Bila je noć, trećeg januara 2011. u Cannesu u Francuskoj, tokom sastanka G-20 koji je organizirao francuski predsjednik Nicolas Sarkozy. Nadao se da će sastanak promovirati oporavak eurozone i, usput rečeno, njegovu kandidaturu za reizbor francuskog predsjednika. Činilo se da je Italija na rubu i da se Grčka politički ruši nakon što je njezin premijer najavio referendum o prihvaćanju plana spašavanja. Sarkozy i Barack Obama vršili su pritisak na Angelu Merkel da Njemačka da više novca i više garancija kako se eurozona ne bi počela raspadati.

A onda je, na iznenađenje svih tamo okupljenih globalnih lidera, Merkel počela plakati. "Das ist nicht fair", rekla je kroz suze. "Ovo nije pošteno". Neću počiniti samoubistvo.“ Svi su zanijemili. Merkel je bila žena koja ima zadnju riječ kada je u pitanju fiskalna kriza i mogućnost da neka zemlja napusti euro.

Bila je svjesna što to znači, ali se nije htjela suprotstaviti Bundesbanci i svojim glasačima kako bi pomogla zemljama za koje vjeruje da nisu učinile ono što bi trebale: nakon što desetljećima nije poduzimala reforme, Italija je odbijala pomoć od MMF-a a Grčka ne samo da je krivotvorila svoje račune, već se poigravala razbijanjem eura.

Dakle, sastanak je završio bez dogovora, što je prouzročilo pogoršanje situacije u eurozoni, a troškovi duga Italije i Grčke porasli su na gotovo neviđenu razinu u razvijenim zemljama. Ubrzo nakon toga, na ulicama Atine, pojaviće se portreti kancelarke na kojima je prikazana kao nacista.

Do tog trenutka Merkel nikada nije morala donijeti odluku koja je ugrožavala opstanak EU-a i eurozone. Njena politička karijera uvijek je bila u usponu i karakterizirala ju je sposobnost prilagodbe. Dolazeći iz komunističke Njemačke Demokratske Republike, imala je jedva nekoliko godina iskustva kada ju je Helmut Kohl imenovao ministricom mladih u prvoj vladi ujedinjene Njemačke. U sljedećem mandatu promovirana je u ministricu okoliša i nuklearne energije.

Potom je 1998. godine, kada je CDU izgubio vlast od socijaldemokrata Gerharda Schröedera, imenovana generalnom sekretarkom stranke pod vodstvom Wolfganga Schaublea, koji je trebao biti kancelar sve dok nije izbio skandal s finansiranjem stranke koji je doveo do toga Merkel javno kritizira svog mentora Kohla i da na čelu stranke zamijeni Schaublea.

Godine 2005. postala je kancelarka i najdugovječniji je lider zapadnih demokratija: kada se povuče u septembru ove godine, iza sebe će imati saradnju s četiri američka predsjednika, četiri francuska i pet britanskih premijera.

Merkel je žena osebujnog karaktera. Ona je odbojna prema velikim odlukama, vjeruje u postupnost kao glavni politički postupak, svoju zemlju ne želi doživljavati kao 'hegemona', kako su je zvali tokom krize eura, a sebe ne vidi kao historijskog lidera.

U oktobru 2018. Merkel je najavila da neće tražiti peti mandat kad okonča sadašnji u septembru 2021. Godinu ranije desničarska Alternativa za Njemačku ušla je u Bundestag i postala glavna opozicijska stranka. CDU je poražen na nekoliko regionalnih izbora i činilo se da se dvije velike tradicionalne stranke koje su vladale kroz Veliku koaliciju raspadaju. Uz to, suočila se sa rizikom zbog odluke da 2015. godine u zemlju dopusti ulazak milion izbjeglica iz Sirije, Libije i Iraka.

Integracija migranata u zemlju proizvela je sukobe i revolt kod mnogih mnogih njenih glasača iako je Merkel ustvrdila da je to jedinstvena odluka koju ni u kojem slučaju neće ponoviti. Njena najava da se više neće kandidirati na izborima i da napušta predsjedništvo stranke činila se kao čin odgovornosti pred potrošeni mandat. A kad je Annegret Kramp-Karrenbauer izabrana za njenu nasljednicu na čelu CDU-a, nije se činilo da će doći do revolucije unutar konzervativne stranke.

Kramp-Karrenbauer bila je poznata i kao Mini Merkel, po usklađenosti svojih ideja sa svojom mentoricom. Ali njeno razdoblje na čelu stranke, od svega nekoliko mjeseci, bilo je katastrofalno i prije kraja 2018. dala je ostavku i najavila da neće biti kandidatkinja za kancelarku.

