Dvije su vijesti, donekle zasjenjene i pravosnažnom presudom Haškog tribunala Ratku Mladiću, posljednjih dana zauzele tek djelić medijskog prostora. Nezasluženo, jer su posljedice za neposrednu budućnost znatno snažnije od očekivane presude kukavnom zločincu iz selendre u kalinovičkom kraju.

Prvo je započelo “stalno” zasjedanje udruge građana Hrvatskog narodnog sabora Bosne i Hercegovine (HNS) u Mostaru. Na njoj je usvojena Rezolucija u kojoj se kao prioriteti djelovanja ističu reforma Ustava i Izbornog zakona BiH, ali isključivo kroz “legitimno političko predstavljanje” te treći entitet. Sve zbog pretpostavljene blokade uslijed “unitarističkih” (čitaj: isključivo bošnjačkih) i “separatističkih” (čitaj: isključivo srpskih) politika, koje će opstrukcijama i neusvajanjem nužnih ustavnih i izbornih reformi dovesti do blokade političkog sistema i izbornog procesa te urušavanja ustavno-pravnog poretka i dezintegracije države.

U tom slučaju, prijeti HNS, primarni cilj svih članova i tijela te udruge bit će zaštita hrvatskih nacionalnih prava i interesa. Kao i mnogo puta do sada, hrvatski narod će i u spomenutim okolnostima, ako do njih dođe, naći prikladne načine i instrumente kako bi, kao slobodan i državotvoran narod, odbranio i potvrdio svoj nacionalni i politički subjektivitet, svoju autonomnost i suverenost – navodi se u rezoluciji.

HNS svaku odgovornost za pregovore o izmjenama Izbornog zakona svaljuje na druge, bez imalo stida zbog vlastitih uvjetovanja oblika i suštine izmjena. Ovakav separatistički rječnik nije dugo bio u upotrebi, čak niti kod ove HDZ-ove paradržavne organizacije. On suštinski ne predstavlja novost još od osnivanja tzv. Herceg-Bosne 1991. godine, koju se unazad nekoliko godina ponovo slavi u dijelovima Hercegovine pod vlašću Čovićeve stranke.

Politički ciljevi HNS-a, koji je formiran prije 21 godine kao NGO paravan s gotovo istim “organima” kao i ugašena zločinačka tvorevina iz 1991. godine, uvijek su bili isti i pravdali se bošnjačkim unitarizmom i srpskim separatizmom. No, te 2000. godine Hrvatska je još bila neposlušno dijete koje je trebalo itekako disciplinirati, a HDZ je u toj zemlji prvi put detroniziran, te je na vlast došla lijevocentristička koalicija koja je ulazak u EU učinila prioritetom i time delegitimirala dotadašnju dominantu hrvaćanske politike prema Bosni, koja je značila punu podršku separatizmu bosanskih Hrvata, odnosno većine koja je podržavala HDZ.

Politika koja je Hrvate u Bosni i Hercegovini upućivala na Sarajevo kao adresu rješavanja svoga navodno ugroženog statusa, a ne na Zagreb, bila je aktualna sve do 2015. godine i povratka “retuđmaniziranog” HDZ-a uz pomoć krajnje desnice na vlast. Od tada, svaka hrvaćanska vlast, bez obzira na ideološki predznak, daje punu podršku politici HDZ-a BiH, uz novost da se članstvo u EU zloupotrebljava za promociju baš te politike. I dobiva, osim unisone podrške političkih stranaka u Hrvatskoj, zasad manjinsku podršku unutar svih političkih grupacija u Evropskom parlamentu, iako nije u skladu sa standardima Evropske unije. Onim javno proklamiranima.

Odmah potom, Dragan Čović i Milorad Dodik najavili su u Banjoj Luci kako će nastaviti dosadašnju blisku saradnju, a očekuju da kroz nju ishode i izmjene Izbornog zakona. Ta unisonost ovog dvojca već je standardna praksa pritisaka na SDA, koja ne pristaje na dvojne aranžmane i ekskluzivna etnička rješenja. Čović je nakon sastanka kazao da je stanje u Bosni i Hercegovini “krajnje složeno” pa HDZ i SNSD moraju jače sarađivati, a već imaju “zavidnu razinu” usaglašenosti stajališta.

