Deklaracijom o nezavisnosti Makedonije, objavljene 25. januara 1991. godine, današnja Sjeverna Makedonija počela je referendumsku kampanju u kojoj su se građani ove jugoslavenske republike trebali izjasniti o svojoj budućnosti. Tadašnji predsjednik Makedonije Kiro Gligorov bio je zagovarač mirnog rješenja jugoslavenskog pitanja, o čemu govori zajednička inicijativa s predsjednikom Republike Bosne i Hercegovine Alijom Izetbegovićem pod nazivom “Asimetrična federacija”, koja je podrazumijevala očuvanje Jugoslavije. Procijenivši tadašnju situaciju, Makedonci su 8. septembra 1991. godine proglasili nezavisnost svoje republike. Za razliku od drugih jugoslavenskih republika, u Makedoniji je tranzicija prema nezavisnosti prošla izrazito mirno.
PRITISCI SUSJEDA NA MAKEDONIJU
Od stjecanja nezavisnosti Makedonija je suočena s različitim vidovima pritisaka iz svog susjedstva, posebno od Srbije i Grčke, ali i Bugarske. Srbija je osporavala Makedonsku crkvu, Bugarska posebnost nacije i jezika, a Grčka se protivila imenu Makedonija. Koliko su jake kampanje protiv Makedonije, govore i zajednički planovi Grčke i Srbije tokom devedesetih godina prošlog stoljeća, prema kojima je trebala biti podijeljena između njih, s konačnim ciljem ostvarenja sna o zajedničkoj granici Srbije i Grčke. Demokratska srpska stranka Makedonije kao politički predstavnik makedonskih Srba imala je ideju o formiranju Republike Karadag, srpske paradržave na teritoriji sjevera Makedonije. O srpsko-grčkim aspiracijama prema Makedoniji pisao je poznati grčki novinar Takis Michas u svojoj knjizi Nečasni savez – Grčka i Miloševićeva Srbija.
Najveći zagovarač ideje o srpsko-grčkoj granici bio je tadašnji ministar vanjskih poslova Grčke Antonis Smaras. Parola koja jetih godina bila upečatljiva na mitinzima u Atini jeste “Koina sinora me ti Servia” (“Zajednička granica sa Srbijom”). Ovakav epilog nije se desio prije svega zbog nedostatka potrebnih kapaciteta makedonskih Srba, ali i slabljenja Miloševićevog režima, koji je na frontovima nizao poraze. Zbog cjelokupne situacije na Balkanu, posebno Genocida i zločina u Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj, Ujedinjene nacije (UN) poslale su svoju vojnu misiju tokom 1995. godine u Makedoniju, u kojoj su sve glasniji postajali Albanci. Oni su zahtijevali bolji položaj u makedonskom društvu, navodeći da su im prava ugrožena. Godine 1998. Makedonija povlači prilično riskantan potez koji je podrazumijevao zvanično priznavanje državnosti Tajvana. Ovakav razvoj događaja Kina je najoštrije osudila, a kao reakciju, ubrzo je uložila veto na produženje spomenute UN vojne misije u Makedoniji. Makedonija je ovaj potez pravdala obećanim ekonomskim investicijama Tajvana u budućnosti, do kojih nikada nije došlo. Odlazak UN posmatrača narušio je sigurnost u Makedoniji, državi čija će budućnosti biti izuzetno neizvjesna u narednim godinama.
POBUNA ALBANACA
Početkom 2000. godine albansko-makedonski odnosi zapali su u novu fazu, čemu su doprinijeli albanski zahtjevi za ostvarivanje većih prava u Makedoniji. Iz nekih albanskih krugova dolazile su ideje o tome da budućnost makedonskih Albanaca treba biti usko vezana za kosovske, kroz ujedinjenje budućih albanskih teritorija s Kosovom. Makedonske vlasti nisu ozbiljnije reagirale na sve izričite zahtjeve Albanaca. U godini kada je Makedonija obilježavala deset godina svoje nezavisnosti netrpeljivost između Albanaca i Makedonaca dosegla je svoj maksimum.
Već 22. januara 2001. godine započeli su ratni sukobi u blizini Tetova, u selu Tearce. U ovom malom mjestu napadnuta je policijska stanica od strane albanske Oslobodilačke nacionalne armije (ONA), a prva žrtva albansko-makedonskog sukoba bio je makedonski policajac Momir Stojanovski. Makedonske vlasti pokušavale su umiriti javnost minimizirajući nastali sukob, ali i mediji i javnost u Makedoniji bili su svjesni ozbiljnosti situacije. Koliko je situacija bila ozbiljna, svjedoče i brojne ljudske žrtve na početku ratnih dešavanja. Narednih mjeseci najveći sukobi između ONA-e i makedonskih snaga desili su se na teritoriji Kumanova, Tetova i sela Arčinova, u blizini Skoplja. Javnost je albansku Oslobodilačku nacionalnu armiju predstavljala kao teroriste, dok je ONA željela uspostaviti albansku upravu na području gdje su Albanci bili većina. Ipak, primjetno je da albanska strana tokom sukoba polahko svoje stavove prilagođava novonastaloj situaciji na terenu, čemu ide u prilog odustajanje od ideje o spajanju budućih albanskih teritorija s Kosovom.