To se opet protumačilo kao znak propadanja starog njemačkog konzervativizma. No, tada su se dogodile dvije stvari. Prvo, pandemija: 18. marta Merkel je održala televizijski govor u kojem je građanima rekla da se zemlja suočava s najgorom krizom od 1945. i objasnila kako su zaraze nastale.

Mjesecima kasnije, kada je novi val pogodio zemlju nakon mjeseci dobrog upravljanja i relativno niskog broja umrlih, koristila je empatičnu, ali autoritativnu retoriku, tražeći od građana da prihvate ograničenja i odreknu se društvenog života. U manje od godinu dana namjera da se glasa za CDU porasla je s oko 25% na više od 35%.

Paralelno s tim, tijekom druge polovice 2020. godine, Njemačka je predsjedala Vijećem Europske unije. Bilo je to, u tim okolnostima, najuspješnije razdoblje za EU u dugo vremena. Njemačka se složila promovirati ultra ekspanzivne fiskalne politike koje je u više navrata odbacivala prije manje od deset godina dijelom i zato što ova kriza prijeti da pogodi njemačko gospodarstvo na način na koji prethodna nije. Rezultat je bio 750.000 miliona eura za obnovu evropske ekonomije pogođene pandemijom.

Napokon, godina je zaključena razumnim sporazumom o Brexitu, bliže načinu koji je željela Njemačka koja je htjela sporazum pod svaku cijenu i prijateljski odnos s Ujedinjenim Kraljevstvom a manje na način koji je priželjkivao Macron koji je bio spreman ući u otvoreni sukob s vladom Borisa Johnsona oko pitanja poput ribolova i britanskog prihvaćanja evropskih propisa.

Ovih bi dana, nakon nekoliko odgoda zbog pandemije, CDU trebao odabrarti novog šefa stranke. Pobjednik će biti kandidat za kamcelara na septembarskim izborima, kada će Merkel napustiti politiku ostavljajući veliku prazninu, ne samo u Njemačkoj već i u Evropi.

Sva su tri kandidata za njezinog nasljednika impresivna. Friedrich Merz predstavlja najkonzervativnije krilo stranke i 2009. je napustio politiku da bi se preusmjerio na privatni sektor. Armin Laschet čelnik je najmnogoljudnije regije u zemlji, Sjeverne Rajne-Vestfalije, centristički usmjeren i pomalo dosadan. Treći, Norbert Rottgen, vanjskopolitički je stručnjak koji, unatoč živoj kampanji po stranačkim standardima, ima vrlo malo šansi.

Upadljivo je da su najpopularniji konzervativni političari u zemlji, poput sadašnjeg ministra zdravstva Jeana Spahna, poznatog po upravljanju pandemijom kao i drugi regionalni čelnici odlučili da se neće kandidirati.

Ko god bude izabran, morat će živjeti bez Merkel i, vjerojatno, s padom popularnosti stranke, koji se uglavnom temeljio na njezinoj osobnosti i razboritosti. A ako ipak stigne do mjesta kancelara, morat će se pomiriti sa sada činjenicom da su možda godine unutarnje stabilnosti Njemačke završile.

Merkel je pokazala ogromne menadžerske vještine i uspjela mjeriti istinski konzervativnim instinktom svaki njezin korak kako bi njemačka politika bila usredotočena. Ali ona nije napravila dugoročne planove, a u zemlji se počinje širiti određeni strah od budućnosti.

Čini se da kandidati nemaju jake nacionalne i evropske odbrambene planove u eri u kojoj se, usprkos Bidenovom trijumfu, bliska suradnja sa Sjedinjenim Državama ne može i dalje uzimati zdravo za gotovo. Ostala pitanja bez odgovora su odnosi sa Rusijom i Turskom, uloga kineske tehnologije i preživljavanje automobilske industrije, koja je ključna za njemačku ekonomiju.

CDU je vladao 50 od posljednjih 70 godina. Merkel je to učinila u 16 od tih 50, koliko i Helmut Kohl i više od Konrada Adenauera. Vjerojatno je da će nakon septembarskih izbora CDU ostati najveća stranka u Njemačkoj, da druga stranka neće biti socijaldemokrati već Zeleni i da će Alternativa za Njemačku početi padati zbog unutarnjih sukoba i ideološke dezorijentacije.

Ko god da naslijedi Merkel trebaće mu puno sreće i umješnosti da održi stabilnost u svojoj zemlji i da Evropu vodi na način koji se ostalim partnerima ne čini previše agresivan, ali da na kraju stvari ipak idu kako treba. To je ogroman posao koji, čini se, nijedan od kandidata nije sposoban obaviti. Ali tako se mislilo i za ženu koju su nekada ismijavali zovući je 'djevojčicom' starog Helmuta Kohla.