Ponovio je njihov “vrlo jednostavan pristup da kroz dvije izborne jedinice u Federaciji BiH bude osiguran legitiman izbor hrvatskog, odnosno bošnjačkog člana Predsjedništva BiH”, dodavši kako i u parlamentarne domove naroda moraju biti izabrani legitimni zastupnici. Dodik je izjavio da reforma izbora članova Predsjedništva mora biti usaglašena između svih dok će on insistirati da Bosna i Hercegovina funkcionira isključivo na temelju koncepta konstitutivnosti naroda koji biraju svoje predstavnike u tijelima vlasti. Sve drugo, po njegovom izrazito utemeljenom mišljenju, nije u skladu s Ustavom i Daytonom.

Sve se ovo dešava nakon što je predsjednik Sabora Republike Hrvatske, HDZ-ov Goran Jandroković “neoprezno” u TV emisiji Budnica razotkrio hrvaćansku politiku prema Bosni, a nažalost, poput njihovog božanstva Franje Tuđmana, i u Bosni. Prvenstveno se pohvalio kako je tzv. hrvatsko pitanje ulaskom Hrvatske u Evropsku uniju u nju delegirano kao evropsko. Istakao je kako je Hrvatska u EU otvorila temu “trećeg entiteta” i skrenula pažnju na “unitarizam većine bošnjačkog naroda”.

No izrekao je, uz pomoć teledirigiranog voditelja, emisije i znatno opasniju tezu da bi odlaskom Hrvata iz Bosne i Hercegovine (ako ne dobiju što se traži) taj prostor ostao prazan. Ko bi u njega ulazio, pita se šef Sabora i zaključuje, ne novi Hrvati nego neki drugi, što bi se, naravno, približavalo Jadranskom moru”. Na to je voditelj na daljinsko upravljanje dodao “izlagalo Republiku Hrvatsku”, a Jandroković nastavio: “Razumijete. Neću ići do kraja. Svima je jasno šta govorim. Nama je vitalni nacionalni interes da Hrvati ostanu u Bosni i Hercegovini i budu jednakopravni konstitutivni narod. U kojoj formi, vidjet ćemo.” U maniri geopolitičkog gurua Haralda Mackindera, naglasio je kako “u ovom trenutku nijedna opcija nije isključena”, odnosno kako nije lahko ostvariti svoj cilj dok se ne stvore okolnosti.

Na ove ozbiljne ispade s najviše zakonodavne pozicije u Hrvatskoj nije bilo reakcija niti iz EU, niti iz Bosne i Hercegovine. Zato su očekivano bili ohrabrenje Čovićevoj udruzi da donese Rezoluciju prijetećeg sadržaja, a da i Dodik ponovo učvrsti svoje savezništvo s Čovićem insistiranjem na legitimnoj zastupljenosti “konstitutivnih” naroda. Iako je predsjednik SDA Bakir Izetbegović rezoluciji HNS-a ocijenio pritiskom HDZ-a u pregovorima o izmjenama Izbornog zakona, ovim bi se trima događajima trebalo dati veći ponder.

Zato je ovdje manje važan dvojac Dodik – Čović, pa čak i podrška njihovim separatističkim planovima iz Zagreba i Beograda. Bitan je odnos Bošnjaka prema ovim zahtjevima i njihov doživljaj ciljeva, naročito hrvatske politike, dakle politike Hrvata u Bosni. Iz više od jednog, i to iz ideološki udaljenih bošnjačkih izvora, da se čuti da je Hrvatima u Bosni i Hercegovini, odnosno njihovom većinskom političkom predstavniku, HDZ-u, najvažnije pitanje izbora člana Predsjedništva, odnosno “legitimnog” Hrvata u najvišem izvršnom tijelu države. Riješi li se Komšić, tvrde oni, riješit će se problem s hrvatskim zahtjevima jer će oni biti ispunjeni.

U tom smislu, oni smatraju da se politički odnosi između Hrvata i Bošnjaka, a time ukupni politički odnosi mogu popraviti, a procesi u državi deblokirati ako se riješi da, teorijski, Bošnjaci ne biraju Hrvatima člana Predsjedništva. Naravno, pritom zanemaruju i ostale zahtjeve HDZ-a koji se tiču delegiranja u domove naroda te prijedloga dviju izbornih jedinica u kojima bi se hrvatski birački korpus teritorijalno zaokružio, čak i isključivanjem ne samo građanskog principa već i velikog broja Hrvata koji bi ostali izvan takvog teritorijalnog obuhvata, u početku samo za potrebe izbora “legitimnih predstavnika”.

