Predsjednik Saveza nezavisnih soijaldemokrata (SNSD) Milorad Dodik prisustvovat će obilježavanju Dana pobjede nad fašizmom 9. maja u Moskvi, a u delagciji iz Republike Srpske bit će i predsjednik entiteta Siniša Karan i predsjedavajući Narodne skupštine RS-a Nenad Stevandić.
Paradi u Moskvi zajedno s Dodikom, prošle godine je prisustvovala i Željka Cvijanović, ali ove godine njen dolazak nije najavljen. Njeno odsustvo, ali i odsustvo bilo kog predstavnika Republike Srpske s državnog nivoa, nije nimalo beznačajno u kontekstu trenutnih međunarodnih odnosa koji se prelamaju preko Bosne i Hercegovine.
Pored predstavnika RS-a, na proslavi 81. godišnjice od pobjede nad Njemačkom u Drugom svjetskom ratu, bit će i ruski saveznik predsjednik Bjelorusije Aleksandar Lukašenko, a iz Evropske unije dolazi samo premijer Slovačke Robert Fico, jedini preostali "ruski igrač" u EU nakon pada Viktora Orbana u Mađarskoj.
Dodikov odlazak na raport u Moskvu, neupitan je s obzirom na njegov ideološki profil i interesnu povezanost s Moskvom. Međutim, odsustvo Cvijanović, u svjetlu ukidanja američkih sankcija za Dodika, članove njegove porodice, nije nevažno jer sigurno i uz značajno lobiranje, nije došlo bezuvjetno.
Najbolji dokaz za to je ekspresno usvajanje Prijedloga sporazuma između BiH i Republike Hrvatske o izgradnji plinovoda Južna interkonekcija u Vijeću ministara BiH. Ministarstvo vanjske trgovine i ekonomskih odnosa BiH kojim rukovodi Dodikov kadar Staša Košarac, nakon telefonske sjednice Vijeće ministara, odmah je ovlastio predsjedavajuću Borjanu Krišto za potpisivanje sporazuma, što je obavljeno istoga dana u Dubrovniku. Nestvarno brzo, ako znamo kako Vijeće ministara u uobičajenim uvjetima (ne)fukcionira.
U Dubrovniku je sa Sjedinjenim Američkim Državama potpisana i zajednička izjava o podršci projektu, a Plenković je rekao da je upitno bi li taj projekt mogao ikad biti realiziran da u njega "zakonski regulirano" nisu ušli američki investitori.
Parada u Moskvi nije samo vojna ona je i diplomatska. Odsustvo predstavnika BiH oličenog u funkciji članice Predsjedništva BiH Željki Cvijanović može se posmatrati u dva svjetla, ali kako god okrenete krajnji rezultat je isti. Ili je američka administracija poručila da je bolje da Cvijanović ne ide u Moskvu ili Dodik njenim izostankom poručuje da zna da niko uime BiH ne treba ići.
Izostanak Cvijanović posebno je indikativan jer dolazi u trenutku kada se politički odnosi između Washingtona i struktura vlasti iz Republike Srpske predvođenom SNSD-ovim kadrovima očigledno pokušavaju redefinirati kroz pragmatične aranžmane, a ne kroz otvoreni sukob.
Nepojavljivanje Cvijanović na Crvenom trgu djeluje kao pažljivo odmjerena politička poruka prema Zapadu, da je dio SNSD-a prevođen Dodikom simbolički vezan za Kremlj, ali da njegovi predstavnici u institucijama Bosne i Hercegovine ne žele nužno van sumnje biti u vezi s ruskim geopolitičkim blokom.
Takva podjela uloga unutar SNSD-a sve je vidljivija posljednjih mjeseci. Dodik nastavlja igrati ulogu političara koji demonstrativno prkosi i održava bliske veze , dok kadrovi SNSD-a na državnom nivou provode poteze koji odgovaraju interesima SAD-a.
Brzo usvajanje Sporazuma o Južnoj interkonekciji nije samo primjer administrativne efikasnosti, nego signal da postoji spremnost na određene ustupke kada su u pitanju strateški energetski i sigurnosni interesi Zapada na Balkanu, dok SNSD-ovi kadrovi u Vijeću ministara i dalje pokušavaju stvoriti, iako za sada bezuspješno, jednaku podršku za projekte koji su u ruskom interesu poput onoga Istočne interkonekcije.


