Današnja ruska invazija na Ukrajinu izaziva najveći “robni šok” od 1973. godine i jedan od najgorih poremećaja u opskrbi pšenicom od Prvog svjetskog rata. Iako su robne berze već u haosu, obični ljudi tek treba da osjete sve efekte rastućih računa za gorivo, praznih stomaka i političke nestabilnosti. Ali nemojte misliti da je ovo greška, te stvari dolaze – i to dramatično ako se sankcije Rusiji dodatno pooštre i ako Vladimir Putin uzvrati. Zapadne vlade moraju odgovoriti na prijetnju robne krize jednako odlučno kao i na Putinovu agresiju.

Previranja koja se odvijaju na tržištima energije, metala i hrane su velika i turbulentna. Ukupni indeksi cijena roba sada su 26% viši nego na početku 2022. godine. Cijena barela sirove nafte tipa Brent kreće se oko nivoa koji ukazuju na najveći šok u opskrbi otkako je vojska Sadama Huseina prešla iz Iraka u Kuvajt 1990. godine. Cijene gasa su se skoro utrostručile usred panike da će cjevovodi s istoka biti dignuti u zrak ili da će biti obustavljeno snabdijevanja. Cijena nikla, koji se između ostalog koristi u svim električnim automobilima, toliko je porasla da je trgovina u Londonu zaustavljena, a kineski špekulanti prijavljuju gubitke od više milijardi dolara.

Takve su posljedice Putinove odluke da provoza svoje tenkove po Evropi i naknadne izolacije Rusije, jednog od najvećih svjetskih izvoznika robe. Zapadne sankcije ruskim bankama natjerale su zajmodavce, osiguravajuće i brodske kompanije da budu oprezni kod sklapanja ugovora o transportu ruskog tereta, ostavljajući sve veće gomile neprodatih industrijskih metala na sladištima i usidrenu armadu brodova Urals punih neželjene nafte. Stigma i opasnost naveli su druge da se drže podalje. Shell je odustao od kupovine ruske sirove nafte nakon reakcije javnosti. Crno more zabranjena je zona za komercijalne brodove, jer su neka plovila pogođena projektilima, a Rusija prijeti ukrajinskim lukama. Ovog proljeća na ukrajinskim poljima natopljenim krvlju neće biti zasađeno mnogo sjemena.

Moglo bi biti gore. U posljednjoj mjeri za povećanje pritiska na Putina, Amerika je 8. marta objavila da će zabraniti kupovinu ruske nafte. Sjedinjene Američke Države mali su potrošač ruske sirove nafte, ali ako bi se Evropska unija pridružila embargu, bilo bi pogođeno oko dvije trećine od 7 do 8 miliona barela dnevnog izvoza ruske sirove nafte i rafiniranih proizvoda, što je ekvivalentno oko 5% globalne ponude. Potpuni globalni embargo, koji je provela Amerika, mogao bi dovesti cijenu nafte do 200 dolara po barelu. Ako bi Rusija uzvratila ograničavanjem tokova gasa, Evropa bi se pokolebala: prošle godine se EU oslanjala na Rusiju za 40% svoje potrošnje. U međuvremenu, gorko iskustvo uči da zemlje često reaguju na nestašicu hrane zabranom izvoza, što dovodi do sloma u globalnoj trgovini.

Posljedice ove robne katastrofe mogu biti brutalne. Ako usko pogledate ekonomiju, svijet je daleko manje energetski intenzivan po jedinici BDP-a nego 1970-ih. Bez obzira na to, globalna inflacija, koja je već na 7%, mogla bi porasti za još dva do tri procentna poena, na nivo koji je posljednji put viđen u dugotrajnom periodu ranih 1990-ih, kada je Putin sklapao mafijaške poslove u Sankt Peterburgu, a globalizacija još nije bila procvjetala. Rast bi mogao usporiti jer je povjerenje firmi narušeno i kamatne stope rastu.

Na političkom planu, lideri na Zapadu će se morati suočiti s bijesnim biračima, ne samo na američkim izborima na sredini mandata u novembru. Sjetite se demonstracija “žutih prsluka” u Francuskoj 2018. godine, bijesni zbog cijene benzina. U siromašnijim zemljama u kojima su hrana i gorivo veći dio potrošnje ljudi, reakcija bi mogla biti još nasilnija: skokovi cijena hrane u 2007-2008. doveli su do nereda u 48 zemalja, a već danas postoje znakovi panike i nemira.

Takva panorama patnje i nestabilnosti sama je po sebi zabrinjavajuća. Ali to također prijeti da potkopa kredibilitet odgovora Zapada na odluku Rusije da započne ono što bi moglo postati najveći rat u Evropi od 1945. godine. Što je veća globalna patnja, može ocijeniti g. Putin, to će Zapadu biti teže da izdrži sankcije: sve što treba uraditi jeste da sačeka.

To je još jedan razlog više za zapadne vlade da se suprotstave razornim efektima robne krize. Prioritet je povećanje ponude. Američki saveznici u OPEC-u, uključujući Saudijsku Arabiju, odbili su pumpati više nafte, ali vještija američka diplomatija mogla bi dati rezultate. Bogate zemlje mogle bi ubrzati oslobađanje 1,5 milijardi barela nafte koje drže u rezervi. Pošto je omalovažavala američke kompanije koje se bave iskopavanjem škriljaca, Bidenova administracija ih treba potaknuti da više buše. EU mora promovirati ili produžiti svoju upotrebu nuklearne energije, obnovljive i proizvodnje na ugalj, kako bi napravila zalihe plina za zimu. Trebalo bi se pripremiti i za najgori slučaj: racionalizaciju potrošnje plina. Vlade bogatih zemalja možda će morati da štite siromašne građane uz pomoć sufinansiranja troškova za energiju. Podsticaj bi mogao značiti veće kamate ili poreze, ali to je rizik koji vrijedi preuzeti kako bi se svijet zaštitio od agresora.

Kakvi god da su problemi bogatih zemalja, one siromašnije su u goroj nevolji. Dakle, Zapad mora ojačati globalnu finansijsku sigurnosnu mrežu. Neki uvoznici hrane i nafte mogu se suočiti sa smanjenjem platnog bilansa i padom valuta. Čak i u Evropi, neke zemlje, kao što su baltičke države, podložne su mogućnosti isključenja gasa. Federalne rezerve i MMF trebali bi olakšati prijateljskim, ali krhkim zemljama pristup zajmovima u čvrstoj valuti. I Evropa bi trebala nastaviti s idejom izdavanja zajedničkih dužničkih vrijednosnih papira kako bi pomogla u ravnomjernijem podnošenju troškova krize.

Svijet koji se suočava s fizičkim nedostatkom sirovina iskopanih iz zemlje izgleda kao povratak u prošlost. Upravo to je nevolja koja je pred nama. Nakon decenija zanošenja, Zapad je pokazao odlučnost i koheziju suprotstavljajući se Putinovoj agresiji. Sada se mora nastaviti u tom tonu pokazujući liderstvo suprotstavljanju ekonomskoj oluji.

(Izvor: The Economist)