Posredstvom međunarodnih izaslanika, uprkos međusobnim okršajima na terenu, albanski i makedonski političari počinju s pregovorima o rješenju ratnog sukoba za koji su shvatili da ne može ponuditi apsolutnog pobjednika bez većih žrtava. Jedan od razloga zbog čega su Albanci bili spremni na dijalog jeste i prethodna iscrpljenost ratom na Kosovu, ali i nedostatak oružja, ključnog za prevagu u sukobu. Makedonci s druge strane nisu željeli da postanu poprište sukoba kakvi su ranije viđeni u Bosni i Hercegovini, Hrvatskoj i na Kosovu, u vremenu kada su počeli s potenciranjem ideje o pristupanju NATO-u i Evropskoj uniji. U interesu sukobljenih strana bilo je da se sukob okonča uz rješenje koje će zadovoljiti obje strane, ali i garantirati budući suživot dva naroda, te drugih nacionalnih manjina u zemlji. Pregovori su trajali dva mjeseca. U prvoj polovini augusta 2001. godine pregovori su intenzivirani u Ohridu, mjestu budućeg dogovora sukobljenih strana.
PROMJENA USTAVA KAO RJEŠENJE
Nakon iscrpnih pregovora, sukobljene strane dogovorile su se 13. augusta 2001. o zaustavljanju ratnih aktivnosti, što je značilo da će u drugoj polovini augusta u makedonskim gradovima konačno nastupiti dugo željena stabilnost. U Ohridu su se Albanci izborili za mijenjanje državnog Ustava, koji su smatrali izrazito diskriminatornim. Novi Ustav podržao je prava Albanaca na izučavanje albanskog jezika u školama, uvođenje albanskog jezika kao državnog jezika na institucijama u Makedoniji, ali je pomogao i ostalim manjinskim narodima kao što su Bošnjaci i Turci da dobiju veća prava. Na sastanku u Ohridu učestvovali su tadašnji makedonski predsjednik Boris Trajkovski, predsjednik stranke SDSM Branko Crvenkovski, Ljupčo Georgijevski, predsjednik stranke VMRO-DPNME, Imer Imeri iz stranke PDP, Arben Xhaferi iz DPA.
Od stranih izaslanika prisustvovali su Francois Leonard kao predstavnik EU i James Pardew iz Sjedinjenih Američkih Država. Albanci su nakon početka primjene novog Ustava dobili i veće participiranje u vlasti, pa se može zaključiti da im je Ohridski sporazum u velikoj mjeri pomogao da ostvare zahtjeve zbog kojih je u konačnici i došlo do ratnih sukoba u Makedoniji. Kada je riječ o Makedoniji, uprkos albanskim aspiracijama objavljenim neposredno pred početak sukoba, a u kontekstu mijenjanja postojećih makedonskih granica, do toga u konačnici nije došlo, zbog čega je Ohridski sporazum naišao na odobravanje makedonskih vlasti. U javnosti je vladao podijeljen stav, jedni su smatrali da žestoko treba kazniti aktivnosti albanskih pobunjenika, te su zbog toga bili za vojno rješenje problema. Umjerena strana bila je za okončanje sukoba. Posmatrajući s današnje distance, Ohridski sporazum jeste napravio historijski preokret u odnosima Albanaca i Makedonaca. Albanci su ispunili značajan dio zahtjeva svoje zajednice, a Makedonija je očuvala svoje državne granice u okvirima koji datiraju iz 1944. godine. Na obostrano zadovoljstvo dva najveća naroda u Sjevernoj Makedoniji, ova država primljena je u NATO nakon što je riješila spor s Grčkom oko naziva države.
Ulaskom u NATO, splasnuo je i ruski utjecaj u ovoj državi izrazito primjetan u periodu neposredno prije ulaska Sjeverne Makedonije u NATO. Iako i danas postoje ozbiljna neslaganja Albanaca i Makedonaca, posebno kod onih koji su uslijed sukoba iz 2001. godine ostali bez svojih bližnjih ili su se morali iseliti, Sjeverna Makedonija jasno je opredijeljena za svoj evropski put. Pristupanjem novoj inicijativi “Open Balkan”, koju ne podržavaju svi u ovoj državi, ali i regiji, smatraju da će dodatno unaprijediti saradnju sa zemljama iz okruženja. Posebno s onima s kojim se u prošlosti nisu baš najbolje slagali. Za razliku od Dejtonskog mirovnog sporazuma, Ohridski mirovni sporazum manje je kritiziran u javnosti iako postoje određeni krugovi koji priželjkuju njegovu promjenu. U ovom trenutku ta bi promjena sigurno zakomplicirala odnose između Albanaca i Makedonaca, ali i manjina u Sjevernoj Makedoniji.