Legenda  ide ovako: u Zagrebu se 1975. godine održavao poznati Pop festival “Boom”, na kome je nastupila i skopska grupa “Tor”, predvođena pjevačem i klavijaturistom Aleksandrom Akijem Rahimovskim (rođenim u Nišu 1955), dok su ih iz publike pomno promatrali gitaristi Husein Hasanefendić (Banja Luka, 1954) i Jurica Pađen (Zagreb, 1955), te poznati estradni impresario Vladimir Mihaljek Miha. Obojica gitarista upravo su izašli iz “Grupe 220”, a Miha je okončao kratku, ali uspješnu suradnju sa sarajevskim “Bijelim dugmetom”. Ideja je bila formirati nekakav pandan populističkom rocku koji su zastupali Bregović i njegovi jarani iz “Bijelog dugmeta” – spojiti Pađena, Husa i Akija u sastav koji će krenuti već utrtim stazama “pastirskog rocka” veselih Bosanaca.

Krenuli su s veselim boogie-rock poskočicama koje je sugerirao njihov impresario, pjesme je pisao Husein Hasanefendić, a interpretirao uz sastav popunjen vrhunskim zagrebačkim veteranima Aki Rahimovski. Ono znate Prevela me mala žedna preko vode, potom storije o ljubavnim jadima “Parnog valjka” i tomu slično, sve odreda pjesme koje će publika dočekati radosno, ali će kritika dobiti dovoljno materijala za otrovne primjedbe. Tako je bilo na prvim  singlovima, tako i na prvom albumu Dođite na show! (PGP RTB, 1976). Mislili smo svi da smo dobili još jedan produkt rock-sastav koji traži formulu uspjeha i da neće dugo trajati, ali su stvari vremenom evoluirale u nešto sasma drugo. Bolje, slojevite i trajnije.

Skoro pola stoljeća od tog sudbonosnog susreta Husa, Akija, Jurice i Mihe priznajemo da smo griješili. “Parni valjak” će iz tog hibridnog perioda postupno, ali sigurno evoluirati u vrhunsku rock-atrakciju, jednu od najvažnijih na ovim  prostorima. Husein Hasanefendić se od autora prvotnih rock-ditiramba i poskočica transformirao u vrhunskog rock-skladatelja pjesmama koje su daleko nadilazile puki hedonizam i pozive na zabavu izrečene u prvim radovima. Razvit će i posebni rock-govor temeljen na najboljim nasadima AOR rocka (“rocka za ugodno starenje”, kako je to lucidno for mulirao moj pokojni kolega Dražen Vrdoljak), ali i inovacija koje su dolazile s promjenama na sceni, ali i kroz tekstove iskazati svu paletu osjećanja – od ljubavnih pa sve do onih koji su se bavili temeljnim dilemama ljudske egzistencije.

Pjesme su dobijale na dubini i slojevitosti ljudskih emocija, “Parni valjak” se naprosto razvijao u vrhunsku rock-grupu, no svemu tomu pečat u studijima i na sceni je davao svojim snažnim glasom impregniranim iskrenim emocijama Aki Rahimovski, koji je bio nositelj svih poruka koje je Hus želio reći pišući ih. Naravno, tu nije izostala niti podrška vrhunskih glazbenika koji su prolazili kroz sastav. “Parni valjak” će iz tek jedne od rock-grupa na ovim prostorima izrasti u gigantsku atrakciju, jednu od najvažnijih na ovim prostorima. I tako je bilo kroz sve ove godine, osim perioda kada su sredinom devedesetih tiho napustili scenu. Sastav je hibernirao, ali trijumfalni povratak je pokazao da s njima i bez njih ništa nije isto. Brojni singlovi, 16 studijskih albuma, pet snimljenih na koncertima i  kompilacije i koncertni snimci, pa onda DVD, veliki koncerti i oni u malim dvoranama – sve je to ostalo iza Husa, Akija, ali i drugih koji su svirali s njima.

Akija nema više s nama – jedan od najvažnijih rock-glasova rock-scene i bivše nam domovine i regije je otišao nenadano nakon što mu je pozlilo u Novom Mestu, gdje će u tamošnjoj bolnici i preminuti. Znali smo da je krhkog zdravlja, da je prije 3 godine imao moždani udar, da je imao ugrađene stentove, da je živio život 100 kilometara na sat, da se glazbi predavao u potpunosti i bez ostatka, ali nismo bili spremni za ovakav nenadani odlazak. Gledao sam ih jedno stotinjak puta i nikada, ama baš nikada Aki, Hus i društvo nisu traljavo odradili svirku – uvijek je sve bilo precizno, energično, vrhunski svirački odrađeno, tehnološki dotjerano, s Akijem u prvom planu, koji je vodio svaki šou.

