odluke poštuju selektivno, zavisno od toga ko je tužen, a ko tužitelj. Kada je RTRS, na osnovu potraživanja za korištenje prijenosnih veza, tražio naplatu od 17,7 miliona KM, računi BHRT-a su blokirani gotovo trenutno. Ta blokada je u februaru 2026. godine dovela do privremenog prekida emitovanja programa i ugrozila isplatu plata za 775 radnika. S druge strane, kada BHRT potražuje svoj novac, situacija je drastično drugačija. Od 2017. godine, RTRS je u potpunosti obustavio uplate po osnovu RTV takse. Dug je do kraja 2025. godine narastao na astronomskih 104.137.380 KM. Iako postoje pravomoćne presude u korist BHRT-a, mehanizam izvršenja ne funkcioniše. Tek nakon preokreta u septembru 2026. godine, kada je Vrhovni sud Republike Srpske preinačio prvobitnu presudu i utvrdio da BHRT ne duguje milionski iznos RTRS-u, stvorili su se uslovi za blokadu računa banjalučkog emitera. Tek tada je iz RTRS-a počela stizati retorika o "selektivnom izvršenju". Iz menadžmenta BHRT-a su na to odgovorili sažimajući cijelu apsurdnu situaciju: "Sudske presude i zakoni ne mogu se poštovati samo onda kada odgovaraju interesima jedne strane."
Međutim, bilo bi pojednostavljeno prikazati BHRT isključivo kao žrtvu sistema. Ukupni dugovi državnog emitera također se mjere desetinama miliona, a samo dug prema Evropskoj radiodifuznoj uniji (EBU) iznosi oko 22 miliona KM, zbog čega je Bosna i Hercegovina godinama suspendovana sa takmičenja za Pjesmu Evrovizije. Pitanja o načinu na koji je taj dug nastao, o odnosu broja zaposlenih i obima produkcije, o preglomaznoj administraciji, sporoj digitalnoj transformaciji i gubitku povjerenja mlađe publike, potpuno su legitimna. Ipak, finansijsko gušenje ne može biti metoda reforme. Ne možete jednom javnom servisu zakonom uskratiti polovinu prihoda, blokirati mu račun kad god to politički odgovara drugoj strani, a zatim mu prigovarati zbog lošeg programa ili tehnološkog zaostajanja.
Nestanak BHRT-a, koji je sada realna mogućnost, ne bi bio samo gašenje jedne televizijske kuće. Njegov značaj nije u tome da li je trenutno najbolji ili najgledaniji, već u tome što je jedini koji ima zakonsku obavezu da se obraća svim građanima Bosne i Hercegovine. Njegovim gašenjem medijski prostor bi se i formalno podijelio na tri odvojena, nacionalno definisana informativna tržišta. Nestao bi posljednji privid zajedničkog javnog prostora, a s njim i neprocjenjivi audiovizuelni arhiv države, infrastruktura ključna za djelovanje u kriznim situacijama i pravo građana da na državnom kanalu prate nastupe sportskih reprezentacija. Pravomoćna presuda Kantonalnog suda u Sarajevu skinula je jednu, relativno malu omču sa vrata BHRT-a. Sve ostale, mnogo čvršće i opasnije, zavezala je politika, i ona ih ne namjerava odvezati.