Iz svega navedenog, posebno iz izjava predsjednika hrvaćanskog parlamenta, i najnaivnijima bi trebalo biti jasno šta je konačan i stvaran cilj hrvatskih zahtjeva za izmjenama Izbornog zakona i insistiranja na “legitimnosti”. Hrvatski Padre Padrone Franjo Tuđman davno je to nazvao “podebljanjem hrvatske kifle”. I to ondje gdje je najtanja i najosjetljivija – u Dalmaciji, prema Jadranskom moru. Otuda osnivanje propalih i kompromitiranih Herceg-Bosne, Hrvatske samouprave Ante Jelavića i tadašnjeg HNS-a, trećeg entiteta, prijedloga dviju izbornih jedinica u Federaciji, ukratko uvijek i samo etnoteritorijalnog ustroja Bosne i Hercegovine, u ovom slučaju samo Federacije, dok se RS, etnički svakako dobrano “očišćena”, prepušta Srbima, u zamjenu za podršku ovakvom konceptu i uz prihvatljiv privremeni kompromis očuvanja teritorijalnog integriteta Bosne i Hercegovine.

Jer, prema HNS-ovoj rezoluciji, suverenitet pripada “konstitutivnim” narodima, a on je moguć samo na “konstitutivnoj“ teritoriji. Nikakvi principi, ljudska prava, EU pravila ovdje ne igraju ulogu. Samo je geopolitika stalna, odnosno stvaranje okolnosti za postizanje cilja, izmjenu stanja, kako je to rekao Jandroković, izražavajući strah od neimenovanog “muslimanskog” izlaza na more, panike od islamske najezde migrantskim tokovima koja se sve više osjeća u EU (nedavna austrijska karta islama) i koja, neracionalna i suluda kakva jeste, itekako utječe na političke stavove evroparlamentaraca i nosilaca izvršne vlasti u evropskim zemljama. Incidenti s non-paperima to pokazuju. O tome svaka bošnjačka politika mora voditi računa.

Odlazak Hrvata na koji upozorava Jandroković izgleda da je ireverzibilan trend s više uzroka, od dvojnog državljanstva od kojih je jedno države EU i korištenja svih benefita širom EU koje ono donosi, do stvarnih ekonomskih problema u Bosni i Hercegovini. I to je loš i opasan trend. No njegov uzrok nije izvjesni Komšić u Predsjedništvu. Hrvati su odlazak omasovili nakon 2013. godine i ulaska Hrvatske u EU, a posebno ga intenzivirali dok je u Predsjedništvu do kraja 2018. godine sjedio “legitimni akademik” Dragan Čović.

Dakle, izborom člana Predsjedništva neće se umanjiti, a kamoli eliminirati uzroke hrvatskog separatizma u Bosni i Hercegovini jer on nije time uzrokovan niti je originalan kako nikada i nije bio, već je u direktnoj ovisnosti o geopolitičkim interesima Hrvatske. Njoj je važan etnoteritorijalni korpus koji sprečava nekim drugima “izlaz na more” i koji, u tu svrhu, sutra može postati barem paradržavom, po uzoru na UZP Herceg-Bosnu. Što veća nova Herceg-Bosna, to deblja kifla, ali i mogućnost da zapadni i važniji dio entiteta RS, koji je “zabijen” duboko u hrvaćanski mainland, bude opkoljen etnoteritorijom Hrvata u tek nominalno nezavisnoj Bosni i Hercegovini. Ovu geopolitičku kvalifikaciju autor bi smatrao u najmanju ruku zastarjelom da je nije javno izgovorio predsjednik Sabora Republike Hrvatske, i to nakon Janšinog non-papera, koji je izrađen u budimpeštanskoj kuhinji. A riječ je o tri članice EU.

Usklađen zahtjev SNSD-a i HDZ-a o završetku mandata OHR-a i stranih sudaca potpuno je koherentan stavovima Rusije, koja je u Mađarskoj sve više prisutna do mjere da može usred ugovora o isporuci plina Bosni i Hercegovini izmijeniti tok, odnosno mjesto ulaska (sada u Srbiji, prije išlo preko Mađarske i Hrvatske).

I ne zaboravimo, sve smo to već vidjeli.