Zadnji put ovdje u Londonu prije tri godine “Parni valjak” je došao s punom opremom i sa svojom tehničkom ekipom, svirali su u jednoj od važnih dvorana i koncert je naprosto bio perfektan – veterani u punoj formi. Aki je pjevao snažno, s emocijama koje su direktno dodirivale srca brojne publike, koja je, a to sam osobno provjeravao, bila iz svih krajeva Jugoslavije, i uživala je, uživala do posljednjeg trenutka. Pa ako su nas pokretale one energične rock-numere u kojima je sastav s Akijem na čelu naprosto isijavao elementarnu energiju na ples, vrhunac njihovog stvaralaštva ipak su bile prekrasne balade, ljubavne posebno, koje je Hus s godinama pisao sa sve većom strašću, a Aki ih pjevao prepoznatljivim  šarmom i istančanim osjećajem za nijanse.

Sjećate se pjesama poput  Gledam je dok spava, epska Jesen u meni, Moja je pjesma lagana, U prolazu, Prokleta nedjelja, Kao prije, Molitva, Godine prolaze, A gdje je ljubav, Kao prije, Zastave... Listam samo one koje nalazimo u knjizi nota Huseina Hasanefendića koju je 2018. izdao zagrebački “Cantus” s popratnim CD-om, a koju čuvam u strogoj arhivi u svom stanu u Sarajevu, koju je opet uredio njegov sugrađanin po rođenju Zrinko Tutić, obojica su naime rođeni u Banjoj Luci.

Aki Rahimovski je sagorijevao; i na sceni i u životu, predavao se oboma bez zadrške, pjevao snažno, muzikalno (uostalom, dolazi iz glazbeničke obitelji), nosio Husove pjesme s onim dubokim razumijevanjem njihove nutrine kakvu može da donese samo veliki pjevač. Treba čitati samo dirljive oproštaje kolegâ mu koji su naprosto, nakon strašne vijesti koja nam je stigla prije koji dan iz Novog Mesta,  obasuli medije. Izdvajam onu dobrog mi prijatelja Paolo Sfecija, bubnjara koji će desetak godina biti dio ritam-sekcije “Parnog valjkastog” – upravo u periodu kad je sastav doživljavao značajne i autorske i izvođačke transformacije, a danas jednog od onih koji su bili važne poluge sindikalnog organiziranja glazbenika u Hrvatskoj.

Teško je te emocionalne izljeve ljubavi spram kolege mu sa scene i prenijeti, ali krenite do Facebook profila Hrvatske glazbene unije, pa ćete svjedočiti pravoj bujici iskrenih osjećanja i poštovanja. Isto je tako i s cijelom aktualnom postavom “Parnog valjka” na čelu s Huseinom Hasanefendićem, koji se s mjerom i dostojanstvom opraštaju od svog suborca, naglašavajući da su se upravo spremali da snimaju nove pjesme i spotove, ali... sve je najednom i nenadano prekinuto. I najavljena turneja, i veliki slavljenički koncert u zagrebačkoj “Areni” i koješta još.

Aki, Hus i društvo gajili su istinski respekt prema Sarajevu i cijeloj Bosni i Hercegovini. Sjećam se kad su 1976. došli u Dom mladih da promoviraju svoj nastupni album Dođite na show!, a onda se prijateljevanje nastavilo praktično sve do danas. Aki je došao pjevati u spotu za Davorina Popovića, velikog mu prijatelja, Hus opet kod svoga strica, slikara Seida Hasanefendića Trabzona, snimali su za televiziju, Hus je producirao nastupni album “Plavog orkestra”, a drugi gitarista u grupi Marijan Brkić ploču Simpatija istog sastava, unovačili su na mjestu bubnjara Dadu Marinkovića iz Doboja i koješta još. Daleko izvan pukih glazbeničkih odnosa ta tajna veza između sarajevske i bosanskohercegovačke publike i “Parnog valjka” bila je i ostala naglašena. Čista magija, rekao bih s ponosom, a dio zasluga za to pripadao je i beskrajno emotivnom pjevanju Akija Rahimovskog.

Izgubili smo ga prerano, ali trag koji ostaje za njim još dugo će nas obasjavati toplinom koju u ovim teškim vremenima itekako trebamo.